PODGORIČANI TRGOVCI XV, XVI i XVII VIJEKA, PREMA KOTORSKOJ I DUBROVAČKOJ GRAĐI

[Ćipur]

Bogumil Hrabak: PODGORIČANI TRGOVCI XV, XVI i XVII VIJEKA, PREMA KOTORSKOJ I DUBROVAČKOJ GRAĐI

Koristeći najstariju dokumentacionu građu iz kotorskog i dubrovačkog arhiva, autor je sačinio članak o Podgoričanima koji su se bavili trgovinom tokom XV, XVI i XVII vijeka. Ovaj zanimljiv tekst, u kojem se pominju brojni podgorički trgovci toga doba, prenosimo iz časopisa Istorijski zapisi broj 3-4, za 1973. godinu



Prvi podaci o Podgoričanima nalaze se u arhivu u Kotoru



Kao rezultat decentralizacije i samoupravljanja u društveno-političkom životu, kao i relativno mnogobrojnih istraživačkih kadrova, u našoj istoriografiji se u posljednje vrijeme naglašeno posvećuje pažnja prošlosti gradskih naselja, kao značajnijih središta privredne i kulturne djelatnosti. Poslije pokazanih rezultata u tom smislu u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Makedoniji, i u Crnoj Gori se prišlo toj vrsti naučnog rada na širem planu, мada već davno postoje izvjesne primarne monografije nekih varoši Crne Gore. U naše vrijeme (pisano 1973. godine – prim. priređ.) riječ je, prije svega, o akciji za pisanje istorije Podgorice i Herceg-Novog. Ovaj tekst je i nastao kao prilog pomenutoj akciji na izučavanju povijesti republičke metropole Crne Gore.
Obuhvatnije skice prošlosti Podgorice postojale su i dosad. To su radovi Ilije Radulovića, Nikole Škerovića i Andrije Lainovića. Pored toga napisano je nekoliko korisnih priloga koji upotpunjavaju, ili se kritički osvrću na postignuti istraživački nivo. Svi ti obuhvatniji radovi, kada je riječ o ranijoj prošlosti obuhvatili su izvore na srpsko-hrvatskom jeziku, neke narativne, ili opšte poznate izvore i samo su nagoviješteni pojedini podaci u kotorskom arhivu, često navedeni sasvim pogrešno.
Profesor Branislav Đurđev u jednom prilogu obuhvatio je pitanje Podgorice sa stanovišta turske dokumentacije XV stoljeća. Zanimljivo je da ni profesor Mihailo J. Dinić, poznat po svojoj istraživačkoj upornosti, nije saopštio većinu dubrovačkih arhivskih podataka za XV vijek.
Cilj ovoga rada je da iscrpi vijesti kotorskog i dubrovačkog arhiva o Podgorici od prvih arhivskih knjiga do sredine XVII stoljeća. Podataka nema mnogo i oni se tiču isključivo trgovine i poslovnih veza Podgoričana sa zajmodavcima i trgovcima u pomenuta dva poznata srednjovjekovna središta na jadranskom primorju našega jezika.
Izuzev izuzetno sačuvanih dokumenata za XIV vijek, ti zapisi su grupisani u dvije hronološke skupine, odnoseći se na period od 20-ih do 50-ih godina XV i na kraj XVI i prve decenije XVII vijeka. Da bi se ti novi izvorni navodi mogli smjestiti u istorijske tokove feudalnog doba, u uvodnom dijelu navešće se neke poznate činjenice koje se tiču privredne djelatnosti nešto ranijeg vremena.

PODGORICA OD POČETKA XIV DO 20-IH GODINA XV STOLJEĆA

Prve navode o Podgorici, oslonjene i na osnovu arhivske građe, dao je Konstantin Jireček u svom poznatom pregledu o istoriji Srba. On govori o naseljenicima iz Podgorice u Kotor u XIV vijeku. U prvim decenijama XV vijeka grad je predstavljao sjedište despotovog vojvode i pod njim su bili oblast grada Meduna i crnogorskih plemena Pipera i Vasojevića. Kad je prvi put ugušen život despotovine, Podgorica je prešla u ruke Stjepana Vukčića, koji je Podgoricu i Medun predao despotu Đurđu, kad je počeo da obnavlja državu. Njegov namjesnik podigao je svoj dvor u Podgorici. Za Jiričeka varoš Ribnica je, ''po svoj prilici, isto što i docnije Podgorica''.
Većina istoričara, onih koji su rodom Crnogorci, uzima kao sasvim sigurno da je Podgorica zrelog feudalizma zamijenila Ribnicu ranog feudalizma, a ova antički grad Birziminium. Navedeni su i jedan egzaktan argumenat o tragovima rimskog vodovoda, jednog trgovačkog naselja na mjestu današnje Podgorice i afirmativna mišljenja uglednih stranih arheologa. Profesor Dinić, pozivajući se na Tomašeka, doveo je u sumnju ovo mišljenje, kritikujući Milana Šuflaja, ali ne pominjući i ostale koji se s tom pretpostavkom slažu. Ako je sumnja u pogledu antičkog naselja s arheološkim ostacima hiperkritična, dilema o odnosu Podgorice i Ribnice je opravdana, jer, kao što se zna, oba imena se neko vrijeme uporedo javljaju.
Najstariji podaci o Podgoričanima sačuvani su u prvoj knjizi sadašnjeg kotorskog arhiva. Jovan (Ivan) iz Podgorice, zet Venča, obavezao se 14. avgusta 1326. godine da će Ivanu Glavatom platiti 300 perpera za tri mjeseca, tj. dok se sa svog putovanja ne povrati u Kotor.
Drugi pomen naveo je Konstantin Jireček za 1330. godinu, kad se u kotorskoj dokumentaciji, navodno, pominju trgovci kožom i obućom iz Podgorice. Nije jasno kakvu je to knjigu kotorskih arhiva imao u rukama, jer u prvoj, objavljenoj knjizi, takvog zapisa nema, a nema ga ni u knjizi I-a (Kukuljevićevoj), jer u toj knjizi građe za tu godinu – prosto nema.
Zanimljivo je da od toga navoda prof. Dinić nije pravio, valjda zato što se nije mogao osloniti na njega, neko svoje podrobnije izučavanje kotorske građe, ili i suviše vjerujući u opštu teorijsku mogućnost – da su se neke knjige za posljednjih nekoliko decenija, od Jirečekovog vremena, zagubile (i da se za to ne zna). Treći arhivski podatak iz kraja XIV vijeka bila bi bilješka ''u Sudskom arhivu u Kotoru, u kojoj se pominje Rajani de Podgorica''. Ni taj podatak autor ovog teksta nije vidio. U poveljnom materijalu postoji pomen u povelji cara Dušana, datiranoj 2. maja oko 1355 godine, izdatoj manastiru Hilendaru.
Treba prihvatiti da je sredinom XIV vijeka Podgorica već bila značajnije trgovačko mjesto. Ali, razumije se, ne pozivajući se na mistifikovane podatke koji jedan od drugog prenose zavičajni istoričari. U nauku su uvedeni neki feudalci – poslovni ljudi, od kojih bi treći po redu bio Dragomir, koji je dao ''pri kraju XIII vijeka neke feude Moračkom manastiru radi vaspitanja njegovog sina u Moračkom Manastiru''.

POSLOVNI ZAHVATI PODGORIČANA OD 20-IH DO 50-IH GODINA XV VIJEKA

Prvi slijedeći arhivski pomen Podgorice odnosi se na 1427. godinu. Osamnaestoga decembra te godine Dubrovčanin Ivan Petra Župan postavio je za svoje punomoćnike Laurencija Đ. Ruđija i Ivana Teodorova Uricija, građane i žitelje Bara, da uberu ono što mu pripada od Bogoja Đurića iz Bara i od Pavla Bratoševića i njegove braće, dužnika Županovih. Braća Pavlova morala su biti poslovni ljudi koji su izlazili u mediteranski svijet preko Bara, koristeći kapital Dubrovnika.
Tada, a vjerovatno i ranije, podgorički trgovci su dolazili u Kotor, najbliže i najpogodnije morsko pristanište za ravnicu oko Morače, na kojoj se kao glavno trgovište već znatno ranije morala uzdići Podgorica. Ova konstatacija se ne može arhivski pokriti, jer za 20-te godine nema sačuvanih arhivskih knjiga. Taj raniji razvitak Podgorice kao središta trgovaca dokazuje se posredno – posljedicama takve stvarnosti, tj. javljanjem ljudi koji su, povijajući se za potrebama i mogućnostima, odlazili u susjedne gradove da tu uvećaju poslove. Prirodno je da je ta seoba najprije bila usmjerena u pravcu Kotora.
Tokom 30-ih godina XV stoljeća, za koje vrijeme postoje obilniji arhivski zapisi, u najvećem naselju bokokotorskog fjorda, u Kotoru, živjelo je i radilo nekoliko Podgoričana.

[Ćipur]

Podgorički obućari bili su prvi trgovci u Kotoru



Najviše dokumenata toga vremena govori o Bojku Đinoviću koji je 1430. godine sigurno već bio nastanjen i oženjen u Kotoru. Bojko iz Podgorice, kako su ga obično zapisivali, bio je po prvobitnom zanimanju obućar, pa je zbog konjunkture u pogledu koža i kožarskog zanata, bez sumnje, kao i mnogi drugi tuđinci obućari, sišao u Kotor da poboljša svoje životne uslove. Kako se može vidjeti preko arhivskih listova on je već bio ugledan poslovni čovjek u godinama, sopstvenik nekoliko kuća, koji je primijetno počeo da ulaže novac u nekretnine.
U toku 1440. godine možda ga je mamac za profitom (ako ne, možda, sjeta nakon ženine smrti) poveo u koju drugu sredinu, jer se već 6. januara 1441. godine bilježi kao ''bivši trgovac u Kotoru''. Godine 1430. on je sa još dvojicom drugih žitelja Kotora srednje imućnijeg sloja određen za izvršioca testamenta pokojnog Stjepana Bojkova. Prema jednoj pogodbi, učinjenoj oktobra 1429. godine, on je u ljeto 1430. prodao jednu svoju kuću (u predjelu Crkve svetog Luke). U to vrijeme on je sigurno posjedovao i jedan vinograd.
Posljednjih dana te godine on je zaključio poslovnu zajednicu (uz polovinu dobiti) sa jednim bogatijim Kotoraninom, primivši od njega sto kotorskih perpera obrtnog kapitala, ali, uz uslov da trgovinu može voditi, kako u mjestu, tako i van njega, samo uz odobrenje kompanjona. On je, na primjer, sa jednog broda kupio i neko ulje za prodaju.
Sljedeće godine, međutim, i on se javlja kao vjerovnik, dajući robu (kožu) i drugo na veresiju, s tim da mu se dugujući iznos isplati oko prvog narednog Božića, od kojeg će dana, ukoliko isplata ne bude izvršena, teći kamata od 20 procenata godišnje. I tada se angažovao oko prodaje jedne kuće. Godine 1435. umrla mu je žena Ćura, stoga je registrovan njen testament; ona je svu miraznu imovinu ostavila svome mužu, protiv čega su prigovor učinila njena braća.
Upravo dan prije predstavljanja posljednje Ćurine volje javnosti, Bojko je kupio parcelu zemlje. Bivši obućar Bojko je 1438. godine poslovao u susjedstvu bogatih ljudi (jer je te godine jedna kuća u neposrednom susjedstvu prodata za značajnu svotu od 300 perpera). U to vrijeme on je ponovo kupovao zemlju – 12 kvadranjola u Prčanju.
Godinu poslije on je jednom doseljenom Konavljaninu, mužu svoje nećake, prodao najprije jednu, a zatim još jednu kuću u susjedstvu one u kojoj je stanovao, opet u blizini Crkve sv. Luke; to je učinio i sa jednom kućicom, koja je prešla u posjed jednog Prčanjanina. Prvih dana 1441. godine Bojko je tom Konavljaninu (inače, po zanimanju mornaru) prodao jedan vinograd u Prčanju. Nepune tri nedjelje poslije Bojko je izrazio želju da stanuje u Manastiru sv. Đorđa, uz izvjesne materijalne obaveze prema opatu; priložio je manastiru poslije smrti trećinu svojih posjeda na brdu Goraždi (pod zakupom) i polovinu mlina u Morinju.
To je, dakle, bio životni put jednog malog zanatlije iz Podgorice, koji je deceniju prije povlačenja iz privrednog života pokazivao stalne dalje uspone.
Podgorički majstor istoga zanata koji je u to doba radio u Kotoru bio je Miloje Zupković, koji je 1439. godine prodao jednom Dubrovčaninu polovinu kuće na Šuranju. Možda nije slučajno što su Podgoričani prodavali svoje kuće doseljenicima iz Dubrovačke Republike, s kojima su, kao takođe ljudi sa strane, svakako, lakše stupali u poslovni kontakt.
Podgorički obućar bio je i neki Zlatko Bošković koji se u kotorskim aktima javlja 1431-1437. godine. On se triput zaduživao na kože, i to jednom i kod nekog ulcinjskog trgovca koji je često bio viđen u Kotoru; svote su u ta dva slučaja bile dosta skromne, a u jednom je količina kupljenog, ipak, bila značajnija.
Juna 1431. godine Podgoričanin Zlatko je, sa svoja dva poslovna druga - Miokom Boškovićem i Bogoslavom Popovićem, takođe Podgoričaninom, primio od dvojice kotorskih zajmodavaca novac na dobit, s tim da tim kapitalom (vjerovatno predstavljenim u tekstilnoj robi) trguje u Srbiji. Miok Bošković je, aprila 1436. godine, sklopio i sam poslovnu zajednicu s jednim Kotoraninom, primivši 200 perpera sa zaradom popola.
Zlatko Bošković nije se zaustavio u Kotoru, nego se uskoro obreo u Draču, dobro shvativši mogućnosti na značajnijem sjeveroarbanaškom kožarskom tržištu. On je u Draču i umro, pošto mu je jedan Kotoranin, koji se poslom bavio u Draču, napisao oporuku (4. marta 1440. godine); testamenat pokazuje da je on imao posjed u Podgorici, vjerovatno nastao iz njegove zanatsko-trgovačke djelatnosti u tuđem svijetu, potom da je imao poviše srebrnine, od koje su neke minđuše i jedan srebrn pojas bili založeni u Kotoru, gde je imao u zalogu neki kalaj (koji je dovožen sa zapada, naročito preko Venecije).
Pojava nekolicine obućara iz Podgorice koji su u Kotoru i dalje kupovali kože, tkanine, pa i drugu robu, pa se tako upuštali u čistu trgovinu, morala bi svjedočiti najprije o razvijenosti obućarskog zanata u trgovini pod Goricom. Sudeći po imenima, među tim ljudima bilo je pojedinaca koji su vjerovatno bili arbanaškog (Đinović), odnosno vlaško-romanskog (Miok, Ćura) porijekla. Poslovno opredjeljenje s jedne strane na Srbiju, a s druge na zetski Bar i Ulcinj, Kotor i arbanaško primorje bilo je prirodno, jer je Podgorica upravo i bila na putu između Srbije i Boke, odnosno primorja.
O prisustvu Podgoričana u Baru svjedočio je i jedan dubrovački dokumenat (iz 1438. godine); jedan Dubrovčanin, koji nije došao despotu radi pravdanja nekih računa, izgovarao se da je na putu zarobljen i odveden u Bar, gdje ga je našao, pored drugih, i neki Nikša Lisica, iz Podgorice.
Iz godine 1440. ima zabilježaka još o nekim Podgoričanima koji su, slično kao i ljudi iz drugih trgovišta u bližoj unutrašnjosti, silazili u Kotor i Dubrovnik, pa su tu zaduživali za tkanine i drugu robu, odnosno sklapali trgovačka društva sa zadatkom da robu rasprodaju na kopnu. Dok je u Dubrovniku taj odnos bio čisto finansijski – roba se preuzimala za dug, u Kotoru su zajmodavci radije išli na društvo, jer su tako izvlačili veću dobit, ali i bili izloženi većem poslovnom riziku. Pod uslovom ''tercarije'' (trećina zarade kapitalu) tkanine su primili: Dobrašin Bogdanović za 51, a Miloš Nikolić za 19 dukata.
Na sličan način tih godina zaduživali su se na trgovački espap Podgoričani i u nešto podaljem Dubrovniku. Na primjer, 2. januara 1441. godine Petko Bogišić, Bogosav Radovanović i Ratko Pribinović, kompanjoni iz Podgorice, zadužili su se kod jednog gospara Pucića na 15 dukata. To su, svakako, bili poslovno mali ljudi koji se kasnije više nijesu bilježili u spise primorskih kancelarija – notarijata; to, uostalom, pokazuje i mala svota, pa i zajmodavac – jedan dubrovački ulični oglašivač (telal).



Turci su u Podgorici sagradili tvrđavu Depedogen



U vezi s jednim nasljeđem u dokumentima se javlja i Zlatko Božičković, vjerovatno kupac kakve robe od izvršioca (epitrona) testamenta.
I 40-ih i 50-ih godiona XV vijeka je bilo slučajeva da su Podgoričani dolazili u Kotor, tu se naseljavali i ženili Kotorankama, koje su ponekad u drugom braku postajale i dubrovačke snahe. Takav je, na primjer, bio Živko Đivečević (ili Đurđević), čija se žena Stanula kasnije preudala za Dubrovčanina i prešla da živi u gradu pod Srđem.
Jedan dokumenat iz 1455. godine ukazuje da su se četvorica trgovaca iz Podgorice uključila u vrlo unosnu trgovinu crvcem (realgar, svakako iz rudnika sa područja kopaoničke i novobrdske oblasti). Trideset prvog jula te godine vođen je pred dubrovačkim knezom i sudijama spor između Stjepana Medojevića, Radiše Radosava Radičeva, Vukše i Nikole Popovića, kompanjona, i dvojice Dubrovčana – patricija Marina J. Gradića i Kristifora Radosavova.
Prema ranijem sporazumu Podgoričani su dovezli u grad sv. Vlaha 1.309 litara mnogo traženog ''carmisium''-a po cijeni od jednog perpera po litri; kupci su, međutim, našli da roba ne odgovara datom uzorku (mustri), ali su zadržali i mješine i džakove u kojima je rudača bila transportovana. Presuda je glasila da se poštuje ugovor, odnosno da se ne uvaži reklamacija na kvalitet. Ono što treba u vezi s tim naglasiti jeste ne samo održavanje veze sa Srbijom, nego za te prilike savremeno poslovanje u trgovačkim društvima, i to prije svega da se udruži poslovni kapital, koga je bilo ponajmanje. Dvojica ortaka su, sudeći po prezimenu, bili popovski sinovi, ili unuci, a jedan je označen po đedu (a ne porodičnim imenom).
Isporuka traženog crvca je takođe bila značajna, i ne bi ukazivala na slučajnu nabavku, ili na novajlije u poslu. Tim prije što je riječ o godini smjene vlasti na području današnjeg Kosova, gdje je crvac, bez sumnje, nabavljan.

[Ćipur]

Podgorica se nalazila u srednjem vijeku na poznatom zetskom putu kojim su se kretali trgovački karavani iz Srbije, preko Brskova ka primorju. Kao i na drugim pogodnim i prometnim mjestima, i oko Podgorice su se 40-ih i 50-ih godina, u teško doba prve turske okupacije tih krajeva i kasnije, događale otimačine.
Dubrovčanin Vukota Cvjetković, na primjer, žalio se na jednog svog zemljaka koji je naveo razbojnike na Vukotu in loco dicto Podgorica; razbojnici su ga premlatili i oteli mu nešto svile, bibera, sapuna i druge robe. Petru Vit. Gučetiću načinjena je šteta in la caravana in Podgoriza (1453). Tkanine koje su nosili i još neki dubrovački trgovci iznosile su ukupno 9.279 dukata i 24 groša. U karavanu bilo je tu i druge robe, a pored ostalog i ''pochrovazi'' vjerovatno za pokrivanje tereta na konjima.
U Podgorici je bilo organizatora pljački i presrijetanja koji se nijesu zadovoljili da samo dočekuju putnike na drumu, odnosno da prirede krađu u karavanima u samoj Podgorici, nego su odlazili na primorje, pa su tamo dočekivali i pljačkali brodove.
Neki drugari iz Podgorice (od kojih je jedan tri godine služio na dvoru despotovog namjesnika) pošli su (neki i po međusobnoj naredbi) u Budvu, gdje su februara 1448. godine dočekali jedan brod Krfljanina, koji je vukao tkanine i drugu robu za dubrovačke trgovce u Valoni.
Ovakve družine, sa jasnim stepenom hijerarhije, već ukazuju na uhodani profesionalizam, odnosno na masovni trgovački tranzit preko Podgorice. Otimačine su, na primjer, kod Meduna, priređivale 40-ih godina i susjedne vlaške skupine Pipera, Bjelopavlića i Vasojevića, kao i pojedinci iz nešto udaljenijih Drobnjaka. Tom prilikom pljačkani su ne samo tovari tkanina i manifakturnih izrađevina, nego i razna stoka, posebno ovnovi i volovi, zatim raznovrsni predmeti, kao i konji i oružje koje je nađeno kod goniča.

PODACI O PODGORICI OD PADA POD VLAST OSMANLIJA DO POČETKA XVII STOLJEĆA

Nije sasvim tačno poznato kad je Podgorica došla pod vlast Turaka Osmanlija. Tu situaciju indicira nekoliko zapisa iz ljetopisa. Prvi, iz 1466. godine govori da je Hasan-paša sazidao grad Podgoricu. U drugom, iz 1476. godine, stoji da je car sazidao grad Podgoricu. U trećem, Podgoričkom ljetopisu, zabilježno je pod 1477. godinom da je car Mehmed krenuo na Zetu i Podgoricu i da je sazidao grad. U četvrtom, iz 1477. godine, da je car Mehmed pošao na Zetu i da je sagradio grad Podgoricu. Ivan Crnojević javio je Veneciji 1472. godine da Turci hoće da za sebe utvrde Podgoricu. U drugom izvještaju, iz 1474. godine, Ivan je obavijestio mletačku sinjoriju da Turci hoće da obnove Podgoricu. Prof. Dinić uzima da je izmjena vlasti nastala oko 1475. godine. Izgleda da ona nije bila tako jednostavna, nego da je više puta prelazila iz ruke u ruku, dok konačno, oko 1476. godine, nije trajno, za više stoljeća, prešla u ruke sultana sa Bosfora.
Nekoliko godina potom, 1485. godine, Podgorica se javlja u sumarnom defteru za skadarski sandžak, tačnije: u ''sumarnom defteru nahija Hota, Kuča, Pipera i Klimenata, podložnih skadarskoj livi'', koji je dodat tom skadarskom defteru. Nahija Podgorica spadala je u hasove sandžak-bega. Za samo naselje je zapisano: “Selo Podgorica. To je varoš tvrđave Depedogen. Kuća 40; prihod 3.500 (akči)”.
U Podgorici je tada već sjedeo kadija i pod njegovu jurisdikciju spadalo je i podgrađe tvrđave Medun, kao i Piperi. Kao što se vidi, Turci su tvrđavi, sagrađenoj u Podgorici, dali ime Depedogen, dok je varoši ostalo staro ime. Međutim, tursko ime te tvrđave ni u to doba nije bilo u većoj upotrebi; ono se srijeće i u defteru iz 1497. ali se tokom XVI vijeka izgubilo.
Pored hrišćanskih domova u podgrađima, Podgorica, Žabljak i Medun su – prema mišljenju prof. Branislava Đurđeva – ''morali imati u to vrijeme kao muslimansko stanovništvo, isključivo vojnike u druge slične kategorije stanovništva, koje nijesu dolazile u obzir prilikom popisa za defter, jer je njihov status, s obzirom na feudalne dažbine, bio jasan, budući da nijesu imali obaveza''.
Jedan sastavljač pregleda prošlosti Podgorice tačno je zapazio da ''o životu Podgorice u XVI vijeku, prvom vijeku pod turskim feudalizmom, ne može se mnogo šta reći, zbog nedostatka potrebnih podataka''. Podgorica se 1519. godine, na primjer, bilježi uz ime Božidara Vukovića Đulića Podgoričanina. Opet se više bilježe žitelji varoši nego samo naselje. Uz 1600. godinu u jednom rukopisnom zapisu Manastira Hilendara stavljeno je da je podgorički spahija Dimitrije poklonio tom manastiru jedno jevanđelje.



Izvoz kože bio je specijalitet Podgoričana



Novembra 1565. godine pobunila su se brđanska plemena oko Podgorice i arbanaška oko Skadra. Bio je to posljednji odjek pobune koja je izbila februara iste godine oko Debra i u Gori. Piperi, Bratonožići, Kuči, Crmnica i ostali koji su pripadali Podgorici ubili su tada sedam zakupnika poreza i odbili da plate harač, potom protjerali turske organe vlasti i sami između sebe izabrali knezove, subaše i kadije. Potom su zaposjeli prolaze ka luci Risnu i podvlastili neka sela.
U gušenju toga pokreta, pored skadarskog sandžak-bega, učestvovao je i hercegovački namjesnik sa strijelcima iz nahija Nikšići, Drobnjaci i Prijepolje.
Kotoranin Marin Bolica u svom opisu skadarskog sandžaka (1614. godine) navodi Podgoricu kao mali grad (citadelu) okružen velikim podgrađem od 900 kuća, većinom hrišćanskih, i to tako da grad i varoš čine jednu cjelinu; naselje je položeno iznad rijeke Morače, tj. na njenim obalama. Podgorica je tada bila središte dijela sandžaka, sa 17 sela u kojima je bilo 1697 domova, inače kadiluk Zete.
Podgorički muslimani u gradnji zgrada služili su se dobro obrađenim kamenom, koji su dovozili kolima i sa strane. U tvrđavi i varoši bilo je aproksimativno oko 2.200 ljudi sposobnih da nose oružje, vrlo ratobornih, većinom hrišćana; među njima je bilo 250 odličnih strijelaca sa dugom puškom; ostalu vojsku činili su konjanici sa kopljima i hrišćani sa mačem, kopljem i štitom. U to vrijeme sandžak-beg, čija je rezidencija bila u Skadru, većim dijelom boravio je u Skadru.
U arhivskim knjigama Kotora XVI vijeka ima svega nekoliko dokumenata o poslovnim ljudima iz Podgorice; u Dubrovniku ih više, međutim, nema. Trinaestoga maja 1517. godine Živko Podgoričanin našao se pred kotorskim knezom i sudijama na zahtjev Lorenca Zagurija, u vezi sa nekom svilom; Živko je svilu kupio, ali umjesto da izvrši isplatu u roku, predomislio se te je robu vratio; pitanje se postavilo i oko kapare koju je Živko položio, i to od jednog dukata i šest litara obrađene svile. Ta registrovana parnica ukazivala bi da su podgorički trgovci proširili svoju djelatnost i na finansiranje obrade svile, što su obavljale podgoričke zanatlije. Sirova svila je uvožena sa primorja, a nakon obrade je izvožena.
Ipak, izvoz kože ostao je specijalitet Podgoričana. U sudskim aktima Kotora 1522. godine nalazimo imena nekoliko podgoričkih muslimana u poslovnim odnosima sa kotorskim tabacima. Neki Hajdar je, tako, 1. jula te godine postavio za svog punomoćnika jednog Kotoranina da ubere sav novac koji mu je dugovao Pavlić tabak. Dvadeset pet dana kasnije Hajdar je Pavlića tužio, no ovaj se nije javio na ročištu te je presuđeno da Podgoričaninu plati 609 bijelih akča, i to sa 87 komada obrađenih koža (pelles). U međuvremenu, tužbu je podneo i Hajdarov komisionar, no po njoj nije vođena rasprava.
Pavlić Tabak imao je spor i sa izvjesnim Skender-om Podgoričaninom, koji se oglasio ćirilskim pismom. Taj Skender tužio je majstora Silvestra, kožuhara, dok je od Pavlića sam bio tužen. Najzad, kao tužilac javio se i Ferhat Podgoričanin, za čijeg poslovnog partnera se ne kaže izričito kakvom se privrednom aktivnošću bavio.

POSLOVI PODGORIČKIH TRGOVACA SA KOTORANIMA OD 1590. GODINE DO KRAJA XVII VIJEKA

Od godine 1590. Podgoričani su opet počeli da se češće javljaju u Kotoru, a samim tim i u sudsko-notarskim knjigama ovoga grada. Do te pojave došlo je, prije svega, zbog intenzivnijih političkih zbivanja u jadranskom basenu, gdje je počela da cvjeta piraterija uskoka i drugih hrišćanskih gusara. Nekoliko podgoričkih muslimana postalo je žrtvom te političke pomorske rebelije. Kao što su Novljani i neki Kotorani predstavljali posrednike pri oslobađanju hrišćanskih sužnjeva u rukama arbanaških, ulcinjskih i novljanskih ''morskih vukova'', tako su se sada neki Kotorani, kao primorski susjedi doseljenih Podgoričana, prihvatili dužnosti da svoje poslovne drugove i susjede izbave iz nevolje.
Početkom 1590. godine, na primjer, Podgoričanin Mustafa Stanisković nalazio se u ropstvu u mjestu Začivac. Da bi se došlo do novca za njegovo oslobađanje, Podgoričanin Muhamed Ganić predao je polog zlata i srebra dvojici kotorskih nobila, koji su dali pozajmicu od 350 talira, s tim da se isplata te svote obavi preko jednog kotorskog patricija, nastanjenog u Veneciji. Po vraćanju pozajmice Ganiću je trebalo predavati zlato i srebro. Tog Mustafu, zatim neimenovanog brata Jusuf-bega Krzmića i jednog trećeg Podgoričanina (Hasana) zarobili su senjski uskoci na paštrovačkom brodu i oduzeli im robu. Zbog toga je nastao spor između Jusuf-bega i njegovih rođaka, srodnika Mustafinih i Hasana Barifaće, s jedne strane, i petorice Paštrovića i cijelog paštrovskog zbora, s druge. Najzad su u Kotoru 28. maja 1591. godine izabrana dvojica kotorskih plemića da presude u sporu. Kad su ove izborne sudije ustanovile da su Paštrovići nevini, obje strane su se izmirile, izljubile i obećale trajno prijateljstvo.
Pomenuti Jusuf-beg Krzmić slao je robu na sajam sv. Trojice, te mu je pri putu ukraden jedan srebrni pojas; pojas je potom ipak vraćen, pa je izjavu u tom smislu dao u Kotoru Jusuf-begov sluga Husein, koji je robu svakako i sprovodio.

[Ćipur]

Pomenutom begu i zarobljenom Mustafi Staniskoviću dugovao je Kotoranin Ivan St. Lorenčević, koji je bio upućen da novcem izdejstvuje Mustafino oslobođenje. Lorenčević je, u stvari, bio poslovni partner Podgoričana, i od jednog od njih (Muhameda Ganića) primio je na kredit 1591. godine, u vrijeme velike gladi, osam kotorskih stara žita i dva konja.
Dugovanja je bilo i sa druge strane. Sin Sinana čauša iz Podgorice, Selim vojvoda, primio je od jednog kotorskog Bolice 122 talira, te mu je dao u zalog kutiju sa zlatom i biserima, zapečaćenu olovom i voskom, i konjski oglav; kad je Selim uputio u Kotor novac preko sluge Huseina, Bolica je pred svjedocima, Njegušanima, vratio zalog.
Te 1593. godine dogonjena su u Kotor na prodaju i goveda podgoričkih muslimana. Njih je, pored ostalih, kupovao turski carinik pred Kotorom Vićenco Zmajević, te bi za goveda primao od kotorskih patricija gotov novac i tkanine, što je potom, uz ličnu zaradu, predavao podgoričkim prodavcima stoke.
Prodaja rasnih arapskih konja uvijek je bila popularna na Jadranskom primorju. I kotorski providur je 1596. kupio takvog ata od pomenutog vojvode Selima, sina Sinanovog, i to za visoku cijenu od 80 talira, što je isplaćeno dijelom u novcu, a dijelom u svilenim tkaninama.
Zajedničko poslovanje Miha Bolice, jednog od najposlovnijih ljudi u Kotoru, na prelazu iz XVI u XVII vijek, sa carinikom Vićencom Zmajevićem konstatovano je 10 godina poslije. Njih dvojica su, naime, za račun braće Zaguri, Kotorana nastanjenih u Veneciji, slali 1603. godine robu u Podgoricu i Bar. Dakle, Kotor je obavljao prirodnu funkciju trgovačkog posrednika između jadranske metropole i zetskih trgovišta, pod vlašću Osmanlija.



Vuna postala najvažniji izvozni proizvod Podgorice



Za Podgoričane, kao i za ostale poslovne ljude iz balkanskih zemalja, primorje i njegovi trgovci bili su najinteresantiji u vezi s finim tkaninama zapadne izrade. Muhamed Čelebija, iz Podgorice, takođe je uzimao skupa sukna na veresiju, dajući zalog; oko jednog takvog zaloga od 80 talira izbio je spor u pozno proljeće 1610. godine.
Od samog početka XVII stoljeća vuna je, kao i u susjednoj Albaniji, izbila u prvi red izvoznih proizvoda Podgorice. Muhamed Ahmetović zvani Hebo, izravnao se, decembra 1601. sa dvojicom kotorskih nobila pri prodaji vune. Karakteristično je da je Hebo preuzimao u Kotoru ne samo fine zapadne tkanine, nego i prostu rašu, izrađivanu, inače, i u vlaškim naseljima Hercegovine.
Vuna iz Podgorice preko Kotorana ekspedovana je i u Veneciju. Za jednu takvu pošiljku Musa Mustafić primio je novac od Frana Bolice, koji se specijalizovao u otkupu vune. Po vunu su u Podgoricu išli i sami Kotorani u manjim grupama, obično predvođeni kakvim čovjekom rodom iz Crne Gore. Tako je bilo i 1612. godine, kad su trojica sitnih poslovnih ljudi iz grada sv. Tripuna oštećeni od Muhameda Čelebije, iz Podgorice, kojim im je uzeo na prevaru 60 talira, i to zato što mu njegov vodič, jedan Crnogorac, naseljen u Kotoru, nije isplatio konja kojeg je ranije od njega pozajmio. Taj Muhamed Čelebija vodio je spor (1611. godine) i sa Jakovom Paskvalijem. Paskvali je u to doba (1610) finansirao put jednog poslovnog agenta u Podgoricu.
U literaturi je iznesen podatak da je, prema kotorskim spomenicima, neki Sulejman, podgorički trgovac, silazio u Kotor trgovačkim poslom, u jesen 1613. godine. Na žalost, ta informacija nije mogla biti potvrđena pregledom sačuvanih kotorskih arhivalija.
Spor oko pologa javio se i u trećoj deceniji XVII vijeka. Jusuf, sin Sulejmana Ulemovića, iz Podgorice, založio je kod jednog Jakonje posrebrenu sablju i jednu srebrnu čašu od sedam unči.
U kotorskoj arhivskoj građi nema zapisa o konkretnim poslovnim dodirima u slijedećim decenijama. Od sredine 40-ih godina pa za narednih četvrt stoljeća trajao je dugotrajni Kandijski rat, kad je kontakt, poslije prekida prvih godina, ipak održavan s Albanijom. Tek 80-ih godina, iz vremena Morejskog rata, o stanju u Podgorici i susjednim oblastima skadarskog sandžaka pristizale su u mletački Kotor uhodske vijesti. Kad je neki Vujin Lazarović bio zarobljen i prodat spahiji Mardiću u Podgorici, uzeto je na zajam u Kotoru 80 reala da se sužanj otkupi.
Iz godine 1698. postoji zanimljiv izvještaj kotorske opštine o raznim opačinama u narodu, pa i o pojavama krađe ljudi o njihovog odvođenja u tursko ropstvo, tako da su se ti ljudi nalazili u Žabljaku, Podgorici, Baru, Elbasanu (Terra Nova) i u drugim sultanovim mjestima.
Kao što se vidi, izvozno-uvoznu trgovinu vodili su u Podgorici isključivo njeni trgovci, muslimani. Izvozili su se stočarski proizvodi (koža, vuna), rogata marva, konji, a možda i kakvi zanatski proizvodi (sedla, uzde, izrađevine od metala), vjerovatno i rujevina za štavljenje koža. Uvozile su se različite vunene i svilene tkanine, a svakako i kolonijalna roba. Tako je, uostalom, bilo i stoljeće poslije.
Vrlo instruktivnne podatke o Podgorici i Podgoričanima donio je na osnovu venecijanskog arhiva Gligor Stanojević. O Podgorici se 1612. godine u Kotoru pisalo kao o ''velikom i trgovačkom gradu''. Slijedeće, 1613. godine, Podgorica je postala veliki vojnički logor, pa su se uglednije muslimanske porodice sklonile u Herceg-Novi i Risan.
U ljeto 1640. godine Podgoričani su ubili jednog viđenijeg crnogorskog glavara. Strahujući od osvete, nijedan musliman iz varoši nije se usuđivao da pređe rijeku Moraču. Kad su se neki podgorički trgovci vraćali iz Venecije sa espapom, bojali su se da pođu uobičajenim putem preko Crne Gore, nego su u pratnji svojih prijatelja pošli zaobilazno, preko Risna i Nikšića. Ipak, nijesu izbjegli kotorsku zasjedu, tako da je u karavanu ubijen jedan Nikšićanin, dvojica su ranjena, a roba je zaplijenjena u vrijednosti od 4.000 reala. Kao odgovor na to organizovana je smjela diverzija: skupina odvažnih Podgoričana neopaženo se provikula kroz Crnu Goru, uhvatila crnogorsku vladiku i odvela ga u Podgoricu. Crnogorci su odmah sazvali zbor i odlučili da sav plijen vrate za otkup vladike.
U početku Kandijskog rata iz Podgorice i iz Skadra (1647) vršen je jači pritisak na susjedne oblasti Crne Gore. Godine 1649. pošto su Mlečani podstakli ustanički pokret u Kučima i kada su Kuči zagospodarili Medunom, providur Foskolo nastojao je da zauzme Podgoricu. Međutim, mletačkom odredu od 300 ljudi pridružili su se od svih plemena samo Kuči, i to samo jedan njihov dio. Zbog toga od osvajanja Podgorice nije bilo ništa. Crnogorski glavari su pristali da priđu Mlečanima, čija se vojska nalazila na Cetinju, tek pošto se najprije zauzme Podgorica.
Preambiciozni Mlečani su se, u stvari, vrlo mlitavo držali, stoga je bilo dovoljno da se u Podgorici okupi nekoliko stotina Turaka, pa da se Mlečani zabrinu i za sudbinu Kotora. Na početku rata bilo je slučajeva da su Crnogorci iz perifernih nahija bježali prema Podgorici, Žabljaku i Baru.
Koncem zime 1653. jedna brojnija skupina haramija iz Podgorice prodrla je u Crnu Goru, zajedno s nekim Brđanima, u želji da napadnu mletačko područje. Kada pokušaj nije uspio i kada se četa vratila, Mlečani su odmah zaprijetili represalijama protiv podgoričkih trgovaca. To je izazvalo zabrinutost u Podgorici, pa su dizdar-aga i svi prvaci podgoričkog grada uputili molbu Franu Bolici da izmoli providura da ne preduzima nikakve protivmjere protiv trgovaca. Podgoričani su primili obavezu da će tražiti od Jusuf-bega da kazni zlikovce; podgoričke age su poručivale da je u obostranom interesu da se sačuva mir, ''jer između ovoga i onoga grada se održava stalna ljubav, prijateljstvo i razgovori''.
Marta 1655. Turci su napali Grbalj i još neka naselja u mletačkoj Boki; u pohodu su uzeli učešća i ljudi iz Podgorice i sa Žabljaka, kao i Piperi, Bjelopavlići i Bratonožići. Manji odredi su i kasnije iz Podgorice i drugih turskih gradova povremeno, preko Crne Gore, upadali na teritorije “Krilatog lava”.
U Morejskom ratu Podgoričani su bili dovoljno zabavljeni Kučima i drugim Brđanima da bi imali snage i vremena da krenu na mletački Kotor. Dok je za vrijeme Kandijskog rata trgovcima ipak kako-tako uspijevalo da iz Podgorice silaze u zaliv Kotora, takvih prilika nije bilo u ratu 80-ih i 90-ih godina XVII vijeka. Taj prekid znači i prirodan završetak poslovnih veza vođenih i održavanih na takav način.



(KRAJ)

[simm]

Zanimljiv tekst.

Mozda bi bilo prakticnije dati link na originalno mjesto.

Interesantno je i da se (po dosadasnjim saznanjima) prvi dokumentovani pomen Bjelopavlica, iz 1411 nalazi u jednom pismu dubrovackih trgovaca Jeleni Balsic, zeni Djurdja II, u kojem se kaze da im se ometa trgovina solju jer im se cesto desava da ih opljackaju Bjelopavlici, Ozrinici, Maznice i Malonsici.

Ako nekoga interesuje cijeli tekst, i ako se Cipur slaze, postavicu ga ovdje.

Pozdravlenije!

[Ćipur]

Zanimljiv tekst.

Mozda bi bilo prakticnije dati link na originalno mjesto.

Interesantno je i da se (po dosadasnjim saznanjima) prvi dokumentovani pomen Bjelopavlica, iz 1411 nalazi u jednom pismu dubrovackih trgovaca Jeleni Balsic, zeni Djurdja II, u kojem se kaze da im se ometa trgovina solju jer im se cesto desava da ih opljackaju Bjelopavlici, Ozrinici, Maznice i Malonsici.

Ako nekoga interesuje cijeli tekst, i ako se Cipur slaze, postavicu ga ovdje.

Pozdravlenije!

Postavi, niko ti ne brani.
Ovaj tekst gore je feljton koji je izlazio u podgorickom dnevnom lista Republika.

[simm]

Ada, tvoj topik, pa je red da pitam

Dakle:

"Slavnoi i velmožnoi gospogi Jeli, od vladajuščago grada Dubrovnika, kneza, vlastele i od vse opkine mnogo srdačno i vsepošteno pozdravlenije. Gospoge, vaša velikost zna jer u vasko vrijeme Dubrovnik jest bil kuća vaša i današnji dan jest i vsakom pošteniem što je nami moglo nijesmo se poštedili ovdje i drugoide za gospodstvo vi kako vaša milost ve i pak od postanija vašijeh prvijeh imali smo veliku poštenu prijazen među sobom i slobodščine gospodstvom vi vašijeh prvijeh potvrđene kako da naši po državi gospodstva vi slobodno gredu nesumnje nikoga. I mi na vaše ufanije naručismo našijem trgovcem da tudije gredu. Smisliv staru prijazen a navlastito sadašnji vaši objet da pošljemo jer što izgine vi obetovaste platiti a to sada da zna gospodstvo jer su šli naši trgovci iz srbalj i skupiv se Bjelopavliki, Ozzriniki, Maznice i Malonšiki s voiskom ter samosilno uzeli naše vlasteli i trgovce. I uzeli im srebro, konije, oružije i vse ino što nosili i njih napokon od svit i od obukje svkli i učinili veliku sramotu što ne bi od krvnika učinili. A sad gospoge pogledaj srdačnijema očima pogledaj prema prijateljstvu i pošteniju našemu. Jeli dostojno da vaši prijatelji toliku štetu i sramotu prime od vašijeh ljudi a na vašoj vjeri. Molimo ti velikost gospodstva popečali zato i pomisli kako vi je bolje bog nastavio da se vrati trgovcem i da se ne strati jer u ovakvom prilučivšem se poznavajutse prijatelji. Molimo još opravite da se vrati tem trgovcem."

Pismo je zavedeno u Historijskom Arhivu Dubrovnika, Literae Levantis, vol 1, f82v, sa datumom Osmi mjesec godine 1411. Pisano je staroslovenskom ćirilicom, pa su neke riječi malo modifikovane da se prilagode mogućnostima tastature.

*****

Eto što su ni činili đedi - svukovali ljude na pravdi Boga. No, tako mu ga vrijeme donosi.

Pozdravlenije!

[Ćipur]

Ada, tvoj topik, pa je red da pitam

Dakle:

"Slavnoi i velmožnoi gospogi Jeli, od vladajuščago grada Dubrovnika, kneza, vlastele i od vse opkine mnogo srdačno i vsepošteno pozdravlenije. Gospoge, vaša velikost zna jer u vasko vrijeme Dubrovnik jest bil kuća vaša i današnji dan jest i vsakom pošteniem što je nami moglo nijesmo se poštedili ovdje i drugoide za gospodstvo vi kako vaša milost ve i pak od postanija vašijeh prvijeh imali smo veliku poštenu prijazen među sobom i slobodščine gospodstvom vi vašijeh prvijeh potvrđene kako da naši po državi gospodstva vi slobodno gredu nesumnje nikoga. I mi na vaše ufanije naručismo našijem trgovcem da tudije gredu. Smisliv staru prijazen a navlastito sadašnji vaši objet da pošljemo jer što izgine vi obetovaste platiti a to sada da zna gospodstvo jer su šli naši trgovci iz srbalj i skupiv se Bjelopavliki, Ozzriniki, Maznice i Malonšiki s voiskom ter samosilno uzeli naše vlasteli i trgovce. I uzeli im srebro, konije, oružije i vse ino što nosili i njih napokon od svit i od obukje svkli i učinili veliku sramotu što ne bi od krvnika učinili. A sad gospoge pogledaj srdačnijema očima pogledaj prema prijateljstvu i pošteniju našemu. Jeli dostojno da vaši prijatelji toliku štetu i sramotu prime od vašijeh ljudi a na vašoj vjeri. Molimo ti velikost gospodstva popečali zato i pomisli kako vi je bolje bog nastavio da se vrati trgovcem i da se ne strati jer u ovakvom prilučivšem se poznavajutse prijatelji. Molimo još opravite da se vrati tem trgovcem."

Pismo je zavedeno u Historijskom Arhivu Dubrovnika, Literae Levantis, vol 1, f82v, sa datumom Osmi mjesec godine 1411. Pisano je staroslovenskom ćirilicom, pa su neke riječi malo modifikovane da se prilagode mogućnostima tastature.

*****

Eto što su ni činili đedi - svukovali ljude na pravdi Boga. No, tako mu ga vrijeme donosi.

Pozdravlenije!

Ja sam znao za ovaj dokument, al ne cijeli, znao sam za djelove iz njega i vec sam postavljao na ovom forumu.
Ovaj blistavi dokument pokazuje nam da Srbi nijesu živjeli u Zeti, kaže da su se trgovci "vraćali iz Srbalja"!
Zna se đe su Srblji tada živjeli, dubrovački trgovci su se vraćali sa Kosova ili današnje uže Srbije.

Jesi ovaj dokument ti postavio, ili ima neki link?

[simm]

Ja ne znam za link, a ko ima vremena, može poc u Muzej u Danlovgrad, da vidi fotokopiju originalnog pisma sa koje je i ovo prekucano

Dokument je sjajan, sa vise aspekata, izmedju ostalog i ovog koji si boldovao.

Pozdravlenije!

[simm]

A i inače, Muzej u DGD ima nekih zanimljivih postavki i dokumenata, pa ko se može povezat da malo prekopa, ne bi marilo.

No sam čuo da su otud nestale neke medalje i ordenja koje su završile po privatnim vitrinama nekolicine poznatih (i prisutnih).

[Ćipur]

IZ NAŠE PROŠLOSTI


Francuska odlikovanja Plamencu i Bogišiću


Tvorac čuvenog imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru, dr Valtazar Bogišić, imenovan je za ministra pravde i člana državnog savjeta. Tim povodom, "Glas crnogorca", 26. marta 1893. objavljuje:
Čuveni naučni pravnik, gospodin doktor Valtazar Bogišić, imenovan je za ministra pravde u Crnoj Gori. I to zbog ogromnih svojih naučnih poslova. Za sada se samo prima na jednu godinu. U isto vrijeme, gospodin Bogišić imenovan je za člana Državnog savjeta. Gospodin Bogišić će pazati kako stupa u život novi zakon (imovinski) uopšte, raditi na tome da što boljim uspjehom upravi. Gospodin Bogišić je privatnim poslom otputovao u srijedu 16. marta, preko Dubrovnika u Pariz. Predsjednik francuske Republike odlikovao je dvojicu ministara Knjaževina Crne Gore. “Glas Crnogorca", 16. oktobra 1893, tim povodom obavještava.
Visoka odlikovanja:
"Gospodin Kornet, predsjednik Francuske republike, odlikovao je gospodina vojvodu Plamenca, našeg ministra, znakovima velikog oficira počasne legije. A dr Valtazara Bogišića, našeg ministra pravde, komandirskim krstom istog reda."


M. Ž.