Niđe ka na Cetinju ne važi ona latinska:
„nomen ist omen“ (ime to je sudbina.), i to posebno u pogledu nadimaka, pod kojima mnozina na Cetinju
„odživi“ svoj zivot. Ima nadimaka koji nastanu nekako „ostrčke“, time ponekad potvrdujuċi ono - omen – takoreċi u potpunosti.
Dobro se sjeċam kad jednoga časa ruskog jezika, koji nam je predavala ruskinja iz plejade onih te na Cetinje nijesu donijeli drugo do svog gospodstva. Na tome času se dogodilo da ona prozove baš kukavoga Mila Rajkoviċa, kako bi sa ruskoga preveo:
- „Milo sero a moet belo…“ (Sapun je siv ma pere bijelo)
Potpuno zbunjen, kukavi Milo ustade, dok smo se mi naprosto razvaljivali od zluradog smijeha a nastavnica čudila te on, brže-bolje, prevede ovu rečenicu, no svima bi jasno da je Milo, ovoga puta, zaradio nadimak koji mu je pretskazao sudbinu. jer je kasnije i sam postao nastavnik.
Bookmarks