Moram jednu anegdoticu ispričati a u stvari se odnosi više na to koliko su djeca pronicljiva, samo mi mislimo da ne razumiju....sjedjela sam sa prijateljicom i vodile ženske razgovore, pošto je njena ćerkica od tri godine bila u istoj prostoriji, pričajući smo često očima i mumlanjem gestikulirale, izbjegavajući da pomenemo nešto što nije prikladno, uglavnom, požalim se da imam neki problem, neki bol u stomaku i da ne znam što je uzrok, da me probudio usred noći, te da nije zatvor, pa jesi li neki čaj popila, jesam ali ništa...da nijesu hemoroidi (dje se to onako poluglasom pomene zbog đeteta koje se igra sa lutkicama u svome ćošku)-ne znam, mozda jesu, mada ne primjećujem, onda onako poluglasom, ne pominjući nijedan termin nego mmmm-očima na dijete-znaš, ja tu ispričam na taj način sve simptome, razloge zašto mislim da jesu ili nijesu hemoroidi a sve vrijeme sjedeći postrance jer osjećam bol kad normalno sjedim, i ne pominjući mjesto dje me boli ni ništa....uglavnom dijete paznju nije obratilo na nas uopšte, kao da nas nema.... proslo je par dana, ja na kafu kod njih, puna kuća, i moja prijateljica i njeni roditelji, ja ulazim dijete se zalijeće put mene ljubi me ulijeće u naručje i onako djetinje iskreno "je li ti prošla guza, boli li te više?"
Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,
ništa ljepše, nit’ je kada, niti od nje stvorit može!
Bookmarks