“Ovo sto ti govorim ovo je za istoriju. Ovo je istina, dragi Novače, znam te dugo i dobro se boriš za Crnu Goru Goru.
Ovo su istorijske činjenice što govorim o jednoj tragičnoj životnoj drami, u kojem je heroj Krsto Popović ubio heroja Raka Mugošu. Tako da je u narodu, kao u antičkim književnim dramama, ostalo da se priča kako je junak ubio junaka i kako je, na kraju, i sam junak poginuo u borbi. Ovo je kao moja ispovijest, a ti je bilježi romansirano. Slušaj me sto ti pričam. Krsto Zrnov Popović nije bio moj kršteni kum. Meni su roditelji, otac Milo i majka Anđa, bili u Gaeti, đe sam se i ja rodio, i moj kršteni kum bio je dr Novica Radović, crnogorski komita i emigrant, koji je u drugom svjetskom ratu bio ideolog crnogorskih federalista i glavni politički savjetnik u štabu Krsta Zrnova Popovića.
Ja neću govoriti o Krstu Popoviću i njegovoj borbi za Crnu Goru od balkanskih ratova, preko prvog svjetskog rata, potom Božićnjeg ustanka i komitskog pokreta, kao i emigrantskog života i o njegovoj političkoj aktivnosti do izbijanja drugog svjetskog rata, jer to neka rade istoričari, a o njegovim zaslugama i junaštvu u borbi za Crnu Goru govori i brojna arhivska građa iz tog perioda. Ja cu govoriti o Krstu Zrnovu i njegovom držanju od 1941. godine, sve do njegove smrti 1947. godine, i žao mi je dragi Novače, što ovo ne snimaš, nego bilježiš, tako da ispada da pišem ili diktiram roman u telefonskom razgovoru, a svi koji na ovu temu žele pričati, neka se pozovu na tebe i kažu da je Jovo Kapičić, ministar unutrasnjih poslova u vrijeme kad je stradao Krsto Zrnov Popović, ovo rekao i neka se pozivaju, ako hoće, na ovaj naš dijalog, a ja više o ovome neću pričati javno, ni na televiziji, ni na radiju itd. Samo mi dostavi na adresu mog sina Dragana, u njegovom klubu “Galerija”, adresa 7. jul broj 10., sa naznakom za Jova, ovo što si zabilježio da pročitam. A sad me pažljivo slušaj, da ti kažem vezano za Krsta Zrnova ono što je jedna i jedina istina, jer sam prvopozvani da o tome kažem ono što znam, a znam sve ono što je relevantno.
U toku drugog svjetskog rata Krsto Popović je bio neprikosnoveni autoritet u Katunskoj nahiji. Zato kažem da je bio čovjek Katunske nahije od 1941. do 1945. godine. U vrijeme drugog svjetskog rata on je bio akciono vezan za ideju da se Crna Gora kao nezavisna drzava obnovi. On se borio za Crnu Goru ne zbog Italijana ili fašizma nego zbog Crne Gore. Mislio je da se Crna Gora srpske hegemonije može osloboditi pod okriljem i protektoratom Italije. Prihvatio se konktakta i saradnje sa Italijanima, jer je smatrao da, u to vrijeme, ne postoji drugi način borbe za samostalnu Crnu Goru. Činio je to na svoj atipični nacin, onako kako je sam osjećao i mislio.
On nije bio ni ratni zločinac, niti kvisling, i ne može se uporedjivati sa Antom Pavelićem ili Vitkungom Kvislingom, jer njega Italijani ili Njemci nijesu postavili za državnika, šefa marionetske drzave ili vlade, vrhovnog komandanta vojske, ministra itd. Da je postupao kao oni bio bio bi kvisling i ratni zločinac, ali nije. Italijani su tada vršili vlast u Crnoj Gori, a ne Krsto Popović. On je imao pod svojom upravom Katunsku nahiju.
A tada je Crna Gora bila poharana ravnogorskom četnickom vojskom, koja je u Crnoj Gori činjela brojne zločine. U Katunskoj nahiji Krsto Popović je pružao utočište partizanima, a i sinovi mu Nikola i Radovan bili su u partizanskom NOP-u i junaci narodnoslobodilačke borbe.
Ovo ti, Novače, pričam i nemoj misliti, ni ti, ni bilo ko drugi, da se udvaram mrtvom Krstu Popoviću, koji je odavno u grobu, a i ja sam jednom nogom u grobu. Pričam ono što znam i zašto sam meritoran i ovo je prava istina o njemu i njegovoj pogibiji.
Nije se Krsto borio za Italiju i fašizam nego za Crnu Goru, na svoj način, onako kako se on doživljvao. Zapamti ili zapiši, komunisti u Katunskoj nahiji bili su dominantno zaštićeni na teritoriji koju je on sa svojom vojskom kontrolisao. Ja sam komunista i borac iz Drugog svjetskog rata, ali to istinito priznajem. Da nije Krsta Popovića bilo, komunisti u Katunskoj nahiji ne bi mogli opstati. Bili bi progonjeni ili mrtvi.
U toku Drugog svjetskog rata Crna Gora je bila duže vrijeme najčetnickiji prostor na području Jugoslavije. Sa četnickim snagama Draže Mihailovića, koje su predvodili Blažo Đukanović, Pavle Đurisić, Bajo Stanišić i drugi, zelenaška vojska brigadira Krsta Zrnova Popovića nije imala vojničke sukobe, ratne okršaje, jer je on bio nezavisan i neutralan od njih. Sa njima se nije politički i ideološki slagao, ali nije ni ratovao protiv njih, jer je Italija u to vrijeme u Crnoj Gori imala kao okupator vlast. Na prostoru kojeg je kontrolisao Krsto Popović nije činio zlo partizanima, komunistima, nego ih je štitio, i niko od parizanskih boraca i pripadnika NOP-a ne bi mogao opstati da nije, tada, u to vrijeme, njega bilo tamo. Krsto Popović je imao, u vrijeme rata 1941-1945. godine, ugled i stvarnu vlast u Katunskoj nahiji i nije je faktički zloupotrebljavao protiv partizana na tom prostoru.
Krsto Popović je bio brigadir crnogorske vojske i njegov generalski čin su mu priznali Italijani, kada su okupirali Crnu Goru. Podudarao se u mnogome stav Krsta Popovića o obnovi nezavisne Crne Gore sa stavom Italije o restauraciji crnogorske države pod njihovim protektoratom. Kada smo mi, pripadnici NOP-a, sa svojom vojskom oslobodili Crnu Goru strane okupacije, Krsto Popović je otišao u šumu kao odmetnik, hajduk. Bilo je mnogo Katunjana sa njim. Nije želio da se pokori i potčini novim vlastima i tačno je da novim vlastima nije želio da se preda, već da umre zajedno sa svojim uvjerenjima.
Znam, da on nema nikakve veze sa ubistvima koje su počinili odmetnici, kao što je ubistvo brata Veljka Vlahovića, Dušana Vlahovića. On to ubistvo nije ni naredio, niti odobrio, odnosno, nije se saglasio sa njime. Sa onima koji su se ponašali kao banditi nije imao nikakve veze u to vrijeme. Ponašao se kao neka vrsta državnika i nije imao ni znanja, a jos manje odobrednja u odnosu na postupke koje su činjeli nekada pripadnici njegove vojske u besmislenim obračunima sa novim vlastima, kao što je ubistvo Dušana Vlahovića na Cekanjima iznad Cetinja. On nije imao veze sa tim.
Ja ne znam da je Krsto Popović bio zločinac, niti sam u to vrijeme, kao pomoćnik Aleksandra Rankovića, gledao službenu dokumentaciju, koju Ti pominješ, da ga je odlukom crnogorskog CASNO-a Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglasila ratnim zločincem.
Krsto Zrnov se nije odrekao sinova, niti ih je proklinjao, već je stitio pripadnike NOP-a na svojoj teritoriji. Činjenica je da se on zamjerio komunistickoj ideologiji i da se njoj protivio. Nije Krsto Popović želio da se preda našim, novim vlastima, već se ponašao kao odmetnik, hajduk. Nije prihvatio više puta nuđenu mu saradnju sa NOP-om. Bio je odmetnik u šumi nakon oslobođenja zemlje.
Sjećam se jednog dana, bio sam pozvan kod Aleksandra Rankovića. Rekli su mi, zove Vas Ranković, bilo je to početkom 1947. godine, da odete u Crnu Goru i onemogućite, spriječite odmetnike, koji su kontrolisali širom Crne Gore brojne puteve i druge veoma važne objekte i stvari. Odmetnici su bili opasni, bilo ih je tada preko 400, koji se nijesu predali vlastima, tako da su bili neka vrsta oružane sile. Poslat sam iz Beograda da budem prvi čovjek Ministarstva unutrasnjih poslova Crne Gore da se ti odmetnici dovedu pred lice pravde, bilo milom ili silom, živi ili mrtvi. Prihvatio sam i otišao, ali sam zamolio Rankovića da uvaži da ja imam svoja gledišta vezano za to kako se sa Krstom Popovićem treba postupati. Jer, Krsto Popović nije bio ubica, razbojnik ili skripar, nego častan čovjek, junak iz istorije Crne Gore, koji u ovome ratu nije lično naređivao da se bilo što zločinacki ucini.
Novače, govorim ti, i zabilježi, da sam, inistirao da se Krsto Popović spasi, želio sam iskreno da ga spasim. Na to mi je Ranković rekao: “Jovo, ako se Krsto Popović moze spasiti, spasićemo ga, privešcćmo ga sudu i sudićemo mu, jer imamo razloga da mu pomognemo”.
Novače, kažem ti, gaetasi, to jeste, Crnogorci u Gaeti, đe sam se ja rodio, đe su mi bili otac i majka, kao prognanici, smatrao sam i smatram, bili su najbolji Crnogorci toga vremena.
Kad sam otišao za Crnu Goru u funkciji ministra unutrasnjih poslova, radio sam svoj posao savjesno i pustio sam iz zatvora crnogorskih ili dekretom oslobodio preko 500 ljudi, koji su bili jataci neprijatelja naših, i zelenaških i drugih je tu bilo mnogih.
Učinio sam to iz razloga humanosti, jer sam znao da oni ne mogu da sruše poredak, iako, nijesu bili bezopasni, ali sam ih oslobodio kazne, koje su u to vrijeme bilo vrlo visoke. Oni nijesu bili tada opasni kao oružana sila, ali su mogli da čine brojna krivična djela protiv ustavnog uređenja i bezbijednosti države.
Da ti, Novače, kažem vezano za Krsta Popovića, nije postojala odluka od strane vlasti, u kojoj sam bio i ja značajan činilac, da se on likvidira. Zauzet je bio stav da treba, ako je moguće, ishodovati to da se Krsto Popović preda novim vlastima i da na bilo koji način on dođe u ruke vlasti, sa ciljem da mu se spasi život i izvede pred sud zakona.
Bookmarks