Nakon rektora, osnivača profašističkog glasila, nakon ministrice kojoj će svjati bog sve grijehe da prosti, postavljanje sveštenika SPC u čelo UCG samo je novi stepen istine po dubini. A ta je istina da su i Univerzitet i Vlada tek jebene zgrade, obezličene kulise po kojima svaka nova vlast može da isprazni mjehur kad joj se prohtije.
Ova vlast je zadigla mantiju, i da oprostite upravo to radi.
Litije se javno uzimaju kao nekakva dubinska volja, duhovni temelj puke tjelesne ovjere koja se desila na izborima. Izbori su nešto kao vjenčanje u opštini, dosadno pravno izricanje onoga što se začelo na litijama, a to je grandiozno crkveno vjenčanje napaćenog življa sa nebom.
Stoga je sasvim očekivano da se u praznu formu sačinjenu od konformizma i ljigave akademske suzdržanosti, u tu kantu zvanu Univerzitet Crne Gore, slije nešto od novog pravoslavnog weltanschauunga koji postaje opšta mjera manipulacije i sektaške selekcije.
Neko će sad uzviknuti, predsjednik Njemačke bio je bivši pastor, ali će preskočiti da naša crkva pravoslavna nije proživjela ni renesansu, ni reformaciju, ni kontrareformaciju, ni prosvjetiteljstvo, i da je ostala u okoštalom obliku distance spram građanskog, što se najbolje ogleda u etničkim fiksacijama njenih prvaka. Iako stvari nisu crno-bijele i SPC iza sebe ima poštovanja vrijedan uspjeh rukovođenja nenasilnim otporom dobrog dijela građana Crne Gore, glavni politički postulati te organizacije nisu jasno odijeljeni od pronacističke baštine i ratnih zločina koje su na pravdi boga podržavali ili pravdali.
Na temeljima simpatije za Ljotića, iz krila Karadžićevih jataka i ispovjednika, vrlo je teško graditi analogiju sa Njemačkom, makar onom nakon Hitlera. Može sveštenik da doktorira na Grigoriju Palami, ali dok god obožava političku sjenku doktora Radovana, ništa je do rob predat fetišu nacionalne homogenizacije u krvi.
Nekad je slavni Markuze govorio da će studenti biti generator revolucije, ali prevario se, izgleda da će tu ulogu ipak preuzeti popovi. Na kraju, ako sam univerzitet ne nalazi za shodno da posjeduje svoj glas i odredi se prema stapanju države i crkve, postavlje se logično pitanje - koji to mrčeni univerzitet oplakujemo?
Ako na univerzitetu nema kritičkog mišljenja, onda je zapravo grijeh da se malo ne okadi. Možda je jedno ovakvo opijelo trebalo davno upriličiti.
Bookmarks