Rekao nam je da odaberemo sadržaj sna. I ja sam opet pomislio: pa da ja znam sanjati, vidjeli biste šta bih sve nasanjao. I mada jesam Gvinejac, moja žena je isto Gvinejka, ali njen otac je negvinejac. Ona je polutanka čijom se crnom kosom igram u krevetu, prstima joj prolazim, a iznad nas je ćebe od oblaka. A ispod nas su zubi od vulkanskog stakla. A između oblaka i stakla je drvo. Posebno drvo Gvinejaca... Čupavo, kao njena kosa. Sanjamo nas dvoje, i molimo se da Sanovnik bude Gvinejski. Ali centralni. I Sanovnik dođe. Ja želim dobar dan, a noć mi je prošla kao galeb, onaj ranjeni, niz Arubu. A to su neki posebni inventari u našim dušama koje se spajaju kao jedna, ali samo kad umremo. Za života, mi Gvinejci nemamo jednu dušu. Samo kad umremo. Ih da ja umijem da umrem, vidjeli biste koliko puta bih umro. A kad smo kod umiranja, u Good Hope, u Gvajani, postoje posebni ljudi u kožnim jaknama i pantalonama koji ispod vodopada grade hramove. To su minijaturni hramovi. Skoro za jednu porodicu. I oni ih grade kad nabuja rijeka, puste asfalt niz rijeku, i krampom udaraju po zemlji, tad se zemlja otvara, prima i asfalt i šljunak, ali ona toliko nabuja da ponese i svog graditelja. I mnogi graditelji završe u asfaltnim hramovima. Zazidani. Ali oni time sebe čine vječnim... Mada se tu različite škole mišljenja sukobljavaju, da li je to ispravno vjerovanje ili ne, na kraju sve pristanu da je opravdano, pod uslovom da je čovjeka bujica oko asfalta nenamjerno odvela u davljenje. I evo sad opet pišem, kad bih umio da pišem, napisao bih baš svašta, vama da razumijete. Ili da se zapitate o Nojevoj Arci i Gvajani. Ali šta će vam to? Vi sve znate o Gvajani, a pomalo i Arubi i njihovim legendama i mitologiji, antropologiji i kompasu. Ili ste znali do skora. Gledam Periferiju i obožavam je, i nema tog kompasa više iz Gvajane. A južnoafrička debela kuja hoda prastarim Londonom i veli: Kapitalizam je tvoj Bog, čovječe. A ja kažem da komunizam nije postojao kad si ti bila u King's Landing. Ne da nije. Nego je bio ultrakapitalizam čovjekovih sprdnji. Ako me razumiješ kao nekad što si pored svetog Marka. A znam da me razumiješ jer si u Merkukuru. Iako sam te slagao opet. A što te ne bih lagao, kad i ti mene lažeš stalno, i baš relativno konstantno? Dobro, ponekad si iskrena kao amsterdamska zavodnica... Za 50 eura, 30 minuta. Chronos, grčki bog, hronologije. Čega, bezbjednosti? Ne, nego opšte kulture. 25 sekundi, semafor u Gvajani. I čekamo oproštaj kuma. A on dolazi iz Gvineje. Žut je kao krpa. Ili rijeka iz Good Hope. A ja mu vjerujem ili barem trebalo da mu vjerujem. Opraštam se od sebe i utanjam u novi san svog Sanovnika iz Gvajane. A, valjda, je u redu biti pijan četvrtkom. A čekam godine kao karte u Solitaire. A ne igram Solitaire, ih, da ja znam igrat Solitaire vidjeli biste vi kakve bih sve igre odigrao. Pričam o ostrvu Himera i želim Amazonke da vladaju samo parcijalno sudbinom aristokratije Helade. Ako ne, onda ćemo ih poslati poštom u Zaliv Bikova. I zvijezda. Da ne kažem, okoštanih kojota. Buldožeri razaraju ovaj svijet. Svijet Gvajane. Molim se za prošlost u jednoj pjesmi jer je ispala iz ritma Sanovnika. A želim joj sve najbolje. Znaš, u životu? U etosu. U etnosu. U Korzici. U Maniji. Boginja Manija, boginja ludih, nije bilo psihijatrije, pa je boginja Manija, kažnjavala lude zbog ludila. Mora da je bila u Arubi. Jer Gvajanci ne priznaju to. A ko su uopšte Sanovnici? Dnevnici Tanatofobije. Jel? Ne. Gorštaci Amazonije bez Amazonki. Sa Amazonkama ispod plašta, na grbu, samo. A vozim se tim glavnim gradom. Baš je glavan, kao, ono, ispravno glavan. Moralan, nadasve prepošten kao sudbina Sanovnika. Eh, da ja umijem biti moralan, vidjeli biste koliko morala bi iz mene izbijalo. A, vraćam se u Kosmos Kronosa i Titana. Iako sam iz Gvajane, znam za njih, i pričam o njima, i neprestano pričam, i samo pričam. Ih, da ja umijem da pričam, vidjeli biste šta bih sve napričao. I čitam vijesti, a to su kanali, a kanali su podzemni, a tu su Mikelanđelo i Rafaelo, a tu su kao žabe, ili kornjače, ili igrice Noja. Ja samo smatram Sanovnik novom pričom. Možda lažem, ali zato ne govorim i činjenice, jer su najveće distance između njih i Gvajane. U Gvajani sam u miru i moru. Kupam se Atlantiku, to je moja Atlantida, i znojim se kao što se znoje ljudi u Greenlandu. A, čitam knjige koje sam davno pročitao u doba Henrija Osmog, a, ne vidim sebe. Vidim samo sjekiru i mač. A, kaže da je donio mač. A, ja kažem da je mač od kamena iako je Bronzano doba prošlo. Jel'? A šta je sa vulkanskim staklom? Ništa. To je kamen. To je mač. Ovih svih koje gledam oko sebe. Oni gledaju mene, a ja gledam njih, a niko ne gleda ništa. Mole se... Iznad nas lete tornjevi u obliku Patagonije, baš, ponekad Amazonije, daleki, iskorak vremena. Vrijeme nije čulo za Sanovnik, jer ga nema na TV. Idem u WC svoje prošlosti i još jednom gledam taj post na Facebooku, gdje o ljudskim pravima u Gvajani kažu novinari: gdje povući liniju? Jedan odgovara: u WC! I on je Gvajanac, čuo sam da ide za Gvajanu da radi, radi poslove, eminentne, službene, da se bavi još jednom granom antropologije. Jer nije mu bilo malo kad je sahranio onog prijatelja Japanca u Nikaragvi. A, gledam Gvajanu. I mislim se, mogla bi biti još skromnija, da se vide nijanse otoka izvan nje. A, kad bih ja umio da nijansiram, vidjeli biste kakve bih sve nijanse iznijansirao. Mada, bole me uši od slušanja ljudi koji ogovaraju Sanovnik. Kao da su uopšte bili tu kad je pao. Sanovnik je petodimenzionalan, kao 5G mreža, a ja još razmišljam o 7G, pišem rituale koje neće niko slijediti, jer Gvajanci vjeruju u Sanovnik, a ne u nekog ko ne umije da živi. Ih, da ja umijem živjeti, vidjeli biste koliko bih života proživio. I šaram šestarima po lobanji, a brojim koji je koji broj, možda se vratim u Good Hope jednog dana. Iako je to daleko kao Arka. Ili Zavjetni Neseser Gvajanaca... Ti Gvajanci... Tako surovi. Ali samo prema sebi. Kao psihopate. Mada, treba pisati o njima, jer bismo izgubili Sanovnik. A ko je uopšte stvorio Sanovnik? Pa, kažu da Oupertar želi biti tvorac, ali on je lokalni lažov, a ko ustvari, pa kažu da možda i nije on, ili ona. Možda su svi. Kao srijeda. Legende o Srijedi su česte ispod Ekvatora... Kao i sve ostalo, uostalom. Sanovnik želi moć. Sam po sebi, želi poslednji stih u tvojoj glavi. Gvajana se preklapa sa hromozomima iz neke ere koje neće ni vidjeti, barem sa ovog aspekta polurbanog visitelja na Sky Gardenu u Londonu. I ne znam o temama iz Mesopotamije, daleko sam od baterija iz Bagdada. To su svakako teme za opštu kulturu, a ne Sanovnik. Možda napišem priču o opštoj kulturi. Ih, da ja umijem biti kulturan, vidjeli biste vi šta je kultura. Montezuma Drugi, ćerka njegova... Ti gradovi, istočno... Zapadno. Očaravajuće užasni. Ništa poput mog Good Hope. Uostalom, ja ne vjerujem u sudbine debelih komičara. Sanovnik kaže da je to ubacivanje isto kao drva u šporet. Kokoška je specijalna životinja, a berem pečurke noćima i gledam u tihe oblake, nikako da se raščisti smog iznad ovog horizonta romantičara iz bujne praistorije. O, da ja umijem bit romantičan, vidjeli biste koliko romantike izbija iz mene. Kao svjetiljke, virtuelne žene hodaju Good Hope, nose haljine od vulkanskog stakla, vjetar nosi te haljine, a Sanovnik kaže da je to stvar ideje sa kojom si se superlativno složio kad si bio klinac. Ma, ponekad želim da zaboravim na Sanovnik, jer ponekad, kad ne lažem, onda sanjam. A, kažu da to nisu pravi snovi. Nego, ucjene? Jeste. Ucjenujem ja njih, oni mene. Ali se slažemo… sve dok opet Sanovnik ne sleti na naše bungalove i ponudi nam noć. Ujutro opet se nalazimo na trgu i pričamo, ali njega nema. Iako vjerujem, ne vjerujem. Mada, često dok pijem eliksir od breskve razmišljam o svim tim zemljama tamo, punih šargarepa od srebra. Srebro je novo Zlato, govore ovih dana. Dakako… možda kupim srebro, da potkupim njenu kosu. Ko još želi kosu? Svi, i niko.
(...možda se neće nastaviti)
Bookmarks