Dok se malo ozbiljnije ne pozabavimo istorijskim revizionizmom, kao opštom pojavom, da se prisjetimo kako je počelo...
PRIČA SEDMA: Gregorij Rožman po drugi put među Srbima... ovaj, Slovencima, pardon
Naša priča kreće od dr. Tamare Griesser Pečar.
Školovana od Titove Jugoslavije, većinom u USA i Austriji, od sedamdesetih do danas, vjerovatno najproduktivniji i najpublikovaniji istoričar u Sloveniji. Najveći broj publikacija Njemačka i Austrija, i na njemačkom jeziku.
Većina radova suva, naučna, ali od početka devedesetih, na fonu anti-komunizma, kreće nešto drugačiji fokus...
Kreće revizija dotadašnjih dominantnih istorijskih stavova, a koja praktični vrhunac dobija u slučaju Ljubljanskog biskupa Gregorija Rožmana.
Pomenuti je bio Ljubljanski biskup od 1939.
U periodu 1941-1945 sasvim otvoreno sarađivao prvo sa Italijanima, nakon toga sa Njemcima.
Aktivno podržavao ''Domovinsku gardu'' (anti-komunistička i otvoreno kvislinška formacija generala Leona Rupnika, oformljena za borbu protiv NOV od razbijene ''Bele garde'', zakletvu recimo polagala na Hitlerov rođendan, pod operativnom komandom Gestapoa i SS, konkretno SS generala Erwina Rösenera (osuđen za ratne zločine i obješen 1946.), tijesno sarađivala sa četničkim pokretom koji je, nećete vjerovati, bio prisutan i u Sloveniji (''Plava garda''), i pred kraj rata- mart 1945. preimenovana u ''Slovenačka narodna vojska'' i stavljena pod komandu, naravno, đenerala Dragoljuba Mihailovića), u martu 1945. napisao pismo Paveliću kojim je urgirao da se Slovenačka domovinska garda, Ustaše i Četnici mraju ujediniti u borbi protiv partizana i zajednički nastupati prema zapadnim saveznicima.
1946. Gregorij Rožman je zbog saradnje sa okupatorom, u odsustvu (uteko u USA, naravno), osuđen na 18 godina zatvora i gubitak građanskih prava.
Elem, poštovana dr. Pečar od početka devedesetih, i naročito izdvajanja Slovenije iz SFRJ, pokreće pitanje preispitivanja uloge poštovanog don Rožmana. U početku stidljivo, i donekle umotano u anti-komunistički narativ, a 1996., u autorskom tekstu za NSZ Slovenije (''Nova Slovenska zaveza'', medijski glasnik udruženja anti-komunističkih snaga), po prvi put sasvm otvoreno. Pomenuti tekst možete naći ovđe, koga interesuje: https://nszaveza.github.io/articles/...-kolaboracija/
Da se ne mučite, pomenuta kreće od potrebe preispitivanja i posvećivanja pažnje psihološkom i ljudskom profilu Gregorija Rožmana, emotivnoj i etičkoj težini trenutka u kom se nalazio, njegovom vjerskom vaspitanju, stavu crkve koja je protiv anarhije pa time prirodno i protiv komunista a za Njemce i Italijane, citira Bibliju (''caru carevo, bogu božije''...) kao jedan od duhovnih razloga zašto je pomenuti morao u saradnju sa okupatorima svoje zemlje...
Naravno, usput i direkt podmeće da je Rožman istorijski osuđen na osnovu dva dokaza, koje nakon toga spori kao falsifikate, iako ih je bilo više desetina, pismena i fotografija koliko hoćeš...
Uglavnom, da se čoek prevrne koja količina ''neistoriografske'' priče, sačinjene na bazi psihologije, duševnih stanja, emocija i religije, a suvih fakata niđe.
Ali, nakon toga pokret totalo zahuktava, i kreće agresivna serijska proizvodnja istvrsnog narativa.
Za mene recimo, to je vrhunac dostiglo u aprilu 2006., kada sam sasvim slučajno prisustvovao jednom istoriografskom skupu, na kojem je jedan od sledbenika poštvane dr. Pečar, čoek kojem sam zapamtio ime- Klemen, održao predavanje na temu, i između ostalog rekao: ''... onda su ga komunisti, u nakaradnom suđenju, kakva su im uostalom bila sva u periodu 1943-1950 (?, komunisti se i nisu nešto baš mnogo naosuđivali 1943 ja mnim...) osudili na smrt...'' Iako je poštovani don Rožman bio osuđen na 18 godina robije, a ne smrt.
Ali, na kraju, sva ta buka, koliko god često bila smiješno a tužno neargumentovana, donosi rezultat.
1999. slovenački javni tužilac pokreće zahtjev za reviziju procesa Gregoriju Rožmanu.
Po nalogu tužilaštva, dva istoričara, među kojima naravno poštovana dr. Pečar, dobijaju zadatak da sačine teze za odbranu don Rožmana (pod pretekstom da pomenuti nije imao priliku da iznese adekvatnu dbranu 1946. kada je osuđen).
Pomenuti istoričari predano odrađuju svoj posao.
2007. Vrhovni sud Slovenije poništava presudu, procesno- zbog uskraćenosti prava optuženog na pravično suđenje, i vraća je na ponovno suđenje prvostepenom sudu.
2009. prvostepeni sud obustavlja postupak, jer optuženi nije više među živima (umro 1959. u Klivlendu) i ne može mu se suditi.
Formalno-pravno, Gregorij Rožman više nije saradnik okupatora.
I zašto sad ova priča?
Pa zato što je, u slučaju Dragoljuba Mihailovića, u Srbiji 2015. presuda ukinuta na identičan način. Procesno, po osnovu uskraćenosti prava optuženog na pravično suđenje.
Pa ono što se kolokvijalno naziva rehabilitacija, zapravo nije rehabilitacija, već formalno-pravno ukidanje presude po snovu procesnih nedostataka, a bez cijenjenja dokaza.
Pa, usled smrti ptuženog, proces ne može biti okončan, i isti se vraća u pravni status koji je imao prije toga: neosuđen. Odnosno, taman kao nevin.
I to nije nešto što su tada u Srbiji izmislili. Nego su samo primijenili već oproban i dokazan metod.
Ali, suština naše priče. Iako pravno istovrsni, ova dva procesa su imala fundamentalno različite posledice.
U Sloveniji, 2009. nakon ukidanja presude, demohrišćani (''Nova Slovenija'') pokreću zahtjev prema Katoličkoj crkvi Slovenije, da uradi nezavisnu ocjenu uloge Gregorija Rožmana u WWII, i da se predmetno pitanje do kraja objektivizuje. Nešto kao ''super-suđenje'', i to na domaćem terenu.
Epilog?
Gregorij Rožman je, u institucionalnom sistemu Slovenije, i danas saradnik okupatora.
Katolička crkva na kraju nije osporila postojanje saradnje.
Đeca u školama uče da je pomenuti bio kvisling.
Udžbenici iz kojih uče se ne pozivaju na poštovanu dr. Pečar, već na ovđe često pominjanog Joza Tomaševića ( ''War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: Occupation and Collaboration''. Stanford: Stanford University Press, 2001, str. 520), i vjerovatno ponajveći slvenački autoritet na temu, Gregora Kranjca ( ''To Walk with the Devil: Slovene Collaboration and Axis Occupation, 1941–1945.'' Toronto: University of Toronto Press, 2012 ).
Đeca u Srbiji uče nešto sasvim drugo.
Đeca u Crnoj Gori, za sada, slušaju priče o tome.
I, suštinski, o tome je ova forumska tema.
Si nada nos salva de la muerte, al menos que el amor nos salve de la vida.
Bookmarks