Živimo li u suverenoj državi?

[Buva+gacce]

Već neđe rekoh, do prije neki dan sam riječ država pisao velikim slovom;
Onda sam prestao. Da se razumijemo, ne zato što je država primjenila silu na Cetinje.

Eto, da se i ja izjasnim, primjena sile je bila potpuno zakonski utemeljena- neprijavljeno okupljanje, blokade, krši na policiju, gume, provokacije.
Koliko je bilo ispravno primjenjivat na onakav način, onakvim intenzitetom, i sa onakvim motivima, nije tema ovđe.

Prestao sam je pisat velikim slovom iz drugih razloga.
Jer je patrijarha dočekala, uz prisustvo premijera i gomile ministara, tako da je jedan jedini dokaz da postoji Crne Gore bila jedna jedina zastava, na koju mi skrenuše pažnju jer je, u gomili tuđih, nisam vidio.
Premijeru i ministrima uporno skandiranje Srbiji i Kosovu, i potivzakonito isticanje tuđih obilježja, u prisustvu velikog broja stranih državljana, u trenutku dok su se spremali za obačun sa svojim, NIJE SMETALO.

Čisto podsjećanja radi, JEDINA SVETA DUŽNOST; ODNOSNO; SVETINJA, premijera i vlade ove države, je da joj čuvaju zakone.
I da je se bar ponekad shjete, kakav god skup u pitanju bio. Naročito ako joj se na tom skupu zakoni krše.
I dokle god je taj skup u Crnoj Gori.
Umjesto toga, premijer pušti suzu, i viđe u svemu tome jedan divni događaj i opštenarodnu sreću.

Jer je sila na Cetinje primjenjena, i to je u ovom trenutku jedina jasna stvar u cijelu tu komplikaciju, pod pritiskom i ucjenom. Grupa koje nemaju izvorište u vladi. A ni u Crnoj Gori.

Radi se o direktnom pritisku; stavljanju pred svršen čin od strane DFa i SPCa.
Drugim riječima, radi se o tome da VLADA CRNE GORA ODLUKE O SVOM DJELOVANJU NA CETINJU NIJE DONOSILA SAMOSTALNO, I U ZAKONSKIM OKVIRIMA.

Npr. Sam premijer poslije saopštava kako je izdao naredbu da se neko privodi. Biće zamislio da je direktor uprave policije, tužilac, ili ko već...
Javno je propuštanje civilnih lica u manastir, sa sve oružjem. Jedan broj lica od posebnog interesa, čak i pod nadzorom.

Javno je iznijet motiv da se bije na Belveder- da slučajno oni nas ne izbiju prvi.
Pri čemu bi se, nakon čišćenja situacije oko dvora i manastira, ustoličenje jednako moglo sprovest a da na Belveder niko nije guzice mrdnuo.

Javna je situacija u kojoj prvi suzavci lete ne zato što pakleni Veljović gura kordon, no zato što kordon kreće da ga pušta.
Kad je suzavac poletio, najbrže od svih je bježala baš ta policija iz kordona, koja nije znala što je snašlo. Ali, poslije toga, više nazad nije bilo. Zato je suzavac i krenuo.;

Gomilu je ovđe primjera da je vlada, određenim aktima i činjenjem, prekoračila zakonski okvir...

Konačno, shjutra ujutro je krenulo usaglašavanje tekstova zakona o popisu.
Mislim da u životu nisam vidio hitniju proceduru.
Jasno je zašto. Jasno je i što slijedi...
Zato pitanje iz naslova: ko se o našoj sudbini pita?

p.s.
30.08.2020.g. nisam glasao za DPS
prethodno tome, mislim 4 puta, nisam izlazio na izbore
zamisli urnebesa

[Buva+gacce]

Ahahahahahaaha, zbilja se nadam da bar neko od modova ima ovaj EDIT option, da popravi ovu sprdnju što sam ispisao

[SKOJ]

Crna Gora nije suverena država, nikad nije bila suverena država i nikad neće biti suverena država.

Od 1700 i neke do 1914. Crnoj Gori je između trećine i polovine budžeta svake godine davao iz svog džepa ruski car. Mislim da je tu o suverenosti komično pričati.

Od 2006 nismo suvereni ni formalno ni neformalno. Formalno smo veliki dio suverenosti predali EU (monetarnu, pravnu, spoljnopolitičku) i NATO (vojnu). Neformalno, na odluke naše vlade su uticali interesi krimnalnih mafijaških klanova. Samo na primjer, počinjali smo ludačke strateške investicije, kao što je autoput, samo zato da bi se političari i Bemaksi (pleonazam, izvinjavam se) ugradili par stotina miliona.

I danas, kad ti kukaš da smo suverenost (koju suverenost?) "predali" Srbiji i dalje veći uticaj na naše "suverene" odluke ima ambasadorka EU ili USA, nego čitav srpsko-ruski svet.

Tako da je pitanje besmisleno. Strah da se gubi suverenost još besmisleniji. Ne možeš biti u panici da ćeš izgubiti nevinost posle karijere na Brazzers.

[mneonly]

Negiranje suverenosti, negiranje države... Zamisli ovu demagogiju i priču.
Do kad treba da trpimo ovo spinovanje i indirektno vrijeđanje ?

Ako sad skoj nije zaslužio ban, ne znam kad će! @ASC @zvoncica

[ASC]

Crna Gora nije suverena država, nikad nije bila suverena država i nikad neće biti suverena država.

Od 1700 i neke do 1914. Crnoj Gori je između trećine i polovine budžeta svake godine davao iz svog džepa ruski car. Mislim da je tu o suverenosti komično pričati.

Od 2006 nismo suvereni ni formalno ni neformalno. Formalno smo veliki dio suverenosti predali EU (monetarnu, pravnu, spoljnopolitičku) i NATO (vojnu). Neformalno, na odluke naše vlade su uticali interesi krimnalnih mafijaških klanova. Samo na primjer, počinjali smo ludačke strateške investicije, kao što je autoput, samo zato da bi se političari i Bemaksi (pleonazam, izvinjavam se) ugradili par stotina miliona.

I danas, kad ti kukaš da smo suverenost (koju suverenost?) "predali" Srbiji i dalje veći uticaj na naše "suverene" odluke ima ambasadorka EU ili USA, nego čitav srpsko-ruski svet.

Tako da je pitanje besmisleno. Strah da se gubi suverenost još besmisleniji. Ne možeš biti u panici da ćeš izgubiti nevinost posle karijere na Brazzers.

Be that as it may, kada je sinod ruske crkve 1803. poslao gramatu u kojoj optužuje Petra I da radi protiv pravoslavlja i da treba da bude razriješen dužnosti i izveden na sud, Crnogorski zbor je 1804. Rujama odgovorio pismom koje između ostalog sadrži slijedeće:
- "mi narod crnogorski i brdski ne stojimo pod podanstvom Ruske imperije, nego samo pod moralnim pokroviteljstvom, i ovo ne po drugim pričinama, nego jedinstavno po jednovjerju i jednoplemenitosti."
- "Do sada naši Arhijereji nijesu bili povlačeni ruskom Sinodu na ispite, zato i ovog našeg Arhijereja nećemo puštiti da bi iko nad njim trijumfovao i sudio. Kad bi on u čemu prestupio i bio kriv, za što je nepravo oklevetan, mi bismo mu mogli sami suditi i ne kao arhijereju, nego kao najpoštenijem građaninu među nama"

Članstvo u NATO i EU podrazumijeva žrtvovanje određenih elemenata suverenosti radi benefita sa druge strane, što važi i za ostale članice.

Benefiti zajednice sa Srbijom, bilo realne, bilo u vidu podređene politike Srbiji, samo neka nas zaobiđu. Kušali smo tu čorbu 1918-1945 i 1989-2006.

[SKOJ]

...

Benefiti zajednice sa Srbijom, bilo realne, bilo u vidu podređene politike Srbiji, samo neka nas zaobiđu.

Slažem se, zbog čega nova vlada i dalje ima loše, ako ne i gore nego ranije, odnose sa Srbijom.

Ali da se razumijemo, priča o suverenosti je besmislena. Nismo suvereni niti smo ikad bili. Povemeno smo se kroz istoriju bukali malo, ali brzo ućutimo (kao i sve male zemlje) kad shvatimo ko plaća i od koga nam opstanak zavisi.

[Whisperer]

Suveren znaci da ne zavisis od nikoga, sto nije slucaj sa CG, tako da zakljucaj temu slobodno, bez ako necete da klapite kako smo postali srbija...

[Dzi]

A taman sam pomislio da bi nam dobro došla još jedna tema za prdnjavu o srpskom svetu i pripajanju srbiji.

[technus]

Zamisli sklop osobe koja misli da smo mi od 2006-te suverena zemlja.

[mneonly]

Ustav Crne Gore

Član 1


Crna Gora je nezavisna i suverena država, republikanskog oblika vladavine.


Crna Gora je građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava.

Član 2

Nosilac suverenosti je građanin koji ima crnogorsko državljanstvo.


Građanin vlast ostvaruje neposredno i preko slobodno izabranih predstavnika.


Ne može se uspostaviti niti priznati vlast koja ne proističe iz slobodno izražene volje građana na demokratskim izborima, u skladu sa zakonom.


Državna teritorija


Član 3


Teritorija Crne Gore je jedinstvena i neotuđiva.

P.S. To što imamo marionetsku Vladu SPC-a i Srbije je neka druga priča za koju već imamo temu.

Može lock.

[Djed_Djuro]

Nakon ovog označenog, u sledecem redu piše:

"Crna Gora je građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava."

Crna Gora nije niti građanska, niti demokratska, niti ekološka niti država socijalne pravde, niti država zasnovana na vladavini prava.

Dakle, to što nešto piše u nekom pravnom aktu, makar bio i Ustav, ne znači da je to tako.

[Massaro]

Evo na zadatu temu, jedan relevantan tekst. Može da se primjeni na mnoge države.

Referendum: izbor koji nismo napravili

Fedja Pavlović

Gdje je crnogorska suverenistička ideja danas, petnaest godina nakon pobjede tzv. suverenističkog bloka na referendumu o nezavisnosti? Može li nam osvrt na prirodu referendumske odluke pomoći u potrazi za jednim savremenim, postreferendumskim izrazom suverenizma?
U prilog razmatranju ovih pitanja, kandidujem jednu možda radikalnu tezu: na crnogorskoj političkoj sceni vlada opšti kolonijalni konsenzus. Svi relevantni pravci politike u našem društvu manje ili više otvoreno zastupaju kolonijalistička stanovišta. Kolonijalna svijest oblikuje horizont naših političkih očekivanja do mjere da danas najveći dio crnogorske javnosti ne vjeruje u mogućnost političkog izraza koji nije u biti kolonijalistički.
Ova se teza dā razraditi kroz kratak uporedni pregled tri dominantna pravca kolonijalne politike u Crnoj Gori.

1. Politika tzv. srpskog integralizma, koja crnogorsku zajednicu doživljava kao organski dio integralne srpske nacije („srpski svet”), čije je prirodno pravno-političko ishodište federalno uređena nacionalna država („savez srpskih država”) sa sjedištem u Beogradu. Srpski integralisti žučno osporavaju postojanje posebnog crnogorskog demosa,koji se vremenom razvio unutar srpskog narodnog korpusa i koji bi Srbima iz Crne Gore, kao sastavnom dijelu tog demosa, pružio jedan dodatni, politički relevantan (dualni) identitet mimo onog srpskog. Za srpske integraliste, crnogorstvo kao zaseban društveni identitet nema, niti je ikad imalo karakter koji bi opravdao samostalnost crnogorske države — ono je puka teritorijalna odrednica u ravni ‘hercegovstva’ ili ‘šumadinstva’, bez suštinskog državotvornog kapaciteta. Crnogorska državnost, dakle, ima smisla jedino kao faza, tj. dijalektički pokret u istorijskom procesu čiji je krajnji cilj ujedinjenje svih Srba u jednu nacionalnu državu.
2. Velikoevropska politika, koja Crnu Goru vidi kao buduću federalnu jedinicu jedne sve snažnije centralizovane Evropske unije („Sjedinjene Evropske Države”) kojom će se upravljati iz Brisela. Ako srpski integralisti raison d’etre države nalaze u naciji, za evrofederaliste država postoji prvenstveno zato da bi svojim građanima obezbijedila institucionalne servise neophodne za ostvarenje određenog očekivanog nivoa kvaliteta života („evropski standard”). A da bi u tome uspjela, Crnoj Gori su neophodne reforme — koje naše institucije i domaća politička elita nisu u stanju da samostalno sprovedu. Stoga se kao jedini put nameće prepuštanje ključnih mehanizama unutrašnje i spoljne politike stranim institucijama, poput Evropske komisije i Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i bezbjednosnu politiku. Iz ugla evrofederalista, ideja crnogorske države održiva je samo u sklopu ovog bloka, u kome bi našoj zemlji u teoriji pripala neka vrsta ‘ograničenog suvereniteta’, a u praksi ni toliko.
3. DPS-ovo banana-državništvo, koje se zalaže za to da Crna Gora postane neka vrsta Kajmanskih ostrva za međunarodni krupni kapital, čiju će ekonomsku politiku diktirati interesi inostranih kapitalnih investitora („Crna Gora ka Monako!”). Banana-državnički ekonomski model zasniva se na uvjerenju da domaća privreda ne može da bude nosilac ekonomskog razvoja zemlje, već tu fukciju moramo prepustiti stranim investitorima, koje možemo privući jedino tako što ćemo im ponuditi subvencije i povlastice koje im nijedna normalna država ne bi dala. Rezultat u praksi? Monako sa Aliexpress-a — država koja visokim nametima i sklerotičnom birokratijom veže ruke domaćim malim i srednjim preduzetnicima, dok tapije na vrijedne nacionalne resurse u bescijenje razdaje galeriji ‘kontroverznih’ inostranih oligarha (Deripaska, Šinavatra, Pua…) u talu sa šačicom režimskih kronijevaca. Za ovdašnje banana-državnike raison d’etre crnogorske državnosti nije ni nacionalni ni socioekonomski — država postoji prvenstveno zato da bi njene resurse Prva familija mogla neometano da privatizuje i rasproda.

Tri navedena politička pravca nisu nužno međusobno isključiva. Premda se očituju u različitim domenima politike — na nivou dnevno-političke retorike (‘Srpski svet’), u procesu evrointegracija (‘EU nema alternativu’), na makroekonomskom planu (‘Crna Gora ka Monako’) — objedinjava ih premisa na kojoj počivaju, a koja glasi: Crnoj Gori je neophodan neki strani gazda. Ova naša zajednica naprosto nema kapaciteta — da li identitetskih ili institucionalnih ili privrednih — da u današnjem globalizovanom svijetu samostalno uredi društveni život na svojoj teritoriji. Prema tome, ona može da funkcioniše jedino kao relativno pasivan dio neke šire političke cjeline kojom će se upravljati negdje izvan naših granica i bez pretjeranog upliva s naše strane — to jest, kao kolonija.
Jedine bitne tačke sporenja između tri ponuđene opcije su identitet tog neophodnog stranog gazde — hoće li to biti beogradska, briselska ili neka eksteritorijalna korporativna elita — i logika na kojoj će se kolonijalni odnos zasnivati — nacionalistička, tehnokratska ili investiciono-razvojna.
Zato je u današnjoj crnogorskoj javnoj sferi antikolonijalni narativ moguće čuti isključivo u sklopu nekog konkurentskog kolonijalnog diskursa.
Imamo velikoevropsku kritiku srpske integralističke ideje, imamo i velikosrpsku kritiku ‘Sjedinjenih Evropskih Država’ — u oba slučaja, razumije se, pozivanje na crnogorski suverenitet ima tek polemičku težinu. Servilnost koju naša Vlada pokazuje prema Briselu danas kritikuju apologete politike koja nas je, zarad koruptivnih interesa pojedinaca bliskih vlasti, uvukla u dužničko ropstvo prema Kini. A onima koji poput pokvarene ploče ponavljaju „nikad više 1918!” nekako baš uvijek promakne istorijska paralela između učlanjenja u EU i prisajedinjenja „velikoj ujedinjenoj Jugoslaviji”, između današnjeg „EU nema alternativu!” i tadašnjeg „Ujedinjenje ili smrt!”.
Drugim riječima, fali nam autentičan suverenistički impuls. Ne mislim na neki novi politički pravac, koji bi imao jasno definisanu ideološku, spoljnopolitičku ili ekonomsku agendu, koliko na jedan načelan pristup razmatranju društveno-političkih tema, koji bi kapitalne političke procese sagledavao kroz prizmu potrebe za očuvanjem (minimuma) crnogorskog političkog subjektiviteta.
Takav pristup ne bi nužno bio ni anti-EU ni protiv ‘srpskog sveta’, niti bi robovao autarkijskim fantazijama, već bi sve te procese posmatrao uz dozu suverenističke rezerve. Članstvo u EU? Možda, ali ne po cijenu utapanja u federalnu naddržavu. ‘Srpski svet’? Isključivo kao kulturno-politička alijansa suverenih zemalja. Strane investicije? Naravno — ali bez neokolonijalnih subvencija. Impulsa ove vrste u našoj javnoj sferi nema.
Ovaj presjek situacije ne bi zvučao čudno da se radi o zemlji koja je, prije deceniju i po, održala referendum o nezavisnosti na kome je opcija DA doživjela debakl, nakon čega su njeni zastupnici zbrisani s političke mape.
Međutim, desilo se suprotno — i eto paradoksa. Kada bismo danas, petnaest godina pošto smo birali DA, održali dva referenduma — (1) „Želite li da Crna Gora bude nezavisna država?” i (2) „Smatrate li da je Crnoj Gori neophodan neki strani gazda?” — čini se da bi u oba slučaja današnje DA bilo snažnije od onog iz 2006. Kako to objasniti?
Predlažem da značenje referendumskog DA razmotrimo u ključu koncepcijske razlike između dva pojma koja se u javnom diskursu nerijetko tretiraju kao sinonimi — nezavisnost i suverenost.
Nezavisnost je pravna kategorija, koja se tiče međunarodno-pravnog statusa jednog entiteta i ogleda se u stavkama poput međunarodnog priznanja, punopravnog članstva u UN i diplomatskih odnosa s drugim državama.
Suverenost, s druge strane, označava stepen sposobnosti legitimne vlasti jedne zemlje da autonomno donosi odluke kojima se uređuje zajednički život na njenom prostoru. Ta sposobnost, iz savremene demokratske perspektive, nema neku emancipatorsku vrijednost ako vlast svoj legitimitet ne temelji na narodnoj volji — domicilni šeik nije mnogo poželjniji od kolonijalnog namjesnika. Međutim, u onim društvima koja sebe smatraju demokratskim, pitanje suvereniteta je pitanje samoupravljanja, pa borba za suverenitet postaje borba za slobodu jedne zajednice da samostalno, preko svojih slobodno izabranih predstavnika, odlučuje o svojoj sudbini.
Nezavisnost ima smisla jedino kao okvir kroz koji zemlja dobija šansu da poveća stepen svog suvereniteta — u protivnom, nezavisnost je farsa. U tom kontekstu treba postaviti pitanje referendumskog DA: da li smo 2006, glasajući za nezavisnost, birali suverenost? Bolje rečeno, šta je ko birao?
Jedni su birali promjenu geostrateškog kursa, tj. zamjenu starog beogradskog hegemona novim (neuporedivo uticajnijim) gazdom iz Brisela. Drugi su željeli privatnu državu u nadi da će se okoristiti od njene privatizacije. Treći, čiji je krhki identitet počivao na antisrpstvu, zaokružili su DA iz razloga koji su pretežno terapeutski. Četvrti — recimo to otvoreno — nezavisnost Crne Gore shvatili su kao korak u pravcu ostvarenja njihovog velikodržavnog projekta.
A suverenisti? Šta je sa onima koji su se zalagali za nezavisnu Crnu Goru zato da bi naše društvo steklo uslove da samostalno upravlja zajedničkom kućom? Takvi nisu bili glavni protagonisti priče o nezavisnoj Crnoj Gori. Zato referendumsko DA nije imalo autentičan suverenistički karakter, i zato danas, u zemlji čiju političku scenu i dalje definiše referendumska brazda, nezavisnost bez suverenosti predstavlja dominantno političko stanovište, a suverenističke impulse treba da tražimo sondom.