Originally Posted by
johnny bravo
Klica nacionalizma koja je zapalila bivšu Jugoslaviju nalazila se (i još se nalazi) u Beogradu, tačnije u državnom vrhu Srbije. To je bio rat poveden u ime Srba i srpske državne politike, za interese srpske državne politike. Kroz sveto trojstvo SANU - SPC - politika, golom silom se krenulo u realizaciju ekspazionističkih ciljeva, koji datiraju još od vremena "Načertanija" i koji su kroz sve navedene instance bivali postepeno afirmisani u društvu i eksportovani van granica Srbije.
Milošević je uzrok, Tuđman i Izetbegović su žalosne posljedice (nose oni svoj krst, posebno ovaj prvi, ali ne mogu pata-pata sa "Balkanskim kasapinom"). Prvo su justinovci, kojima je, do svoje smrti, pripadao ovdje poštovani Đedo, otkopavali jame i "mirili mrtve", pa je SANU, kroz čuveni "Memorandum", zaključila da su "Srbi najveći gubitnici u Jugoslaviji", a onda je Milošević povukao prve poteze sa "mitinzima soldiranosti" i pučevima na, u početku, rukovodstva pokrajina Vojvodine i Kosova i republike Crne Gore.
Naravno da nisam poredio zločine i masovnost Drugog svjetskog rata sa bilo kojim drugim sukobom, jer to nije ni moguće. Moja paralela oslikava odnos savremenih društava prema zločinima koji su vođeni u njihovo ime. Njemačka se odrekla politike koja je ih je uvela u rat sa cijelim svijetom - Vili Brant je klečao na koljenima u Varšavi, moleći za oproštaj, a prije par dana su u Berlinu obilježili sopstveni dan kapitulacije, zahvalivši svijetu, jer su ih oslobodili domaćih zlikovaca (iako je sloboda kroz okupaciju došla, i to okupaciju koja nije bila lišena zločina (naprotiv), posebno na istočnoj strani, a opet, ipak se jedno "спасибо" našlo pored "merci" i "thank you" na Brandenburškoj kapiji). S druge strane, Srbija, ne da se nije odrekla ekspazionističkih i zločinačkih politika Slobodana Miloševića i ranije Mihailovića, Ljotića i ostalih, već ih je relativizovala, prihvatila, nadogradila i ugradila u temelje svoje savremene države i što je još tragičnije, državnosti.
U njemačkim udžbenicima istorije, nacisti su zločinci, a nacizam fašistička ideologija.
U srpskim, četnici su antifašisti jednako kao partizani, a ideologija krvi i tla slobodarska ideologija.
U Njemačkoj se stide svojih zločina, dok se u Srbi oni relativizuju.
U Njemačkoj su nacisti izgubili, u Srbiji četnici pobijedili.
To se dešava jer Srbija nikad nije prošla kroz bolnu denacifikaciju, kao što je prošla Njemačka. Ta država se nikad nije suočila sa svojom prošlošću, na iole sistematičan način, i zato je osnovni izvor nestabilnosti na Balkanu.
Da se razumijemo, na margini svakog društva se nalaze nacionalisti, šovinisti, rasisti, neo-nacisti i ostali društveni talog. Problem Srbije je što oni nisu na margini, nego uveliko na vlasti, u opoziciji i svim društvenim, zvaničnim i nezvaničnim struktarama. A sada se to isto dešava i u Crnoj Gori. Tačnije, počinje da se dešava.
Šta god mislili o Đukanoviću i DPS-u, ne može se pobiti činjenica da su NOB i antifašističke tekovine najviše poštovane i uvažavane u Crnoj Gori, od svih država bivše Jugoslavije. Kod nas makar nije bilo rehabilitacija, podizanja spomenika zločincima, krečenja udžbenika istorije, a pokušaj osnivanja Ravnogorskog pokreta 2006. je ekspresno spriječen. Daleko da je bilo savršeno (najviše zbog flerta i koketiranja sa SPC, odnosno udvaranja pro-srpskom biračkom tijelu, kao i uloge državnog vrha u dešavanjima krajem osamdesetih i ranih devedesetih), ali smo se opet isticali u balkanskim okvirima po jasnom odnosu prema nacionalizmu, fašizmu i antifašizmu, što se manifestovalo i besprekornim odnosima sa svim susjedima, liše Srbije i entiteta R. Srpska. Đukanović se lično prvi na ovim prostorima izvinio Hrvatskoj, u svoje ime i ime Crne Gore, Hrvatskoj su plaćene i simbolične ratne reparacije, a pokradena oprema vraćena Ćilipima; Svetozar Marović se, slično tome, izvinio Bosni i Hercegovini; Crna Gora je zvanično priznala genocid u Srebrenici, a naša delegacija odaje poštu žrtvama svake godine, dok su porodicama žrtava deportacije isplaćene odštete. Nisu svi zločini procesuirani, nalogodavci će vjerovatno zauvijek izmaći pravdi, ali i to malo je opet najviše što je u našim mrčenim državama na Zapadnom Balkanu urađeno.
Bookmarks