Kad ministar pravde ne zna razliku između amnestije i pomilovanja, to je bašbašbaš gaf. Ali aj, za to se ne sankcioniše, blam ko blam.
No, za direktno miješanje u jedan sudski proces, sa pozicije izvršne vlasti, koje je time učinio, morao je da dobije žuti. To je bio gaf iste veličine kao ovo sa Srebrenicom, samo na unutrašnjem planu.
Crveni je morao da dobije na slanju tužilačkih zakona na VK. Čoek ih je bukvalno uveo u samopovređivanje, i to ranga dum-dum municijom u spostveno koljeno. Rijetko viđena auto golčina.
Da neće prihvatiti bilo kakvu ostavku, moglo se viđet po izjavi koja je slijedila onu skupštinsku-
jasno je bilo da se od njega tražilo da tu umekša, koriguje, pljuje pa liže, kako zna i umije. A čoek je tvrdo ponovio isto, bez uzmicanja.
Kao i danas.
Što je najbitniji detalj.
Jer očigledno ima agendu, i zna što hoće, i zna što čini.
Pa ćemo brzo viđet i mi, reklo bi se.
I, čisto da se osvrnem, u Parlamentu koji je odbio da stavi na dnevni red predlog rezolucije o genocidu, Ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava nije mogao baš tako lagano zaobić pitanje koje mu je postavljeno. Imao je i kad da se pripremi, i nije baš da je tek tako naletio na minu, pa ostao da skače po njoj i drugi put kad mu je prvo dizanje u vazduh oprošteno.
Bookmarks