Naravno, zdrav razum ne gleda nacionalost produkta - kvalitet i odnos kvaliteta i cijene nadilazi te podjele.
Ipak, u nekim situacijama odabir na osnovu zemlje porijekla može igrati ulogu. Prvo, ima nešto u onoj filozofiji da smo se globalizacijiom maksimalno otuđili od svoje sredine konzumirajući svu hranu koja nije
rasla na tlu gdje dišemo i time u organizam unosimo
informacije koje ne korespondiraju sa našim bićem. Drugo, transport iz udaljenih krajeva i uslovi skladištenja mjenjaju početni kvalitet i dalje kod nekih vrsta robe utiču na zdravstvenu bezbjednost produkta. U skladu s tim vodim se mišlju da kada domaća firma ima kvalitetan proizvod, prije ću dati i više para za takav - nego za uvozni - npr. 0,5l maslinovog proizvedenog u Baru vs. 1l od italijanskog proizvođača (zapravo je mješavina ulja iz cijele EU), ili prirodno sušeni sir Cijevna vs. prerađeni iz Njemačke. Ista stvar je i sa mineralnom vodom, prednost dajem Radi s našeg podneblja naspram Knjaza i Jamnice. Izuzetak je Prolom. Iako smo bogati vodom, u toj alkalnoj kategoriji nemamo produkt koji joj može parirati.
Slažem se, konkretno izbjegavam uzimati pršut ili pečenicu cetnjiskih i drugih domaćih proizvođača jer svi redom nude - škart (sirovine uglavnom uvezene u smznutom stanju, po njihovim zakonima većinom spremne za spoalionicu, u obradi napucane aditivima i solju...). Takve firme zaista nemam namjeru finansirati - većina zaslužuju da propadnu. Kvalitet iz te kategorije se može probrati kod konkurencije iz BiH - livanjski pršut/pečenica, miris i ukus neuporedivi. Kad govorim o zdravstvenoj bezbjednosti, otkad sam naišao na
podatak da Srbija ima 5 puta veću dozvoljenu vrijednost aflatoksina u mlijeku nego u EU, nastojim Imlek zamjeniti zbregov proizvodima. Ipak, kad je gusti kravica u pitanju, često zažmirim
Neko reče, nema preko Lazina... nema ako misle da jogurta treba imati ukus mlijeka u prahu.
Bookmarks