E koliko smo mi putovali! Dva puta godišnje oko 700 km u jednom pravcu i jednom na dalje destinacije....uglavnom, prvo putovanje su mi djeca imala sa nepuna dva mjeseca starije, avionom do BG a posle kolima još stotinak km, a mladje je imalo 5 mjeseci kad je prvi put na dugačak put išlo...sto je dijete starije, grdje je, ovo moje mlađe je čim pređemo Bioče počinjalo da grinja, kad ćemo stić, jesmo li stigli, kaki mi se, piški mi se, žedan sam....uglavnom valja stajati češće i mi smo imali običaj da malo duze pauze pravimo, najmanje sat vremena i za to vrijeme se istrčimo dobro sa djetetom, uvijek smo nosili loptu i obavezno negdje se izigrali dok se "rastežemo" od puta...Na zlatibor smo znali da im ono jahanje priuštimo, bilo je biciklo da se iznajmi kad je bio malo stariji, uglavnom to se posle svodilo na jedva čekanje da se stigne na Zlatibor i posle oduševljenje zbog konja, zbog onog dzipčeta i sličnih aktivnosti...
U kolima dječijih pjesama obavezno, a ja sam znala da narezem rock cd sa exyou prostora to se znalo pretvoriti u takvu igranku pozadi da vam nemam riječi Znali smo i da bojanke nosimo pernicu sa bojicama, pa preslazemo, crtamo, čitamo pjesmice i bajke, na sve po malo vrijeme prodje, ne zaboraviti da dijete treba i da odspava u toku puta pa gledti da mu bude što udobnije i mekše jer će duže spavati
A sa sobom obavezno ponijeti i garderobu za presvući dijete jer mora prosuti nešto po sebi, sokić koji voli, vodu, vlazne maramice, nesto što voli da gricka (plazma nam je nezaobilazna bila) ako mu nije muka, jastučiće male (par komada mi je bilo u autu) neki lijek za dijareju, probiotik, sirup za kasalj (uvijek sam to nosila sa sobom) antibiotik....ljekova što više to bolje, obavezno neki hanzaplast i sredstvo za dezinfekciju jer dijete se ogrebe i to bude kao da crijeva ispadaju
Ja i sad nosim garderobu ako mi bude hladno, ako mi bude vruće
Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,
ništa ljepše, nit’ je kada, niti od nje stvorit može!
Bookmarks