Nice, nice... Slozićemo se da u nedostatku pravosudnog sistema krvna osveta nenamjerno igra grubu ulogu istog. Složićemo se i da bi to neko uradio a neko i ne ali da uzmemo zarad priče da svi bismo.
Ono sto me interesuje nije priča sa društvenog aspekta i ubistva u afektu. Sistem kaznjavanja je tu da mi ne bi uzimali pravdu, cesto neodmjereno, u svoje ruke. Uzgred mi tu dobijemo neku emotivnu satisfakciju iako ona sama po sebi nije cilj vec je cilj stbilnost i uredjenost drustva .
Mene interesuje lični aspekt . Nekako to da ubijem zbog svog djeteta al ne i zbog nekog drugog mi djeluje tako nekako nedosljedno. Nema mi tu istine i univerzalnosti u činjenju. Mene je jedne prilike jedna cura udarila autom. Bacila me dobro. Htjeo sam je rastrgnuti kad sam se digao. Nasmijao sam se kiselo, opsovao u sebi, stresao prašinu i otišao jer sam u trenutku zamislio nekog cetvrtana za volanom kojem ne bih smio nista. Shvatio sam da ni njoj ne mogu ništa. Univerzalnost.
Druga stvar je tu mnogo opasnija. To naše “ovo je moje” i i dentifikacija sa istim. Ova recenica avendžersa iz priče “ja sam potcjenjen čovjek” je strašna ali mislim da je to naša suština i razlog zasšto se opredjeljujemo za krvnu osvetu. Nema tu tuge, ljubavi, suza itd. To radimo zbog sebe i samo sebe jer je takao neko nešto što zovemo “moje”. Mrtva djeca su tu samo da maskiraju motiv kod bolećivog posmatrača?
Slaže li se ko ili ne?
da napomenem da afekat ne ulazi u ovu priču jer se čovjek ne pita sa glavom al kad se glava oladi...
Sent from my iPhone using Tapatalk
Bookmarks