Results 1 to 9 of 9

Thread: Crna Gora u Prvom balkanskom ratu

  1. #1
    Join Date
    Oct 2010
    Posts
    7,711
    Thanks Thanks Given 
    1,471
    Thanks Thanks Received 
    4,350
    Thanked in
    1,680 Posts

    Default Crna Gora u Prvom balkanskom ratu

    Sa istog sajta...
    Izvor:
    Naziv knjige: Prvi balkanski rat 1912-1913 (Operacije crnogorske vojske), knjiga treća
    Autor: Pešadijski potpukovnik Mitar Đurišić
    Izdavač: Istorijski institut Jugoslovenske narodne armije
    Godina izdavanja: 1960.


    Napad Zetskog odreda na utvrđeni rejon Tuzi


    Sistem odbrane, raspored i zadatak neprijateljske posade
    Crnogorsko-tursku granicu na pravcu Podgorica – Skadar zatvarao je utvrđeni rejon Tuzi.
    On je po frontu zahvatao prostor između r. Cijevne i Skadarskog Jezera. Utvrđenja na njemu bila su izrađena s namerom da obezbede kružnu odbranu.
    Linija tih utvrđenja, počev od Planinice, išla je duž leve obale r. Cijevne, obuhvatajući visove u rejonu s. Gornji i Donji Mileši i s. Rogami,
    zatim Šinčansku Goru (k. 136) i rejon s. Šipčanika, s. Vladanje, Vranjske Gore (trig. 65) i s. Vranj, pa se povijala na jugoistok ka Humu (trig. 274),
    obuhvatajući ovaj vis i protežući se na sever grebenom Bratilje (k. 441), Đelevika (k. 491) i Dečića (trig. 649), i dalje ka Planinici.

    Kameniti greben Dečić – Hum, ustvari krajnji jugozapadni ogranak Prokletija, čitavom svojom dužinom nadvišava zetsku ravnicu.
    Stoga je on bio veoma pogodan za organizaciju glavne linije odbrane turskih pograničnih snaga.
    Visovi istočno od pomenutog grebena, naročito na liniji s. Kurec – s. Skorać – Refimac (k. 529) – Đuteza,
    činili su čvrst oslonac za organizaciju odbrane po dubini. Dosta duboko i strmo usečeno korito planinske rečice Cijevne pružalo je dobre uslove za organizaciju solidnog bočnog obezbeđenja.
    Isto tako, siguran naslon levog boka obezbeđivalo je Skadarsko Jezero i njegova močvarna obala, koja se pruža neposredno do južnih padina Huma.

    Prema tome, topografski stvor zemljišta je sasvim išao na ruku braniocu.
    Međutim ne bi se moglo reći da su Turci tu okolnost potpuno iskoristili.
    Izrađujući utvrđenja duž Cijevne, od Planinice do Rogama, a zatim u rejonu Šipčanika i Vranja, oni su organizovali solidnu frontalnu odbranu prema zapadu.
    Skoro sva uzvišenja na tom pravcu bila su utvrđena i osposobljena za kružnu odbranu. Između njih je postojala dobra vatrena veza.
    Hum i Đelevik su po istom principu bili utvrđeni, a i sam Dečić, koji je pretstavljao ključni objekat u čitavom sistemu utvrđenog rejona.
    Ali istočno od linije Dečić – Hum nije ništa urađeno, niti je na tom pravcu obezbeđena potrebna taktička dubina turske odbrane.
    Za obezbeđenje boka, duž Cijevne istočno od Planinice, takođe nije bilo ništa preduzeto i pored tako povoljnih uslova, te je ovaj bok ostao sasvim nezaštićen.

    Sva ova utvrđenja sastojala su se od po jedne zatvorene linije, zidane u kamenu. Samo mestimično je za ojačanje zidova korišćena zemlja.
    Sa spoljne strane bili su izrađeni streljački zakloni, a, u najvećem broju slučajeva, na zidovima utvrđenja bile su izrađene puškarnice.
    Ti zidovi su ponegde dostizali visinu i iznad dva metra i bili podešeni za dvokatnu vatru.

    Po svojoj jačini i načinu izrade, to su bila utvrđenja zastarelog tipa ojačane poljske fortifikacije, bez ikakvih zaprečnih sredstava.
    Ona ne samo da nisu štitila od artiljeriske vatre, nego su, usled rušenja i rasprskavanja kamena, pojačavala efekat artiljeriske vatre.

    Napad pravcem Podgorica – Tuzi, usled dobro organizovane neprijateljske frontalne vatre, nije bio celishodan.
    Izgleda da su Turci naročito nastojali da spreče napad tim pravcem.
    Pravac Fundina – s. Pikale – s. Kurec – istočne padine Dečića i Đelevika bio je znatno duži.
    On je vodio preko kamenitog, ispresecanog i teško prohodnog zemljišta i preko korita Cijevne, ali je, s obzirom na raspored i karakter turskih utvrđenja, pružao bolje izglede na uspeh.
    Ovo u prvom redu zbog male dubine utvrđenog rejona, čija bi dalja odbrana bila uzaludna posle pada Dečića i Đelevika.
    Van svojih utvrđenja Turci nisu imali nikakve osiguravajuće, pa čak ni izviđačke delove. S obzirom na to, kretanje trupa ovim pravcem bilo je olakšano i moglo je da se vrši prikriveno.

    Greška Turaka što nisu pripremili za odbranu i poseli rejon s. Skorać – Refimac (k. 529) bila je utoliko teža što se crnogorskim snagama, koje bi bile upućene tim pravcem ka Hanu Hotitu (Hotskom Hanu),
    pružala mogućnost da otseku turske snage u rejonu Tuzi, spreče njihovo novlačenje ka Skadru, kao i dovlačenje ojačanja iz Skadra.

    Pre početka rata mogla su ova utvrđenja dobro da posluže (ustvari su i služila) za borbu protiv slabo naoružanih i relativno malobrojnih albanskih pobunjenika i crnogorskih prigraničnih jedinica koje su im priskakale u pomoć.
    Ali u jednom otsudnijem sukobu, kakav se mogao očekivati u crnogorsko-turskom ratu, u kome je, i pored svih terenskih teškoća sa severne i severoistočne strane,
    mogao biti primenjen obuhvatni manevar, u kombinaciji s frontalnim napadom slabijih snaga s pravca Ćemovskog Polja ka Tuzima, – ta utvrđenja ne samo da su bila nedovoljna, već su i posadu u Tuzima stavljala u neizvesan položaj.

    Taj utvrđeni rejon branili su: 72 puk, 1 bataljon 70 puka i 2 bataljon 71 puka 24 skadarske nizamske divizije i po jedan redifski bataljon iz Kavaje i Skadra, sa 17 artiljeriskih oruđa i četiri mitraljeza.
    Te snage su bile ovako raspoređene: na Planinici tri čete 3 bataljona 72 puka, dva mitraljeza i dva brdska topa; na Dečiću i Đeleviku pet četa 1 i 2 bataljona 72 puka i četiri brdska topa;
    na Humu jedna četa 2 bataljona 72 puka; u rejonu Mileši – Rogami – Ržanički most dve čete i dva voda 2 bataljona 72 puka i 60 graničara; u rejonu Vranja dve čete 2 bataljona 71 puka i 80 graničara.
    Rezerva sastava: dve čete 2 bataljona 70 puka, jedna četa 1 bataljona 72 puka, dva redifska bataljona i oko 2.000 albanskih dobrovoljaca – bašibozuka bila je razmeštena u rejonu Tuzi – Šipčanik.
    Nekoliko oruđa bilo je raspoređeno i u rejonu Rogama.
    Zadatak posade je bio: da što je moguće duže zadržava crnogorske snage u rejonu Tuzi, a zatim, jednim iznenadnim i dobro pripremljenim noćnim pokretom,
    pod zaštitom osiguravajućih delova iz rejona Vranja i Šipčanika, izvrši prodor ka. Plavnici i ovu zauzme, utvrdi se u njoj i sačeka lađe iz Skadra koje će je prebaciti na južnu obalu Skadarskog Jezera, u Krajinu.


    Plan napada Zetskog odreda

    Prvi zadatak Zetskog odreda, i uslov za njegovo dalje nastupanje ka Skadru, bio je likvidacija graničnog utvrđenog rejona.
    Plan ovog odreda je bio sledeći: glavnim snagama izvršiti obuhvat pravcem s. Fundina – s. Kurec i, napadom sa severoistočne i istočne strane, ovladati utvrđenim položajima na Planinici, Dečiću, Đeleviku i Humu,
    a ostalim snagama vršiti frontalni napad ka s. Rogamima, s. Milešima, s. Šipčaniku i s. Vranju.
    U tom cilju su snage Zetskog odreda podeljene u tri kolone.

    Leva, glavna, kolona, pod komandom brigadira Blaža Boškovića, sastava:
    Mješovita brigada (pet bataljona pešadije i jedna brdska baterija) i Bjelopavlićka brigada (četiri bataljona pešadije i jedna brdska baterija), imala je da izvrši glavni zadatak obuhvatnim dejstvom sa severoistočne i istočne strane.

    Srednja kolona, pod komandom komandira Đura Jovovića, sastava: Nikšićka brigada (pet bataljona pešadije), imala je zadatak da zauzme utvrđene položaje u rejonu Rogami – Mileši i sadejetvuje levoj koloni u ovlađivanju Dečićem, dejstvujući u neprijateljski levi bok.

    Desna kolona, pod komandom brigadira Veliše Lazovića, sastava: Zetska brigada (tri bataljona pešadije), jedna poljska i jedna merzerska baterija, imala je zadatak da likvidira neprijateljska utvrđenja u rejonu s. Vranja i dalje ka Humu.
    Rezervu je sačinjavala Vučedolska brigada (četiri bataljona pešadije).

    Osmog oktobra, na dan objave rata, desna kolona je prikupljena u s. Golubovcima, srednja u rejonu Ribničkih Vrela, a leva u rejonu s. Fundina – s. Dinoša;
    odredska artiljerija je bila na Gradini, u rejonu s. Omer-Božovića i Novog Sela; dok se rezerva nalazila u s. Dajbabama a pozadinski delovi u rejonu Podgorice.
    Toga dana su sve jedinice dobile zapovest i bile spremne za napad.

    Odred se svojim desnim krilom i bokom naslanjao na Skadarsko Jezero i bio s te strane dovoljno zaštićen, jer podvodno zemljište duž jezera nije pružalo nikakve moućnosti za iskrcavanje i eventualni napad turskih snaga.
    Levo krilo nije bilo naslonjeno na jače topografske objekte, ali ni s te strane nije pretila nikakva naročita opasnost.
    Prigranična albanska plemena bila su prijateljski raspoložena prema crnogorskoj vojsci i u svemu su joj izlazila u susret.
    Pa ipak, Gornjokučki bataljon Mješovite brigade bio je upućen u Hote da s te strane onemogući bilo kakve iznenadne napade neprijatelja.
    Odnos crnogorskih i turskih snaga bio je u pešadiji 3:1 a u artiljeriji 2,3 : 1 u korist Crnogoraca.

    Grupisanje snaga Zetskog odreda bilo je uglavnom pravilno.
    Na glavnom pravcu, bile su angažovane dovoljno jake snage, s obzirom na zemljišne uslove. Kolone su doduše međusobno bile udaljene zbog širine fronta i zbog karaktera neprijateljske odbrane,
    te neko neposredno sadejstvo među njima teško se moglo ostvariti, pa je zato trebalo obezbediti sadejstvo jedinica po vremenu i objektima na zemljištu.

  2. The Following User Says Thank You to ASC For This Useful Post:


  3. #2
    Join Date
    Oct 2010
    Posts
    7,711
    Thanks Thanks Given 
    1,471
    Thanks Thanks Received 
    4,350
    Thanked in
    1,680 Posts

    Default

    Tok napada

    Početak rata je crnogorskom narodu i vojsci najavljen 9 oktobra u 8 časova, kraljevom proklamacijom i plotunima topova s Gradine.
    Prema planu napada Zetskog odreda trebalo je da toga trenutka otpočne artiljeriska priprema, a uskoro zatim i napad pešadije.
    Ali se događaji nisu sasvim odvijali po tom planu,

    Komandant leve kolone brigadir Vlažo Bošković, u duhu zadatka koji je njegova kolona imala, izdao je još 8 oktobra naređenje za pokret kolone pravcem Fundina – Pikale – Kurec – Trabojinska Kosa (rejon s. Krševe).
    Martinićko-brajovićki i Petrušinski bataljon Bjelopavlićke brigade dobili su zadatak da pređu na levu obalu Cijevne, južno od Pikala, i obezbede prelaz glavnine kolone.
    Pokret je otpočeo 8-og naveče. Na čelu se kretala Bjelopavlićka, a pozadi nje Mješovita brigada.

    Noć je bila oblačna i veoma mračna, a teren besputan i teško prohodan, te su samo Martinićko-brajovićki i Petrušinski bataljon uspeli da do zore izbiju u korito Cijevne.
    Ostale jedinice su zaostale u putu. Te noći je poginuo komandant kolone brigadir Blažo Bošković.
    Do dolaska novog komandanta, brigadira Veliše Lazovića, zadržan je pokret i napad leve kolone.

    Ovim zadržavanjem izgubljen je čitav jedan dan, mada to nije bilo neophodno, jer je komandu privremeno mogao da preuzme jedan od komandanata brigada ili neki od oficira iz Štaba odreda.
    Kako je bilo i planirano, artiljerija je otpočela bombardovanje turskih položaja tačno u 8 časova 9 oktobra. Njena vatra je bila naročito efikasna na položajima u rejonu Planinice.
    Turska posada je bila prinuđena da se s tih položaja povuče ka Tuzima.
    Planinicu je oko 12 časova poseo Trebješki bataljon Nikšićke brigade, ali je dalje pokrete srednje i desne kolone obustavio komandant odreda, da ne bi “izlagao svoje ljude”.
    Artiljerija je čitavog dana bila vrlo aktivna.
    Ona je onemogućila Turcima da pojačaju posadu u Rogamima, sprečila rušenje mostova na Cijevni i porušila turski „blok-hauz” pored Ržaničkog mosta.
    Jedinice leve kolone uspele su tokom dana da se, pod zaštitom Martinićko-brajovićkog i Petrušinskog bataljona, prebace na levu obalu Cijevne i prikupe u rejonu s. Kureca.
    U toku dana je pristigao i novi komandant ove kolone, brigadir Lazović, koji je izvršio potrebne pripreme za napad.

    Zapovest za napad na rejon Dečića izdata je 9 oktobra po podne. Bjelopavlićka brigada, s jednom brzometnom brdskom baterijom, dobila je zadatak da napada Dečić, naslanjajući se desnim krilom na već zauzetu Planinicu.
    Levo od nje, na Đelevik i Bratilju, trebalo je da napada Mješovita brigada, s jednom Debanžovom brdskom baterijom.
    Iz obe brigade je izvučen po jedan bataljon u rezervu koja je imala da se kreće pozadi Bjelopavlićke brigade.
    Zapovešću je takođe bilo predviđeno da artiljeriska priprema počne u 6 časova 10 oktobra i traje sve do 12 časova, a zatim, na ugovoreni znak, da otpočne napad pešadije.

    U toku noći 9/10 oktobra jedinice leve kolone izvršile su podilaženje neprijateljskim položajima. Kako Turci nisu imali nikakvih osiguravajućih delova ispred prve borbene linije, pokret jedinica izvršen je prikriveno.
    Uzoru, 10 oktobra, obe brigade su bile na polaznim položajima za napad.
    Mestimično su njihovi delovi bili i na jurišnom otstojanju.

    Artiljeriska priprema je, po planu, otpočela oko 6 časova.
    Međutim pešadija nije sačekala njen završetak, već je prešla u napad ubrzo posle prvih topovskih plotuna.
    Tako je artiljeriji onemogućeno da izvrši svoj zadatak.
    Ona je morala da prenese vatru na sledeću liniju turske odbrane, a Mješovita i Bjelopavlićka brigada, posle žestoke ali vrlo kratke vatrene pripreme pešadiskog naoružanja, prešle su na juriš.
    Neprijatelj je u prvi mah bio zbunjen silinom pešadiske vatre, ali kada su crnogorske jedinice izbile ispred dva metra visokih zidova turskih zaklona, i skoro prekinule paljbu, penjući se uz strme i kamenite padine Dečića i Đelevika,
    ta zbunjenost je prošla i s nekoliko preciznih plotuna Turci su obema brigadama naneli velike gubitke.
    Delovi Bjelopavlićke i Mješovite brigade, međutim, ubrzo su počeli da uskaču u turske rovove i utvrđenja, u kojima se razvila otsudna borba prsa u prsa.
    Neprijatelj je spočetka i tu dao vrlo žilav otpor. Borba je vođena bajonetima, kundacima, kamenjem i golim rukama.
    Nadvladane, turske snage su naglo počele uzmicati.

    Vojnici su u gomilama bežali po unutrašnjosti utvrđenja, i najvećim delom su se predali, dok je manji deo posade našao smrt skačući niz dečićke grede, visoke 50 – 60 metara.
    Oko 9 časova napad je bio završen potpunim turskim porazom. Pored ostalog, leva kolona je zaplenila i četiri turska topa.
    Dok su se jedinice leve kolone, nesređene i rasturene, kretale po unutrašnjosti turskih utvrđenja, turska artiljerija iz rejona Šipčanika i Tuzi otvorila je po njima jaku vatru.
    Iako je magla ubrzo obuhvatila Dečić i Turcima onemogućila osmatranje i korekturu vatre, ipak su od prvih eksplozija jedinice leve kolone imale osetnih gubitaka.

    Komandantu 72 turskog puka u Tuzima bilo je jasno da je padom Dečića izgubio ključ svoga odbranbenog rejona, pa je pokušao da ga protivnapadom rezerve povrati.
    Ali dok je rezerva iz Tuzi uspela da se približi Dečiću, jedinice leve kolone su se sredile i nastavile pokret ka Tuzima.
    Posle kraće susretne borbe turska rezerva je bila odbačena, a zatim gonjena do iznad samih Tuzi.
    Tu je, na zapadnim padinama Dečića, obustavljen dalji pokret kolone.

    Turska rezerva je zbog udaljenosti, zakasnila, te svojom intervencijom nije uspela da ispolji neki značajniji uticaj na tok borbi na frontu leve kolone Zetskog odreda.
    Dok su se borbe na pravcu leve kolone 10 oktobra ovako razvijale, dotle na pravcu nastupanja srednje i desne kolone toga dana nije bilo borbi.
    Jedino je odredska artiljerija bila aktivna, ali ni njena aktivnost, zbog slabih veza, nije bila pravilno usmerena.
    Albanski dobrovoljci, katolici iz plemena Hota i Grude, uporedo s levom kolonom izvršili su napad na turske delove u rejonu s. Mileša i uspeli da ovladaju ovim selom.
    Odredska artiljerija o tome nije bila obaveštena, te je svojom vatrom prinudila Albance da se povuku.
    Turci su zatim poseli ovaj položaj, pa je Nikšićka brigada sutradan ponovo morala da ih napada.

    Po padu Dečića, komandant 72 nizamskog puka potpukovnik Hamid-bej izvestio je komandanta Skadarskog korpusa da je posada u Tuzima u beznadežnom položaju i zatražio pomoć.
    Komandant korpusa je odgovorio da raspolaže snagama koje jedva mogu da brane Skadar.
    Stoga je naredio komandantu 72 puka da povrati Dečić, ukoliko za to ima mogućnosti, u protivnom, neka još iste noći, pod zaštitom delova iz Vranja, izvrši prodor preko s.
    Mataguža za Plavnicu, gde će mu biti upućene lađe iz Skadra. Komandant 72 puka je ponovo tražio pomoć, uveravajući Štab korpusa da su mu snage razbacane po položajima i da je nemoguće organizovati pokret ka Plavnici.
    Kako su i komandant korpusa i komandant puka ostali pri svome, posada u Tuzima niti je ojačana, niti je preduzela mere da se blagovremeno izvuče ka Plavnici.

    Štab Zetskog odreda je 10 oktobra uveče izdao naređenje srednjoj i desnoj koloni da sutradan izvrše napad, prva na sela Rogame i Mileše, a druga na Vranj.
    Kao podrška srednjoj koloni jedna poljska baterija je isturena kod kuća Rakića sa zadatkom da neutrališe tursku artiljeriju u Šipčaniku.
    Istočno od s. Golubovaca takođe je bila isturena jedna dalekometna baterija radi podrške desnoj koloni.
    Za obezbeđenje ove baterije, iz srednje kolone je bila upućena Gornjoozrinićka četa Lukovskog bataljona.

    Sutradan, 11 oktobra, srednja kolona je sa uspehom izvršila svoj zadatak.
    Uz efikasnu podršku baterije iz rejona kuća Rakića i artiljerije leve kolone s Dečića i Đelevika, Nikšićki bataljon je uspeo da zauzme Mileše, a Župski bataljon Rogame.
    Ovi bataljoni su tom prilikom zarobili oko 60 neprijateljskih vojnika i zaplenili dva brdska topa.
    Artiljerija srednje i leve kolone podržavala je pešadiju i sa uspehom tukla Šipčanik i Tuze.

    Napad desne kolone bio je obustavljen i ovoga dana.
    O tome nije obaveštena jedino Gornjoozrinićka četa Lukovskog bataljona, koja je takođe bila dobila zadatak da učestvuje u napadu.
    Pretpostavljajući da će i Zetska brigada učestvovati u napadu, ova je četa oko 8 časova 11 oktobra izvršila pokret u pravcu Vranja.
    Međutim, kada je prišla turskim položajima, obaveštena je od kurira, ranije upućenih za vezu sa Zetskom brigadom, da je napad obustavljen.
    Pošto je povlačenje otvorenim zemljištem danju bilo nemoguće, ova četa se čitav dan zadržala na dohvatu turske pešadiske vatre.
    Tek oko 21 čas otpočela je povlačenje i oko pola noći prikupila se u rejonu s. Golubovaca.
    Sutradan je vraćena u sastav svog bataljona.

    Noću 11/12 oktobra komandant 72 nizamskog puka dobio je novo naređenje komandanta Skadarskog korpusa: da pod zaštitom snaga iz Vranja i Huma povuče sve svoje jedinice ka pristaništu Grabovnici.
    Između Grabovnice i linije Hum – Vranj trebalo je da organizuje odbranbenu liniju s koje će štititi svoje snage dok se ne izvrši njihovo prebacivanje lađama za Skadar.
    Ali komandant puka nije izvršio ni ovo naređenje, iako su mu neki komandanti bataljona predlagali, ukoliko se plaši odgovornosti, da se napravi bolestan, a da komandu privremeno poveri nekom potčinjenom oficiru.

  4. #3
    Join Date
    Oct 2010
    Posts
    7,711
    Thanks Thanks Given 
    1,471
    Thanks Thanks Received 
    4,350
    Thanked in
    1,680 Posts

    Default

    U turskim rukama su još bili Tuzi, Šipčanik i Vranj.
    Svi ti položaji su tučeni jakom artiljeriskom vatrom.
    Crnogorska artiljerija zapalila je tom prilikom magacin municije u Šipčaniku.
    Posada je zaista bila u beznadežnom položaju.

    Osećajući to, a u želji da izbegne sopstvene gubitke, kralj Nikola je naredio da se komandant turske odbrane pozove na predaju.
    Komandant Zetskog odreda je stoga uputio iz Rogama parlamentara s predlogom da se preda posada Tuzi i Šipčanika.
    Komandant 72 puka je za odgovor tražio rok od 48 časova, verujući da će mu za to vreme pristići pomoć iz Skadra, ali mu je parlamentar dao rok od 24 časa.
    Tako je do 16 časova 13 oktobra na frontu bilo zatišje.
    Turskom komandantu je time pružena mogućnost da noću 12/13 oktobra izvrši pokret ka Grabovnici, ali on tu mogućnost nije iskoristio, mada je te noći dobio još jedno naređenje komandanta korpusa u tom smislu.
    Iako do 16 časova 13 oktobra nije dobio nikakvu pomoć, on je komandantu Zetskog odreda odgovorio da ne prihvata ponudu za predaju.
    Crnogorska artiljerija je tada ponovo stupila u dejstvo.
    U međuvremenu je Zetski odred vršio pripreme za napad na preostala utvrđenja,
    Za 14 oktobar je desna kolona dobila zadatak da rano izjutra izvrši napad na Vranjsku Goru, srednja kolona da izvrši napad na Šipčanik, a leva kolona – da vrši demonstrativni napad ka Tuzima.
    Rezervi je bilo naređeno da se prebaci na levu obalu Cijevne.

    Posle kraće artiljeriske pripreme, oko 7 časova izjutra Zetska brigada je jednim snažnim naletom uspela da ovlada rejonom Vranja.
    Veći deo turske posade je zarobljen, dok se manji deo povukao ka Tuzima. Tako su se Šipčanik i Tuzi našli u neposrednom okruženju.
    Na taj mali prostor je čitava artiljerija Zetskog odreda koncentrisala jaku vatru, koja je trajala nekoliko časova.
    Dok je ova vatra još bila u toku, severoistočno od Šipčanika su se pojavili turski parlamentari s belom zastavom.
    Komandant Zetskog odreda je toga trenutka izdao naređenje za obustavljanje vatre, a u pravcu Šipčanika je uputio svoje parlamentare.
    Razgovor parlamentara je bio vrlo kratak.
    Turci su ponudili bezuslovnu predaju. Njihova ponuda je prihvaćena, a pokreti crnogorskih snaga su obustavljeni dok Turci predaju oružje.
    Predaja je izvršena predveče 14 oktobra.
    Toga dana se predala i turska četa s Huma, poslednjeg uporišta utvrđenog rejona Tuzi.

    Padom Tuzi uklonjene su sve prepreke na putu Zetskog odreda prema Skadru.
    Ovim su bili stvoreni svi uslovi da se snage Zetskog odreda brzim pokretom nađu pred Skadrom u momentu kada odbrana Skadra još nije bila spremna da pruži otpor onakav kakav će kasnije pružiti.
    Međutim, umesto toga, kralj Nikola je dao Zetskom odredu četvorodnevni odmor.
    Ta četiri dana trebalo je, po zamisli vrhovnog komandanta, da se iskoriste za organizovanje i sređivanje pozadinske službe i za prebacivanje artiljerije preko Skadarskog Jezera.

  5. The Following User Says Thank You to ASC For This Useful Post:


  6. #4
    Join Date
    Oct 2010
    Posts
    7,711
    Thanks Thanks Given 
    1,471
    Thanks Thanks Received 
    4,350
    Thanked in
    1,680 Posts

    Default

    Zaključak o napadu na Tuzi

    Crnogorska vojska je u borbama oko Tuzi ispoljila sve svoje vrline i mane.
    Juriše na Dečić i Đelevik je ondašnji beogradski list “Balkanski rat u slici i reči” nazvao “epskim”.
    Ti juriši su zaista obilovali primerima izvanrednog pregalaštva i požrtvovanja.
    S vojskom takvog borbenog morala bilo je moguće savladati i teže prepreke ako bi i komandovanje bilo na visini svog zadatka.

    Ali je komandant Zetskog odreda već u ovim borbama ispoljio svu svoju nesposobnost.
    Pre svega, nije bilo obezbeđeno sadejstvo kolona u napadu, iako je to bilo moguće postići, bar što se tiče leve i srednje kolone.
    Međutim pošto njihovo dejstvo vremenski nije bilo usklađeno, one nisu jedna drugoj olakšale rad u napadu.
    Kada je leva kolona ovladala Dečićem i likvidirala glavno tursko uporište, srednja i desna kolona uopšte nisu učestvovale u napadu.
    I tada i kasnije, svaka kolona je radila za sebe, uz neznatnu pomoć ili bez ikakve pomoći drugih.

    Ne može se utvrditi kojim se razlozima rukovodio Štab Zetskog odreda kada je 10 oktobra obustavio napad desne i srednje kolone dok se leva kolona nalazila u silovitom napadu,
    ali je jasno da je time napravljena ozbiljna greška, a protivniku učinjena usluga.
    Pad Dečića i Đelevika kao težišta turske odbrane i uspeh albanskih dobrovoljaca u Milešima pokazuju da se s puno razloga mogao očekivati uspeh i kod Vranja i Rogama,
    i Turci, da su bili jednovremeno napadnuti sa svih pravaca, u duhu predviđenog plana, verovatno ne bi mogli pružiti onako snažan otpor na Dečiću.

    Kada su jedinice leve kolone osujetile pokušaj turske rezerve da protivnapadom povrati izgubljene položaje, i goneći je izbile u neposrednu blizinu Tuzi, još uvek nije bilo kasno da se srednja i desna kolona uvedu u borbu.
    U Tuzima je već vladala pometnja.
    Na Dečiću i Đeleviku, koji apsolutno dominiraju čitavim rejonom turske odbrane, već je izvlačena artiljerija leve kolone, i turske snage su bile u krajnje beznadežnom položaju.
    Ali Štab odreda, umesto da energično produži napad svim snagama i tako iskoristi postignuti uspeh i pometnju koju je taj uspeh izazvao kod turskih jedinica, nepromišljeno je obustavio i dalje nastupanje leve kolone.
    Time je neprijatelju dao vremena za predah.
    Istina, ni ta okolnost Turcima nije pružala neke izglede na konačan uspeh, ali je za njih značila dobitak u vremenu, a to je u osnovi i bio zadatak posade u Tuzima.

    Bilo je prirodno očekivati da će Štab odreda 10 oktobra uveče uočiti ove svoje greške i da će idućih dana izbeći izolovane i neobjedinjene napade svojih kolona.
    Međutim taj propust uopšte nije ispravljen sve do završetka borbi u rejonu Tuzi.
    Slabo usklađen rad pešadije i artiljerije, naročito u najtežem i najžešćem boju, na Dečiću i Đeleviku, plaćen je velikim žrtvama.
    Planom je bilo predvićeno da artiljeriska priprema traje šest časova.
    S obzirom na nadmoćnost crnogorske artiljerije i na karakter turskih utvrđenja, kao i na preciznost kojom je artiljeriska priprema bila otpočela, moglo se očekivati da će artiljeriska priprema biti uspešna.
    Ali pešadija to nije sačekala.
    Prešavši na juriš posle prvih artiljeriskih plotuna, pešadija je slomila neprijateljski otpor za nepuna tri časa, što pokazuje da je artiljeriska priprema od šest časova, kako je bilo planirano, bila isuviše duga, s obzirom na karakter turske odbrane.
    Sem toga, činjenica da je za tri časa ovladao Dečićem i Đelevikom pokazuje da Štab leve kolone (a ni Štab Zetskog odreda) nije dovoljno poznavao čvrstinu neprijateljske odbrane, niti snagu i mogućnosti svojih sopstveiih jedinica.

    Doduše, ovde treba imati u vidu da je tradicionalno, plemensko i pojedinačno, takmičenje Crnogoraca u borbama do te mere razvijalo inicijativu pojedinaca i grupa, da jedinice često nisu ni mogle da dejstvuju kao organske celine.
    To je išlo na štetu borbene discipline uopšte, što je za ovu priliku naročito karakteristično.
    Jedinice, pojedinci i grupe su jurišali – a juriš nisu dovoljno pripremili ni svojom pešadiskom vatrom, kada su se već preuranjenim napadom sami lišili artiljeriske pripreme, što je pešadiju stalo mnogo nepotrebnih žrtava.

    Kad taj napad i ne bi bio preuranjen inicijativom starešina, što po svoj prilici i nije bio slučaj, ipak to ne može da ih oslobodi odgovornosti, jer su oni poznavali svoje ljudstvo i morali su uložiti više napora da drže jedinice u rukama.
    Veza između pešadije i artiljerije bila je slaba.
    Stoga se i desilo da artiljerija 10 oktobra prinudi albanske dobrovoljce da napuste s. Mileše i da se povuku, što je Nikšićka brigada morala da plati novim žrtvama.
    Turska artiljerija, međutim, neometana od artiljerije Zetskog odreda, mogla je da ispolji snažno dejstvo.
    Sledećih dana, 12 i 14 oktobra, rad pešadije i artiljerije bio je nešto bolje usklađen, ali se tada već radilo o zadacima manjeg obima.
    U ovim borbama se ni na vreme kao prostor nije obraćala naročita pažnja.
    Prvi dan napada je izgubljen zbog slabo pripremljenog pokreta leve kolone i zbog smrti njenog komandanta.
    Kasnije se oklevalo s napadima srednje i desne kolone, da bi se 13 oktobar izgubio u očekivanju neprijateljskog odgovora na ponudu o predaji.
    Zato su borbe oko Tuzi i trajale šest dana, i na taj način je izgubljeno dragoceno vreme, mada su postojali svi uslovi da se rejonom Tuzi ovlada već drugog ili najkasnije trećeg dana napada.

    Nema sumnje da su slabosti pozadinske službe Zetskog Odreda, kao i ostalih odreda, pričinjavale posebne teškoće crnogorskom komandovanju.
    Ali, s obzirom da je Odred tek prešao granicu i da su se pozadinske ustanove još nalazile u koncentraciskim rejonima, te nisu bile teže poremećene u dotadašnjim borbama,
    teško se može prihvatiti da je za potrebe pozadine trebalo žrtvovati četiri dana, kako je vrhovni komandant motivisao četvorodnevni odmor koji je dao Odredu.
    Ni radi prebacivanja artiljerije nije bilo neophodno toliko zadržavanje.
    Poljska artiljerija je lađama prebacivana iz Podhuma do Kastratskih Virova, a teška artiljerija iz Plavnice, takođe lađama, u pravcu s. Grude, gde je prikupljena 23 oktobra – dakle, tek po izbijanju pešadije u rejon Vrake.
    Prema tome, zadržavanje Zetskog odreda u rejonu Tuzi, pošto su tri-četiri dana već bila izgubljena u oklevanju tokom borbi, pretstavljalo je novu neoprostivu grešku crnogorskog komandovanja, odnosno vrhovnog komandanta, kralja Nikole.
    Ova greška je bila tim veća što su postojali svi objektivni uslovi za brzo i smelo nastupanje, a to je neodložno nalagala i taktičko-operativna situacija.
    Trebalo je, naime, iskoristiti poraz Turaka u rejonu Tuzi i što brže nastaviti pokret ka Skadru, kako bi se iskoristila nedovoljna priprema neprijatelja za odbranu grada.
    Ali, umesto da bez zadržavanja nastavi pokret ka Skadru i time nadoknadi izgubljeno vreme, Odred je izgubio još četiri dragocena dana.

    Na taj način, dakle, iako je u rejonu Tuzi postignut značajan taktički uspeh, jer je neprijateljski garnizon bio potpuno uništen, a put za Skadar otvoren, u operativnom smislu taj uspeh nije iskorišćen.
    Neprijatelj je, međutim, to vreme racionalno koristio za prikupljanje novih snaga iz Albanije, kao i za utvrđivanje položaja za neposrednu odbranu Skadra.

    Zadatak posade u Tuzima: da stvori vreme za organizaciju odbrane Skadra – bio je pravilan.
    Blizu 6.000 dobro opremljenih vojnika (računajući i dobrovoljce) imalo je mogućnosti da taj plan realizuje.
    Međutim te snage nisu bile pravilno upotrebljene.
    Komandant 72 puka bio je krajnje neodlučan i orijentisao se isključivo na pasivne mere, koje su posadu dovele do konačnog poraza.
    On nije izvršio naređenje komandanta korpusa, niti je pokušao izvlačenje snaga ka Plavnici, odnosno Grabovnici.
    Stalno tražeći i očekujući pomoć, komandant puka nije iskoristio ni naročito povoljnu priliku da svoje snage izvuče noću 12/13 oktobra, kada je, zbog poziva na predaju, bio obustavljen napad crnogorskih snaga.
    Komandant korpusa je i dalje očekivao da će komandant puka izvršiti u više mahova ponovljeno naređenje, dok je komandant puka, sa svoje strane, insistirao na zahtevu za pomoć.
    Pošto su obojica ostala pri ovome, posada je prepuštena samoj sebi.
    To je ujedno značilo i njeno žrtvovanje.

    Uništenjem posade u Tuzima ostao je neposednut čitav pogranični pojas do neposredne blizine Skadra, čime je crnogorskim snagama pružana mogućnost da u relativno kratkom roku organizuju napad na sam Skadar.
    A s obzirom na mali obim već dovršenih fortifikaciskih radova i na nedovoljne snage skadarske posade, koja je tada brojala jedva 10.000 vojnika,
    ovo je odbranu Skadra bilo stavilo u veoma težak položaj, koji crnogorska vojska nije uspela iskoristiti zbog subjektivnih slabosti svoga komandovanja.
    Last edited by ASC; 02-05-20 at 13:40.

  7. The Following 2 Users Say Thank You to ASC For This Useful Post:


  8. #5
    Join Date
    Mar 2010
    Location
    Baš fino potkrovlje
    Posts
    8,419
    Thanks Thanks Given 
    2,975
    Thanks Thanks Received 
    1,432
    Thanked in
    771 Posts

    Default

    Блажо Бошковић погинуо али од чије руке?


    Добра анализа, јасне су мане наше војске биле, добро смо и освојили то што смо освојили.
    Ја чекам посао али волим ову земљу!



    А што пијем кад ми шкоди
    ко ће кући да ме води?

  9. #6
    Join Date
    Oct 2010
    Posts
    7,711
    Thanks Thanks Given 
    1,471
    Thanks Thanks Received 
    4,350
    Thanked in
    1,680 Posts

    Default

    Montenegrina
    Uloga kralja Nikole u prvom balkanskom ratu – Mitar Đurišić

    ...
    Poslije zauzeća Tuzi, kralj Nikola je dao Zetskom odredu četiri dana odmora.
    To je bila nepromišljena odluka, jer za toliki odmor nije postojala nikakva potreba.

    POGREŠNE DANILOVE KOMANDE

    Slijedećih nekoliko dana na rad Zetskog odreda takođe se nije osjetio nikakav pozitivni uticaj Vrhovne komande, iako im je on bio prijeko potreban.
    Poslije četvorodnevnog odmora, naime, taj Odred je 18. oktobra krenuo iz rejona Tuzi, a tek 23. oktobra uspostavio prvi kontakt s neprijateljskim dijelovima, u rejonu sela Vorfa i Bokši.

    Knjaz Danilo se nije kretao sa svojim štabom, već je iz Vrhovne komande stigao tek 21. oktobra.
    Pošto je zaključio da će se dva dana kasnije njegov Odred prikupiti sjeverno od Skadra, on je odobrio brigadiru Martinoviću da već 22. oktobra može otvoriti artiljerisku vatru na Taraboš.
    Vrhovnom komandantu je istovremeno predočio da ne treba raditi ”na hitnju, no polako, smireno i sigurno”, jer bi bilo ”prelijepo i tri nedjelje da prođe za kapitulaciju Skadra i Taraboša”.
    To je bila sasvim porazna orijentacija.
    Po njemu je, dakle, trebalo raditi vrlo lagano i nimalo smišljeno.

    Kralj Nikola se, doduše, nije u svemu saglasio s ovakvim tempom nastupanja, jer je, kako će se dalje vidjeti, planirao da Zetski odred uđe u Skadar već 31. oktobra,
    dakle ”svega” deset dana poslije ovoga Danilovog pisma, ali je očigledno da ni kralj, kao ni knjaz Danilo, nije bio u stanju da shvati kako vrijeme radi za neprijatelja.

    Po gubitku posade Tuzi i Dečića i razbijanju dijela korpusne rezerve u rejonu Zogaja,
    turske snage u Skadru našle su se u vrlo nezavidnom položaju i brzo dejstvo Zetskog i Primorskog odreda moglo je da dovede do njihove likvidacije i do zauzeća Skadra.

    O tome nedvosmisleno govori izvještaj austro-ugarskog konzula iz Skadra, Zambaura, od 19. oktobra.
    Po tom izvještaju, 17, 18. i 19. oktobra u Skadar je stiglo 4.000 vojnika (zakašnjelih s mobilizacijom), ali je moral trupa i vođstva bio tek opao da se uskoro mogao očekivati pad Skadra.
    Međutim, tri dana kasnije Zambaur je izvijestio svoju vladu da je u Skadar stiglo još 4.000 vojnika i pošto se broj turske posade sada popao na 18 hiljada ljudi, ona ima izgleda da se na duže vrijeme odupre Crnogorcima.
    On, pritom, nije propustio da se začudi sporom nastupanju Crnogoraca, i bio je potpuno u pravu.
    Jer, stvarno su postojali svi uslovi da Zetski odred likvidira posadu utvrđenog rejona Tuzi za dva dana.
    Ako bi se, dalje, računalo da mu je za organizaciju pokreta i za sam pokret do u rejon Skadra (oko 50 km) bilo potrebno tri dana,
    s obzirom da su operacije počele 9. oktobra, jasno je da je Zetski odred mogao stići da organizuje napad na Skadar prije nego je stigao ijedan od onih 8.000 vojnika, o kojima govori Zambaur.

    U takvoj situaciji, dok su turske malobrojne snage još bile pod svježim utiskom poraza u rejonu Tuzi i Zogaja,
    njihove mogućnosti za otpor bile su minimalne i vrlo je vjerovatno da bi zauzeće Skadra bilo obezbijeđeno uz jednu dobru koordiniranu akciju Zetskog i Primorskog odreda.
    Događaji su se, međutim, odvijali sasvim drukčije.
    ...
    Last edited by ASC; 07-05-20 at 13:11.

  10. The Following User Says Thank You to ASC For This Useful Post:


  11. #7
    Join Date
    Oct 2010
    Posts
    7,711
    Thanks Thanks Given 
    1,471
    Thanks Thanks Received 
    4,350
    Thanked in
    1,680 Posts

    Default

    Opsada Skadra

  12. The Following 4 Users Say Thank You to ASC For This Useful Post:


  13. #8
    Join Date
    Mar 2010
    Location
    Baš fino potkrovlje
    Posts
    8,419
    Thanks Thanks Given 
    2,975
    Thanks Thanks Received 
    1,432
    Thanked in
    771 Posts

    Default

    Гдје се могу наћи најпоузданији подаци о броју погинулих током опсаде Скадра?
    У књизи "Црногорска Скадарска епопеја" Ерик Аф Едхолм наводи да је број погинулих и рањених до 03.12.1912. износио 8000 што би у односу на бројност војске (око 38.000 људи) значило губитке од око 21%, док после примирја у нападу од 07. до 09. фебруара 1913. "изгубљено" 2500-3000 људи.
    Ја чекам посао али волим ову земљу!



    А што пијем кад ми шкоди
    ко ће кући да ме води?

  14. #9
    Join Date
    Oct 2010
    Posts
    7,711
    Thanks Thanks Given 
    1,471
    Thanks Thanks Received 
    4,350
    Thanked in
    1,680 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Mstislav View Post
    Гдје се могу наћи најпоузданији подаци о броју погинулих током опсаде Скадра?
    У књизи "Црногорска Скадарска епопеја" Ерик Аф Едхолм наводи да је број погинулих и рањених до 03.12.1912. износио 8000 што би у односу на бројност војске (око 38.000 људи) значило губитке од око 21%, док после примирја у нападу од 07. до 09. фебруара 1913. "изгубљено" 2500-3000 људи.
    Бројни преглед губитака црногорске војске у Првом балканском рату
    Извор: Први балкански рат 1912-1913, књига трећа, Историјски институт Југословенске народне армије, више аутора, 1960. год.

    Укупно у црногорској војсци:

    погинуло: официра 97, подофицира и војника 2.333, свега 2.430

    умрло: официра 5, подофицира и војника 401, свега 406

    рањено: официра 208, подофицира и војника 6.394, свега 6.602

    Укупно погинулих, умрлих и рањених: 9.438

  15. The Following User Says Thank You to ASC For This Useful Post:


Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. Crna Gora u II Svjetskom ratu
    By Chogo in forum Istorija
    Replies: 50
    Last Post: 22-10-22, 20:32
  2. Crna Gora u Prvom svjetskom ratu
    By Hari Krisna in forum Istorija
    Replies: 15
    Last Post: 27-04-16, 22:47
  3. Prodajem Nargile Crna Gora, Nargila Crna Gora, Shisha Montenegro
    By nargile crna gora in forum Ostali oglasi
    Replies: 0
    Last Post: 23-09-15, 13:16
  4. Pa da se krene: CRNA GORA - Bugarska; CRNA GORA - Irska
    By ckamalama in forum Ostali sportovi
    Replies: 141
    Last Post: 07-09-08, 13:25
  5. Crna Gora nezavisna u prvom kvartalu sledece godine!?
    By abvgd in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 7
    Last Post: 30-04-05, 21:09

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •