Results 1 to 24 of 24

Thread: Mrtvorođeni roman

  1. #1
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Mrtvorođeni roman

    Mrtvorođeni roman

    Nakon dugog vremena dođoh na ideju da portalu „Montenegrina“ ponudim ponešto iz moje (hm!) stvaralačke zaostavštine, kako ne bi, skupa samnom, propala u dobrovoljnom izgnanstvu… Prilikom pretresa ove zaostavštine bejah i sam iznenađen kad naleċeh na primjerak romana „Nebesko Predgrađe“ na čije objavljivanje me je krajem 90. nagovorio Mladen Lompar, vjerovatno zato što je htio a i želio, da se oproba u izdavaštvu preko svog, tek osnovanog - „Dignitasa“. Pristadoh, iako ne bez razmišljanja, jer je ovaj roman bio nalik izvjesnoj „Klinčorbi“ u kojoj je ulogu klina činjela ranije izdata „Slika Svijeta Velike Umjetnosti“ koja se (ispod ruke!) do prije koju godinu prodavala na internetu.

    Na samom početku naše saradnje, čudio sam se zbog čega Mladen navaljuje da se učlanim u neko od udruženja književnika, makar i „Nezavisnih?!“, dok sam ga ja uzalud ubjeđivao da moje ambicije ne dosežu do visina sličnih ustanova a osim toga smatram da jedino anonimnost predstavlja osnovu slobodnog stvaralašttva.

    No kad su knjige objavljene, bio sam žestoko zatečen odlučnim odbijanjem knjižara da prihvate prodaju mojih knjiga. Nudio sam im ibesplatno ali je rezultat bio jednako isti, jedino su izgovori bili različiti. Zamislio sam se tek onoga dana kad sam sa nekoliko primjeraka u Budvi pristupio jednome od štandova za prodaju knjiga, poperenih na mjestima „kudijen se moralo proċi“ iza koga me osmotri jedan dežmekasti „piljar“ pogano naoštrenih brčiċa, koji me podozrivo odmjeri ne manje izoštrenim pogledom ispod oniskog čela, nakon čega odlučno prihvati moje korotno ukoričene knjige pa onda, ne otvarajuċi ih, nekoliko puta mahnu njima, što me navede na pomisao da on podsvjesno ima namjeru da me njima tresne o moju (ludu) glavu. Ovaj svoj neočekivani postupak okonča tako što mi se primače, isprsi, prijeteċi istupi lijevom nogom (po pravilu strojnom!) pa onda naredbodavnim glasom objavi:


    • „Ove knjige se ovde, na ovome štandu, neċe prodavati!“


    Nakon toga sam svoje knjige, uglavnom „uvaljivao“ namjernicima koje sam srijetao po kafanama, dok sam ostatak izdanja (500) sklonio u roditeljskom domu nadomak Cetinja. Pritom bi me obuzimao neobičan osjeċaj, jer sam kod nekih primjeċivao nelagodu ka da im, nedajbože, nudim ništa manje no – kondome?!

    Prošle su godine, Crna Gora, uz moju skromnu pomoċ izborila svoju nezavisnost a ja ponosno okitio njenim pasošem. Prilikom sve češċih dolazaka u CG a pri redovnom sređivanju roditeljskog doma redovno sam se spoticao preko gomile svojih knjiga, te dolazio na pomisao da ih nosim na Cetinje i, ispod brijesta na Dvorskome Trgu, dijelim prolaznicima poput kakvih prospekata u čemu me je osujetio neodređen osjeċaj da bi pri tome, u javnosti, nastupio i ostao nalik na kakvog uvrnutog - „prośaka“ - sa negativnim predznakom, koji umjesto da sam prima, skrušeno nudi izvjesnu „milostinju“, koju skoro da niko nije prihvatao, dok je veċina, uz izvjesnio podozrenje, odmahivala rukom. Ovim svojim postupkom sa, vjerovatno, zasluženo zaradio podsmjeh u cetinjskoj „pljaci“.

    Desetak godina potom, sjetih se onog narodnog amaneta, kako učinjeti s onijem što, ama baš nikome nije od potrebe, a glasi:


    • „Bači ga u - školj!“


    Kako mi se navedeni amanet nametnu skoro poput obaveze, nije dugo potrajalo kada sam karivolicu punu knjiga dovezao u rog od doline hraniteljke, kako bih u blizini našao pogodan školj i u njega ubačio „jalove“ knjige svoje. Prilikom potrage se u menu probudila ekološka svijest te batalih potragu za nekim dubljim školjem, u koje se uglavnom ubačuje sve ono što priroda ne može razgraditi (staklo, porcelan i sl.) i odlučih za jedan pliċi i prostraniji… Osim knjiga bile su tu i gomile novina i časopisa kojesmo do tada spaljivali a koje sam ovoga put pridodao knjigama te onaj školj bi dosta dobro popunjen ovom otpadnom sirovinom.

    I stvarno, kad sam se, prije godinu-dvije, sjetio ove moje nenamjerne ekološke akcije, otišao sam do ovoga školja i bio prijatno iznenađen gustim rastinjem i debelom sočnom mahovinom kojim je bilo dno školja bilo prekriveno…

    Ovaj školj me je redovno podsjeċao na izvjestan grob, te sam Uredništvu Montenegrine svoj prilog uputio pod nadnaslovom „Odlomak iz mrtvorođenog romana“ koji ujedno i prilažem uz ovaj beskrajni post…


    http://montenegrina.net/fokus/v-st-kinjo-dan-prvi/

  2. #2
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Nakon postavljanja predhodnog priloga, pade mi n´am da na Google ima kakvoga traga mog nesretnog ostvarenja, no ovaj pretraživač, veċ prema mom očekivanju, ne iskaza ni pomena…

    Da ċu ovu svoju započetu priču morati nastaviti u dijalogu sa sobom (onanie spirituelle) bilo mi je unaprijed jasno, jer sam ovih zadnjih godina uvidio da je od ovog foruma nastao jedinstveni - "buvljak bjelosvjetskih duhovnih suvenira" (souvenirs.., souvenirs..!). na koji i sam redovno i rado ulazio kao na nekadašnju Tušku Pljacu.

    (nastavlja se...)

  3. #3
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Omaž (l´hommage) Hariju Krišni…

    Vidim da ovo (pre) pametno forumsko opċinstvo pokazuje veliku naklonost prema stranim jezicima te citira sve što mu naleti, bez obzira od koga je. Meni su ipak najsipamtičniji lapsusi poput onog, đe jedan od forumaša, na pitanje ko je napisao „ A Niče zaplaka“, dao spontani odgovor da je to - Irvin Šalom (Yalom)! čime ovaj odgovor dobija nesluċenu dimenziju, koja se prostire do u podsvjesno…

    Kako sam više od 2/3 života proveo na prostorima čnjemakog jezika, nije dugo trebalo da shvatim zašto Njemci za sebe vele da su narod mislilaca i pjesnika, što im i omoguċava njihov jezik koga sam ja proglasio „mercedesom“ meeđu jezicima, te ni sam nijesam propustio da na njemu napišem ponešto, jednako „mrtvorođeno“ ka sve ostalo.

    Samo da navedem jedan (svakidašnji) izraz, koji najčešċe zatičemo u politici i kulturi, a glasi:

    - „Totverschwiegen“ – što se da prevesti kao – smrtno – ili na smrt preċutano…

    Mnogi ċe slijegnuti ramenima i promrmljati; „Pa što onda..!“ E ništa, ama baš ništa, kad od ovog ogromnog forumskog stvaralaštva ne dopire, ama baš ništa izvan ovog digtalnog prostora.

    O tome najbolje može posvjedočiti(neprozirna) sudbina najboljeg forumskog moderatora - Hari Krišne – nakon čije iznenadne smrti niko nije znao ko je on, te su se kod mene raspitivali i dobili koliko-toliko pristojan odgovor…

    A radilo se o forumskom veteranu po civilnom imenu – Dragan Đurđevac - poznatom još sa oburdanog mn.coma pa sve do njegovog preuzimanja moderacije na cdm-u. Nas dvojica smo odavno bili uspostavili veoma prisan odnos i dugo se (privatno) da bi se,i na kraju, poslije neke od proslava nezavisnosti sreli u bašti cetinjske gradske kafane. Tek tada mi je otkrio da živi u Poljskoj đe radi kao profesor na Krakovskom Univerzitetu, đe ga je dovela stipendija ne sjeċam se od koga.

    Mučno je ipak, prijevod sa nekog jezika dopunjavati sudbinom nekoga koji je prisutan a koji sve čini da ga – nema… A ima ga, više no svih ostalih zajedno!

  4. #4
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Omaž (l´hommage) Hariju Krišni…

    Vidim da ovo (pre) pametno forumsko opċinstvo pokazuje veliku naklonost prema stranim jezicima te citira sve što mu naleti, bez obzira od koga je. Meni su ipak najsipatičniji lapsusi poput onog đe jedan od forumaša na pitanje ko je napisao „ A Niče zaplaka“, dao spontani odgovor da je to - Irvin Šalom (Yalom)! čime ovaj odgovor dobija nesluċenu dimenziju, koja se prostire do u podsvjesno…

    Kako sam više od 2/3 života proveo na prostorima čnjemackog jezika, nije dugo trebalo da shvatim zašto Njemci za sebe vele da su narod mislilaca i pjesnika, što im i omoguċava njihov jezik koga sam ja proglasio „mercedesom“ među jezicima, te ni sam nijesam propustio da na njemu napišem ponešto, jednako „mrtvorođeno“ ka i sve ostalo.

    Samo da navedem jedan (svakidašnji) izraz, koji najčešċe zatičemo u politici i kulturi, a glasi:


    • „Totverschwiegen“ – što se da prevesti kao – smrtno – ili na smrt preċutano…


    Mnogi ċe slijegnuti ramenima i promrmljati; „Pa što onda..!“ E ništa, ama baš ništa, kad od ovog ogromnog forumskog stvaralaštva ne dopire, ama baš ništa izvan ovog digtalnog prostora.

    O tome najbolje može posvjedočiti(neprozirna) sudbina najboljeg forumskog moderatora - Hari Krišne – nakon čije iznenadne smrti niko nije znao ko je on, te su se kod meine raspitivali i dobili kolikotoliko pristojan odgovor…

    A radilo se o forumskom veteranu po civilnom imenu – Dragan Đurđevac - poznatom još sa oburdanog mn.coma pa sve do njegovog preuzimanja moderacije na cdm-u. Nas dvojica smo odavno bili uspostavili veoma prisan odnos, dugo se (PP)dopisivali i na kraju poslije neke od proslava nezavisnosti sreli u bašti cetinjske gradske kafane. Tek tada mi je otkrio da živi u Poljskoj đe radi kao profesor na Krakovskom Univerzitetu, đe ga je dovela stipendija ne sjeċam se od koga.

    Mučno je ipak, prijevod sa nekog jezika dopunjavati sudbinom nekoga koji je prisutan a koji sve čini da ga – nema… A ima ga, više no svih ostalih zajedno!

  5. #5
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default




    Last edited by metuzalem; 17-10-20 at 23:55.

  6. #6
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Siguran sam da ċe se mnozina od onih koji, takoreċi slučajno, uljegnu na ovaj moj topic, zapitati što hoċe matuf s ovom pričom, pritom šareno ilustrovanom i na dva jezika? E zbog toga osjeċam obavezu da cijelu rabotu pobliže objasnim, jer se radi o jednoj, na njemačkom, poodavno sročenoj priči koja je u Njemačkoj veċ imala nekoliko manjih izdanja. No kako sam ja, u međuvremenu, izradio ilustracije, pomislih da nije red ovu priču objaviti i na naški a kako bih dosljedno ostao na tom zadatku, nije zgoreg da ovaj neobičan prijevod objavim na ovom portalu a i kako ovu priču ne bih zapustio te i da ona ostane u statusu - mrtvorođena.

    Kao što iz mojih nespretnih pokušaja i sami možete viđeti, nije mi baš uspjelo kako treba iako sam se naprosto „opučio“ da svoj tekst predstavim, ne samo na dva jezika veċ i dva pisma plus ilustracije. Malo mnogo za nekoga mojih godina. Osim toga ovi forumski činovnici su smanjili moguċnost editovanja te sam i po tom pitanju uskraċen… Toliko zasad ali priča ipak dobija svoje nastavke pa ko voli nek izvoli…

  7. #7
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Jednoga dana, đed Oto je, kao i obično, nausput svrnuo da se, kako sam reče„prijavi“ u seoskukrčmu.
    Gazdu, debeloga Frica, nađe đe nadmeno śedi na svom prijestoluiza šanka a onda i prije nego đedstiže da ga pozdravi, Fric ga upita
    smijuċi se na sav glas.

    - „E Oto, a đe ti je kučak!?

    - „Kako sad to – začudi se Oto – smatraš li, možebiti da sam
    veċ poodavno spao na kučka)* ili što!?“

    -„ A ne, nije to - dodade Fric tiše – mislio sam na to kako su svi tvoji
    vršnjaci odavno nabavili kučke. Ipak je lijepo sa svojim kučkom krenuti
    u šetnju, zar ne?“

    - „A tako, ti misliš da neko, ko je cijeli vijek vrijedno radio i pritom
    propuštio da stekne prave prijatelje, kad ode u penziju, jednostavno
    nabavi kučka. Otprilike ovako; kravu nabaviš zbog mlijeka a kučka zbog
    prijateljstva i ljubavi?“

    - „E lako li čoek spane na
    kučka zar ne.? No nije potreba da sebe obmanjuješ, jer ja
    i stvarno imam svog kučka sa kojim svakodnevno izlazim u šetnju...“

    )* auf dem Hund gekommen =
    ostati na ništa bez ništa!)






    [QUOTE Eines Tages kam Opa Otto wie immer zu seiner, wie er es nannte: „Anmeldung“ in die Kneipe. Hinter dem Tresen thronte der dicke Fritz, der Gastwirt. Noch ehe Otto grüßen konnte, fragte der ihn laut lachend:

    - „Na, Otto, wo ist der Hund!?“

    - „Wieso?!“ antwortete Opa Otto verwundert, „Du meinst wohl, dass ich schon lange auf den Hund gekommen bin, oder was?“

    - „Aber nein,“ sagte Fritz leiser, „ich meine nur, alle deine gleichaltrigen Nachbarn haben sich seit langem Hunde angeschafft. Es ist doch schön, mit dem eigenen Hund spazieren zu gehen, findest du nicht?“

    - „Ach so!...Du meinst, man hat das ganze Leben lang nur gearbeitet und verpasst, sich richtige Freunde anzuschaffen… Und wenn man sich dann in den Ruhestand zurück zieht, schafft man sich einfach einen Hund an. Ungefähr so: eine Kuh für die Milch und einen Hund für Liebe und Freundschaft! So einfach ist es, auf den Hund zu kommen, nicht wahr? Aber lass dich nicht täuschen! Ich habe tatsächlich einen Hund, mit dem ich täglich spazieren gehe...“

    ][/QUOTE]

  8. #8
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Razjareni travokosač

    Razjareni travokosač

    Desilo se to jednog lijepog majskoga dana.
    Đed Oto se taman bješe vrnuo sa sa jedne
    od svojih šetnji, prođe kroz kapiju i zaputi
    u šupu za alat i otvori vrata.
    U šupi se nalazio, masan i prašnjav njegov
    (pra) stari travokosač, pored jedne drvene
    police na kojem je bio poslagan raznovrstan
    alat, prazne saksije za cvijeċe i nepregledno
    mnoštvo sitnijeg alata. Na donjoj polici,
    pored električne šege, sijale su ganc nove,
    male supermoderne makaze za rezanje korova,
    trave i ostalog rastinja; aku-automatske,
    koje je bilo moguċe programirati govorom
    a pritom bile još neupotrijebljene. Sa jedne
    strane, na polici je visila i električna
    šega za šišanje baštenske žive ograde.
    U dubini šupe je bilo naslagano baštensko
    mobilje iz kojega Oto iskube nekakvu olinjalu
    ležaljku, spremno je stisnu ispod ruke
    i sa njom zaputi na prostranu terasu
    ostavljajuċi vrata od šupe otvorena.
    Ležaljku pažljivo namjesti a onda iz kuċe
    iznese dekicu i kušin i taman kad je
    namjeravao da se sa zadovoljstvom
    smjesti u nju, kad iz kuċe odlučno
    stupi baba Lota i namrgođeno odbrusi:
    „Neċeš, dati, sad da lijeno zadrijemaš.
    Zar ne vidiš kolika je trava a živa ograda
    visi do polovine pločnika… Tako ne ide!
    Sredi to što prije a ja pođoh na pjacu.
    Ajde zdravo a eto mene brzo…“
    Đed Oto otvori jedno oko i ovu naredbu
    primi na jedno uho..: „Dan je dug– pomisli –
    a osim toga ima jedno śutra i prekośutra…
    Prvo se treba malo odmoriti! Rabota mi
    ionako pobjeċi neċe“
    Omamljen proljeċnim razvigorom,
    toplinom sunca i pčelinjim zujanjem,
    Đed Oto se blaženo prepusti snu…
    Za to vrijeme u šupi nastade nekakva gužva.


    Rasender Rasenmäher

    Es war an einem herrlichen Maitag. Opa Otto kam von seinem Spaziergang zurück, ging durch den Garten bis zum Geräteschuppen und öffnete die Tür. Im Schuppen stand verstaubt und verschmiert sein alter Rasenmäher neben einem Holzregal, in dem Werkzeuge, leere Blumentöpfe und allerlei kleine Geräte aufbewahrt wurden. Unten im Regal neben einer elektrischen Kettensäge lagen und glänzten zwei kleine, ganz moderne Rasenscheren: Akku-Automatik-sprachprogrammierbar und noch nie benutzt. An der Regalseite hing die alte Heckenschere.
    Hinten in der Ecke waren die Gartenmöbel verstaut. Opa Otto holte einen Liegestuhl heraus, klemmte ihn unter den Arm und ging zur großen Gartenterrasse hinüber. Die Schuppentür ließ er offen. Er stellte den Stuhl auf, holte eine Decke und ein Kissen aus dem Haus und hatte sich gerade genüsslich
    hingelegt, als Oma Lotte mit grimmigen Gesicht zu ihm kam und sagte:
    „Du willst dich wohl jetzt nicht auf die faule Haut legen, oder!? Siehst du nicht, wie hoch der Rasen ist? Und die Hecke ragt beinahe bis zur Mitte des Bürgersteigs … so geht das nicht! Bring das in Ordnung! Ich gehe zum Markt – tschüss, bis nachher!“
    Opa Otto machte ein Auge auf und hörte nur mit einem Ohr zu. 'Der Tag ist lang', dachte er, '...und außerdem gibt es auch morgen und übermorgen … Erst ein wenig ausruhen! Die Arbeit läuft mir ja nicht weg'. Die Arbeit läuft mir ja nicht weg'. Benommen vom Frühlingsduft, der Wärme der Sonne und dem Summen der Bienen döste Opa Otto selig ein. Die Arbeit läuft mir ja nicht weg'. Benommen vom Frühlingsduft, der Wärme der Sonne und ein.
    Unterdessen regte sich etwas im Geräteschuppen.
    Last edited by metuzalem; 21-10-20 at 20:47.

  9. #9
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Otuda se začu nekakav tihi kikot i veselo škljocanje – makaza. Onako sa poluotvorenim sječivima su izgledale baš veselo, dok su poskakivale po polici, pogledivale prema travokosaču i šaputali sa neskrivenim nipodaštavanjem:

    - „ Iiiii, viđi ga kako je mastan i glibav. S njega samo kaplje a povrh toga i bazdi… Pi-pi-pi.., fuj, tako star i zapušten, da se čeljadetu smuči…!


    Kikotanje, ne samo da se nastavi, no postade i kudikamo glasnije.., sve dok stari travokosač nervozno zareža svojim anlaserom i ljutito zadrhta.
    No vesele makaze to nije mnogo bunilo jer nastaviše da se smiju i sprdaju, bivajuċi u tome i sve bezočnije.
    Stari travokosač uzdahnu i pokuša da ostane miran. No „malecke“ i dalje nijesu popuštale.
    Ovo je veċ bilo previše: jer on kratko zareža svoji anlaserom (a i on je bio od najbolje sorte, aku-automatik i ostalo), zakašlja se par puta a onda ljutito urliknu svojim motorom.
    No drske makaze nastaviše da kakarižu, poskakuju i sprdaju sa police. Starom časnom travokosaču ovo bi veċ preko svake mjere. Jezivo urliknu još jednom svojim motorom i htjede da nasrne na njih.
    Prepadene makaze hitro skočiše sa police i brzo otskakutaše u baštu dok ih je u stopu, ljutito režeċi pratio zadimljeni i razjareni travokosač. Svo troje, kroz baštu nastaviše jurnjavu uzduž i poprijeko. Ništa ne sluteċi, đed Oto nastavi da na terasi spava u svojoj ležaljci. Iz dnevnog boravka se čuo stari gramofon. Glasno i hrapavo je pjevao svoje pjesme stare…
    Travokosač je bivao sve ljuċi, jer bezobrazne makaze nije mogao da zaustavi. One su, uz kikot i poskakujuċi nalazile vremena da tu i tamo, sa oboda travnjaka, ošišaju i poneku travku…Prilikom jurnjave makaze su pokušale i da sa terase kroz otvorena vrata uskoče i spasu u dnevnom boravku. No ni travokosač ne zaostade, veċ nastavi sa progonom, dok je gramofon upravo pjevao:

    - „O marijana..,
    Slatka moja marijana,
    O tebi sanjam ja….“

    Kad jurnuše kroz dnevni boravak uspaniči se gramofon jer njegov položaj postade veoma ozbiljan.
    Uspaničeno i promuklo zavika na sav glas:

    - „Prokleti đavoli – prpazite na moj kabel, eh dođavola – ne pravite [email protected],u,uuuu….“

    Kabel izleċe iz utičnice dok oni kroz otvorena vrata odjuriše i nestadoše u bašti. No tamo su, nalik na ogromnog vilinog konjica, makaze za živu ogradu oblijetale oko izraslog žbunja, onako u letu skraċujuċi visoko izrasle grane. Sa vremenom se učinje da cijela jurnjava i ijed polako prijeđoše u veselu igru…
    Makaze i travokosač nastaviše jurnjavu po bašti, tako da trava bi pokošena do u zadnji ċošak, kratko i temeljito tako da je bilo lijepo za pogledati.
    Konačno se svi, umorni i iscrpljeni, ponovo vrnuše u šupu. Makaze su nanovo, zauzele svoja mjesta na svojoj polici, đe nastaviše sa šapatom ali ovoga puta pomirljivo
    No i velike makaze za živu ogradu se bjehu podosta izjakale i ponovo objesile na svoju kuku pričvrċenu za drvenu policu sa ostalim alatom, dok je travokosač, onako za sebe, smireno dimio.

    Baba Lota uskoro stiže iz pjace a ono što viđe mnogo je oveseli. Dođe do đeda i na čelo mu pritisnu jedan vreli poljubac. Đed se na to probudi i začuđeno osvrnu oko sebe
    ´ Ovo bi kao u snu` - pomisl ali bez mnogo volje da što objasni veċ se nanovo i s mirom namjesti u ležaljku sa osmjehom nanovo prepusti svome snu - ovoga puta sa još veċim zadovoljstvom…





    Man hörte ein leises Kichern und lustiges Klicken – der Rasenscheren. Mit halb offenenMessern sahen beide listig aus, hüpften aufgeregt auf dem Regalbrett herum, schauten über das Bord hinunter zum Rasenmäher und flüsterten verächtlich:

    „Iiii, schau mal wie fettig und dreckig der ist. Er trieft und stinkt dazu … Igittigitt, pfui … so alt und ungepflegt, dass einem übel wird!“
    Das Gekicher ging so weiter, wurde immer lauter ..., bis auf einmal der alte Rasenmäher mit seinem Anlasser nervös knurrte und ärgerlich erzitterte. Die kecken Rasenscheren machten sich nicht viel daraus, lachten und spotteten weiter und wurden immer frecher. Der alte Rasenmäher seufzte und versuchte, ruhig zu bleiben. Doch die „Kleinen“ ließen nicht nach.
    Da wurde es ihm zu viel: Er knurrte kurz mit seinem Anlasser (der war auch nicht von schlechter Sorte: Akku, Automatik usw.), hustete ein paar Mal und brüllte ärgerlich auf mit seinem Motor.
    Erschrocken sprangen die Rasenscheren aus dem Regal und hüpften schnell in den Garten, verfolgt von dem rauchenden, fauchenden, wütenden Rasenmäher. Alle drei rasten kreuz und quer durch den Garten…
    Nichtsahnend schlief Opa Otto in seinem Liegestuhl auf der Terrasse.
    Aus dem Wohnzimmer hörte man das alte Grammophon. Laut und krächzend sang es seine alten Lieder. Der Rasenmäher wurde immer wütender. Er konnte die frechen Rasenscheren nicht stoppen. Die fanden sogar kichernd hüpfend noch Zeit, hier und da an den Rasenrändern zu schnippeln …Während der ganzen Raserei versuchten die Scheren, sich durch die offene Terrassentür in das Wohnzimmer zu retten.
    Auch der Rasenmäher machte nicht Halt und stürzte hinter den Beiden her.Das Grammophon sang gerade:
    „...Oh, Marianne, meine süße Marianne …
    von dir träume ich ...“
    Doch als die drei das Wohnzimmer stürmten, erschrak das Grammophon. Die Lage war ernst. Es krächzte lauter und aufgeregt:

    „Ihr Teufel!!! Nicht da … Haut ab! Verschwindet! Passt auf – mein Kabel … verdammt - macht keine Schei..ssssööööö...o..o..o..u..u..u….“
    Die Strippe flog aus dem Stecker, während die drei durch das Wohnzimmer rasten und schließlich durch die Terrassentür wieder in den Garten verschwanden. Dort flatterte – einer Riesenlibelle nicht unähnlich – die Heckenschere aus dem Geräteschuppen herbei und machte sich zielstrebig an die Hecke heran.
    Mit der Zeit schien es, dass Raserei und Ärger sich allmählich in Spielfreude verwandelten. Rasenscheren und Rasenmäher rasten durch den gesamten Garten und der Rasen war bis in die letzte Ecke gemäht, kurz und gründlich. Es war eine Freude anzusehen.
    Am Ende kehrten alle müde und erschöpft in den Geräteschuppen zurück.
    Die Rasenscheren flüsterten wieder versöhnlich auf ihrem Platz im Regal. Auch die Heckenschere hatte sich ausgetobt und hängte sich an ihren Haken, während der alte Rasenmäher beruhigt vor sich hin dampfte.
    Oma Lotte kehrte zurück und das, was sie sah, erfreute sie sehr!Sie gab dem schlummernden Opa einen dicken Kuss. Der erwachte und schaute sich voll Verwunderung um.
    'Das ist ja wie im Traum' dachte er und hatte keine Lust, irgend etwas zu erklären Er lehnte sich zurück und lächelnd überließ er sich erneut seinem Schlummer – noch seliger…
    Last edited by metuzalem; 21-10-20 at 22:03.

  10. #10
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Lupeški usisivač

    Lupeški usisivač
    Prilikom jedne od mojih posjeta – śeđeli smo u babinoj prostranoj kužini- kad se dogodila nezgoda; posuda sa šeċerom skliznu sa stola i polomi na podu. Šeċer i komadiċi posude se prosuše po podu a baba Lota skoči i iz male komore, brzinski izvede svoj moderni – akku-automatski i govorom programatski – njoj posebno dragi usisivač.
    Baba prvo ppokupi komade porcelanske posude i ubaci u kantu za đubre. No taman kad htjede da usisivaču da nalog da usisa rasuti šeċer u kuhinju uđe đed Oto i uzbuđeno joj doviknu:
    -„Stani jadna ne bila! Što činiš to za Božju volju..?“
    -„Ada to što vidiš.“
    -„Ma vidim ja, no zbaš li ti što ċe biti ako mu se ..- đed pokaza na usisivač – osladi, onda ga više neċeš moċi odbit od špajza đe držiš šeċer…“
    -„E ne, ne misliš, dati, ozbiljno? Ili hoċeš da činiš sprdnju samnom, što li“
    -„Ma ne, nije to, no mislim da su te moderne rabote spremne na svašto. Nemoj poslije zboriti e te nijesam na vrijeme opomenuo“.

    Baba Lota se okrenu klimajuċi glavom. Ljutito zgrabi usisivač i povuče ga za njegovu dugačku i savitljivu surlu. Radosno i s voljom, usisivač ju je pratio po cijeloj kužini. Začas je sve bilo usisano te su ponovo mogli sjesti za sto i cijela nezgoda mogla biti zaboravljena.
    Jednoga dana se, iz kuhinje, začu glasna i ljutita graja. Kad utrčasmo u kužinu, zatekosmo babu kako usisivač grabi za dugačku surlu i pokušava ga izvuċ iz uske kuhinjske ostave. Pritom ga je glasno i neprestano sramotila, što je izgledalo da ovaj govorom programirani i superautomatski aparat žestoko iritira te je skakao okolo i uzbuđeno motao oko babinih nogu.
    Konačno se oboje smiriše – akumulator usisivača je bivao sve slabiji – a baba prošapta tihim glasom:
    -„Oti moj dobri, bio si potpuno u pravu! Ipak sam ja mislila da je to još neka od tvojih šala… No sad moram pripaziti pošto izgleda da je naš usisivač divlje obuzet ukusom šeċera . kako jeto moguċe!?. “ U uputstvu za upotrebu o tome nema ni riječi a garancija je veċ istekla…“
    Đed je smirivao zu obeċanje da ċe on preuzeti brigu o svemu ukoliko usisivač ponovo obuzme pohlepa za šeċerom. Kao prvo ga zaključaše u kamaru sa metlama i ostalim.
    Par dana kasnije, usisivaču je uspjelo da se ponovo domogne šeċera i usisa priličnu količinu. Baba nije nikakako mogla dokučiti kako mu je to uspjelo te jebila veoma uzbuđena te je u svom očajanju zamolila đeda da nešto učini inače ċe morati da ovu prokletu rabotu bači na otpad.
    Đed smiri svoju dobeu Lotu i obeċa da ċe se o tome ozbiljno pobrinuti. I stvarno: baba je ubrzo zaključila da šeċer više ne nestaje. Štoviše,cijela kuċa je izgledala čistija nego inače te zamišljeno upita đeda:
    -„Daj, Oti, reci da li ti u zadnje vrijeme usisavaš prašinu po kuċi? Kuċa mi izgleda neobično čista ili se brkam u tome…?“
    -„Hm! Eee…
    - zbuni se đed – to, kako se uzme… Ne baš direktno…“
    -„ Kako to ne direktno..?“
    - „He, kako da ti rečem – radi se o zajedničkom poduhvatu.“
    - „Zajednički, s kim!?“
    - Pa s usisivačem..“
    - „Ah, pa što u tome ima novo? Ka da ja, s njim, ne činim isto?“
    - „Ma nije kako ti misliš… Kako bih tti to najbolje objasnio! Ja uzmem nešto šeċera među prste i rasijem po cijeloj kuċi i onda puštim usisivač na slobodu… Kad se rabota završi, zadovoljni smo obojica“




    Diebischer Staubsauger Bei einem meiner Besuche – wir saßen in Omas geräumiger Küche bei Kaffee und Kuchen – geschah das Unglück: die Zuckerdose entglitt mir und zerschellte auf dem Fußboden. Zucker und Splitter waren in der ganzen Küche verstreut.
    Oma Lotte sprang auf und holte ihren modernen – Akku-Automatik-sprachprogrammierten – geliebten Staubsauger aus der kleinen Kammer. Sie sammelte die Porzellansplitter auf und warf sie in den Mülleimer. Nun wollte sie dem Staubsauger befehlen zu saugen.
    Da trat Opa Otto in die Küche und rief ihr aufgeregt zu:
    „Halt! Was machst du da? Um Gottes Willen …!“
    „Na, siehst du es nicht?“
    „Ja, ich sehe … aber du weißt nicht, was passiert, wenn er ..“ Opa zeigte auf den Staubsauger … „… erst auf den Geschmack kommt. Dann bekommst du ihn nicht mehr vom Küchenschrank weg!“
    „Ach, neee!? Das ist nicht dein Ernst? Willst du dich über mich lustig machen?“
    „Nein, aber diesen modernen Dingen traue ich alles, aber auch alles zu! Du sollst später nicht sagen, ich hätte dich nicht gewarnt!“
    Oma Lotte drehte sich kopfschüttelnd um.
    Ärgerlich nahm sie den Staubsauger und zog ihn an seinem langen, biegsamen Rüssel. Freudig folgte er Oma Lotte durch die ganze Küche. Im Nu war alles aufgesaugt und wir setzten uns wieder an den Tisch.
    Das Missgeschick war vergessen.
    Eines Tages hörten wir aufgeregtes, lautes Geschrei aus der Küche.
    Wir stürzten herbei und sahen, wie Oma Lotte den Staubsauger am langen Rüssel packte und wütend versuchte, ihn vom Küchenschrank weg zu ziehen.
    Mit lauter Stimme schimpfte sie unentwegt. Das schien den sprachprogrammierbaren und voll automatischen Staubsauger heftig zu irritieren. Er sprang hin und her und drehte sich aufgebracht um Omas Beine.
    Endlich beruhigten sich beide – der Akku wurde wohl schwächer – und Oma sagte kleinlaut:
    „Otti, Du hattest Recht! Aber ich dachte, du machst nur deine Scherze…!
    Nun muss ich aufpassen: unser Staubsauger ist wild hinter dem Zucker her! Wie ist das nur möglich? In der Gebrauchsanweisung ist keine Rede davon und die Garantie ist abgelaufen...“
    Opa beruhigte sie und versprach ihr, sich der Sache anzunehmen, sollte sich die Zuckergier des Staubsaugers wiederholen. Vorerst wurde er in der kleinen Kammer eingeschlossen.
    Einige Tage später war es dem Staubsauger wieder gelungen, Zucker einzusaugen…. und das nicht wenig. Oma Lotte wusste nicht wie und war ganz aufgebracht. Da bat sie Opa verzweifelt, etwas zu tun, sonst müsse sie das verdammte Ding verschrotten! Opa Otto beruhigte seine Lotte und versprach, sich darum zu kümmern. Und tatsächlich: Oma Lotte stellte bald fest, dass vom Zucker nichts mehr fehlte. Mehr noch: überall im Haus sah es immer sauber aus. Nachdenklich fragte sie Opa:
    „Sag, Otti, saugst du neuerdings die Wohnung? Sie scheint mir so sauber, oder täusche ich mich?“
    „Na ja“ sagte Opa verlegen… „wie man's nimmt … Nicht gerade direkt ...
    „Wieso nicht 'direkt'?“
    „Tja, wie soll ich es sagen – es ist ein gemeinsames Unternehmen.“
    „Mit wem gemeinsam?“
    „Mit dem Staubsauger.“
    „Ach, und was ist neu daran? Als ob ich es nicht genauso mache.“
    „Aber es ist nicht so, wie du meinst .. Na, wie soll ich dir das bloß erklären! Also, ich nehme ein wenig Zucker, verstreue ihn in der ganzen Wohnung und dann lasse ich den Staubsauger los … Wenn alles fertig ist, sind wir beide zufrieden!“

    Last edited by metuzalem; 26-10-20 at 11:18.

  11. #11
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Podivljali elektrobrijač

    Podivljali elektrobrijač

    Neposredno pred svoj sedamdeseti rođendan odluči đed da pušti bradu. Za tu priliku je brdsko-brzinski, od svoje Lote dobio baš jedan divan, svim extra funkcijama opremljen superautomatski električni brijač. Svejedno ni jednog momenta nije pomišljao da njime obrije tek izniklu bradu.
    Nakon to se lijepo zahvalio na poklonu, brijač je sklonio u neku od fijoka i jednostavno ga zaboravio. Dani su nastavili mirno prolaziti sve dok jednoga dana usplahirena baba Lota ne pozva đeda da dođe u dnevni boravak. Tamo mu pokaza na tapison u jednom uglu prostorije i zakuka:

    -„Viđi, moj Oto, imamo miševe u kuċi. Da li vidiš kako su oglodali tapison, a? Što ċemo sad za Božju volju ?“

    - „Ništa no postavi par mišolovki i gotova rabota!"

    Baba odnekud dobavi nekoliko mišolovki i razmjesti po cijeloj kuċi. No uprkos odabranim mamcima, kako bi miševe namamila, mišolovke ostadoše prazne. Nakon toga, baba užasnuto primijeti da su i njenu bundu, najbolji odjevni komad. miševi jednako nagrdili čega je naprosto pala u očaj. Na to joj je đed preporučio da nabavi kakvoga mačka.., što je ona i učinjela.

    Mačak je i stvarno bio izvanredan primjerak!

    Baba se iskreno ponada e ċe mačak i konačno srediti miševe. Mačka zaključa u dnevni boravak i spokojno pođe na počinak. Rano izjutra iz zaključanog dnevnog boravka odjeknu jeziv mačji urlik. Na to se starci strmoglaviše u dnevni boravak đe im prestrašeni mačak skoči ususret. Posebno ih prepade kad viđeše da mačku nedostaje krzno sa pojedinih djelova tijela. Mačak ugrabi priliku i u momentu nesta kroz odškrinuta vrata. Jedan momenat baba Lota i đed Oto ostadoše zbunjeni a onda pođoše da ga potraže ali je on u međuvremenu bješe nestao – bez traga i glasa.








    Der wilde Rasierer


    Kurz vor seinem siebzigsten Geburtstag entschied Opa Otto sich, einen Vollbart wachsen zu lassen. Prompt bekam er von seiner lieben Lotte einen wunderbaren, mit allen Extras ausgestatteten vollautomatischen Akku-Rasierapparat. Dennoch hatte er nicht einen Augenblick daran gedacht, sich deshalb seinen Vollbart zu rasieren. Er dankte und schob den Rasierer in irgendeine Schublade und vergaß ihn einfach.
    Die Tage vergingen friedlich und sorglos, bis eines Tages Oma Lotte sehr aufgeregt den Opa ins Wohnzimmer holte. Sie deutete auf den Teppichboden in einer Ecke.

    „Schau mal, Otti, wir haben Mäuse … Siehst du, dass der Teppichboden abgeknabbert ist? Was machen wir bloß, um Gottes Willen?“

    „Na, setz' ein paar Mausefallen – fertig!“

    Oma holte einige Mausefallen und verteilte sie im ganzen Haus. Obwohl sie mit guten Ködern versucht hatte, die freche Maus anzulocken und zu fangen, blieben alle Fallen leer. Dann bemerkte sie, dass auch ihr Pelzmantel, das gute Stück, angeknabbert war. Da verzweifelte sie regelrecht. Opa empfahl ihr, sich einen Kater zu besorgen … und auch das tat sie.
    Der Kater war ein Prachtexemplar.
    Oma hoffte sehr, dass er mit der Maus fertig werden würde. Sie schloss ihn im Wohnzimmer ein und ging erwartungsvoll schlafen.
    Früh am Morgen hörten sie ein furchterregendes Katzengeschrei aus dem Wohnzimmer. Sie stürzten herbei und als sie die Tür öffneten, sprang ihnen ein völlig entsetzter Kater entgegen. Erschrocken sahen sie noch, dass ihm teilweise sein Fell fehlte. Im Nu war er durch die offene Tür ins Freie geflüchtet. Oma Lotte und Opa Otto standen einen Moment ratlos da – dann gingen sie, den Kater zu suchen. Doch der war verschwunden – über alle Berge …

    Last edited by metuzalem; 28-10-20 at 21:19.

  12. #12
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Nastupajuċi dani su prošli brzo, bez nekih značajnijih neprilika, tako da se oboje ponadaše da je ovo sa miševima - prošlost. Đed ionako cijelu rabotu nije smatrao posebno dramatičnom jer je svakako imao namjeru da promijeni tapison u dnevnom boravku.
    No ipak se baba posebno uspaničila kad je primijetila da je tajanstveni miš nanovo počeo da glođe njenu otmjenu bundu i to naglasila đedu koji se i nije baš mnogo zbog toga uzbuđivao. Nastavio je da i dalje mirno mrsi i gladi svoju uveliko izraslu bradu koja mu je, uzgred, davala izgled nekakvog biblijskog proroka.
    Jednoga dana se đed Oto probudi, zadovoljno pogleda kroz prozor u sunčano jutro i sa zadovoljstvom htjede da pogladi svoju bradu, kad odjednom primijeti da nešto sa njom nije baš kako treba. Ustade i brzometno se zaputi u kupatilo i pogledao u ogledalu da bi, pritom,ostao potpuno zapanjen onim što vidi. Bi mu jasno da nema više ni pola njegove brade te mu je zbog toga lice izgledalo upotpunosti izobličeno…








    Utrča u kuhinju đe je baba sjeđela, ništa ne sluteċi a kad ga je viđela oteo joj se krik užasa. No đed bez riječi prođe pored nje i zaputi se u kamaru za metle pa otuda iznese kutiju sa plastelinom. Potom se zaputi po kuċi kako bi sve utičnice zatvorio plastelinom a onda zamišljeno sjede u naslonjač i utonu u značajno očekivanje. Isprva se ne dogodi ništa neočekivano… No ipak, nakon par dana, đed Oto zuzadovoljstvo i zlurado zateče bezočni brijač, kako nepokretan leži ispod zapušene utičnice, đe je u svom očaju pokušao napuniti svoje baterije. Bez uspjeha ovaj put.




    Die nächsten Tage vergingen ohne besondere Zwischenfälle und beide hofften, die Sache mit der Maus sei vorbei. Opa Otto fand es nicht so dramatisch. Ohnehin hatte er vor, neuen Teppichboden im Wohnzimmer zu verlegen. Nur Oma geriet immer wieder in Panik, besonders als sie bemerkte, dass die geheimnisvolle Maus den Pelzmantel erneut angeknabbert hatte. Trotzdem blieb Opa gelassen und kraulte sich gemütlich seinen stattlich gewachsenen Vollbart, der ihm das Aussehen eines biblischen Propheten verlieh.

    Eines Tages erwachte Opa Otto, schaute zufrieden durch das Fenster in den sonnigen Tag und wollte, wie gewohnt – seinen Vollbart kraulen, als er plötzlich bemerkte, dass irgendetwas anders war. Schnell stand er auf, rannte ins Badezimmer, schaute in den Spiegel – und war erschüttert! Er musste feststellen, dass sein Vollbart beinahe zur Hälfte fehlte. Sein Gesicht sah vollkommen entstellt aus … Er stürzte in die Küche, in der Oma Lotte nichts ahnend saß. Bei seinem Anblick entfuhr ihr ein Schrei des Entsetzens.
    Wortlos ging er an ihr vorbei und holte aus der Besenkammer eine Dose Knetgummi.

    Er machte sich daran, alle Steckdosen im Haus mit Knetgummi zuzustopfen.
    Dann setzte er sich in Gedanken vertieft in einen Sessel und wartete.
    Zunächst geschah nichts Ungewöhnliches.

    Aber – nach ein paar Tagen fand Opa Otto tatsächlich – schadenfroh und zufrieden – seinen Rasierapparat reglos unter einer zugestopften Steckdose liegen.
    Der hatte verzweifelt versucht, seinen leeren Akku aufzufüllen.
    Last edited by metuzalem; 30-10-20 at 10:04.

  13. #13
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Osjetljiva mašina za kafu

    Baba Lota je bila nepokolebljivo ubijeđena da se treba okružiti se najboljim mobiljem, aparatima i ostalim potrepštinama, jednako kao i što to rado čini, oko sebe okupljajuċi isključivo odabrane ljude i ličnosti. Zato i nije oklijevala da odmah dobavi sve najnovije, najbolje i najmodernije što se ponudi na prodaju. Usput bi, zamišljena, pomenula e je život prekratak da bi se okružila kojekakvim jeftinim kršem i otpadom. Često bi ponavljala i onu prežvakanu izreku, da je i ono najbolje jedva dovoljno dobro…

    Jednoga dana baba donese pogolem paket na kome su se, umjesto kakve šarene slike vidjelo nešto ispisano u decentnoj boji i posebno otmjenim slovima. Njen nastup je ovoga puta bio tajanstven na neki način, jer je onaj paket odmah sklonila u kredenac.

    Sljedeċi dan su se oko kuhinjskog stola, u zavjereničkoj tišini, našle okupljene osvjedočene prijateljice babe Lote. Pritom su napeto kako baba, nekakav blistavi aparat postavljen na sredinu stola, nesviklo opslužuje. Iz poizdalje, predmet njihove pažnje je nalikovao na mašinu za kafu ali je, crno lakovana i raskošne pozlate ostavljao utisak vrhunske otmjenosti. Osim toga, bilo je upadljivo da na njemu nedostaju uobičajena dugmad i svjetlucave lampice.

    Tihim glasom baba Lota svojim prijateljicama objasni da se radi o najnovijem, supermodernom aku-automatskom aparatu koji se programira ljudskim govorom, potom jednim ritualnim pokretom sasu samljevenu kafu u pozlaċeni filter a onda i vodu u za to predviđenu posudu. Nakon toga vrati se na svoje mjesto i glasno obrati mašini za kafu:


    • „Molim, deset šoljica mekog ukusa ali jake arome..!“


    Mašina učinje tih i neodređen zvuk te je izgledalo da ima namjeru tiho i u potpunosti ispuniti ovako jasno izraženu naredbu. Oko stola okupljene gospođe su ovaj neuobičajenni proces pratile u napetom iščekivanju…
    No umjesto uobičajenog krkljanja i frktanja iz mašine doprije nekoliko dubokih uzdaha koje smijeni jedan žestoki napad kijanja od kojeg se posatenskoj tavaji nježno zelene boje rasprši prah samljevene kafe.


    • „Auuu..!? – iznađeno i sa strahom promumla baba Lota – „što ovo bi?“
    • „Oooh, „ – prostenja mašina, pa dodade“ …e baš jezivo: ova kafa je presitno samljevena a ja to ne mogu da podnesem“


    Ovime je mašina na babine prijateljice a i na samu babu, ostavila itekako dubok utisak. Nakon kratkog domunđavanja jeedna od njih ustade i otrča kuċi da bi donijela grublje samljevenu kafu koju bi mašina mogla bolje podnijeti. Ostale dame ostadoše da sjede oko stola čudeċi se tako velikoj osjetljivosti mašine koja se – kako je izgledalo – otmjeno povuče u tiho, duboko iščekivanje.

    Nakon povratka babine prijateljice, cijeli ritual je mogao krenuti iznova sa izgledima da ċe i konačno biti gotova ta obeċana kafa. Ovoga puta babin glas nije odzvanjao moleċivo kao predhodni put a nije baš ni posebno prijateljski izgledala. Ipak je, oko kuhinjskog stola pažnja ostala na visini, dok su okupljene dame osluškivale i napeto buljile…
    Za momenat ovlada duboka tišina nakon čega se mašina tiho prokašlja da bi potom par puta glasno šmrknula.

    • „Auch, još i ovo!“ - s mukom prostenja – „Evo mi i nos najednom protoči… Što da činim sad..?“

    Babi se smrknu, iznenada nagnu nad mašinu i izdrije na sav glas:


    • „Dosta više! Svari nam veċ jednom tu ojađelu kafu jer ċu ti umjesto vode usuti cijelu bočicu kapi za nos! A moglo bi se dogoditi i što grđe!“
    • „E... tako dakle!“ – prozbori baba Lota pa udobno smjesti u stolici.


    Kafa i stvarno bi posebno dobra!






    Die empfindsame Kaffeemaschine

    Oma Lotte hatte die feste Einstellung, dass man sich mit besten Möbeln, Apparaten und sonstigem Bedarf umgeben sollte; genau so, wie man es auch gern mit ausgewähltem Leuten zu tun haben möchte.
    So war sie sehr schnell dabei, immer das Neueste, Beste und Modernste anzuschaffen. Nachdenklich meinte sie, dass das Leben allzu kurz sei, um sich mit billigem Ramsch zu umgeben. Oft wiederholte sie den abgedroschenen Satz, das Beste sei gerade gut genug...
    Einmal kam sie mit einem großen Paket, auf dem statt eines bunten Bildes etwas in vornehmer Schrift und in dezenten Farben geschrieben stand.
    Sie tat sehr geheimnisvoll und versteckte es in ihrem Küchenschrank.

    Am nächsten Tag hatten sich am großen, runden Küchentisch Omas Freundinnen in verschwörerischer Stille versammelt. Alle sahen zu, wie Oma mit einem glänzenden Gerät, das in der Tischmitte stand, ungeübt hantierte. Von weitem ähnelte das Ding einer Kaffeemaschine. Es sah in seiner schwarzen Farbe und mit vielen goldenen Verzierungen sehr vornehm aus.
    Aber es fehlten die üblichen Knöpfe und Lämpchen. Oma erklärte leise, die Maschine sei Akku-Automatik und mit menschlicher Stimme programmierbar.
    Mit ritueller Bewegung gab sie fein gemahlenen Kaffee in den vergoldeten Filter und schüttete frisches Wasser in den dafür vorgesehenen Behälter. Dann nahm sie Platz und sprach die Kaffeemaschine mit fester Stimme an:

    „Bitte, zehn Tassen Kaffee von sanftem Geschmack und kräftigem Aroma!“
    Die Maschine machte ein leises Geräusch – und schien dem klaren Befehl in aller Stille und Ernsthaftigkeit Folge zu leisten.

    Die versammelten Damen saßen in gespannter Erwartung am Tisch.
    Statt des gewohnten und erwarteten Glucksens und Prustens kamen aus der Maschine einige tiefe und laute Seufzer, die mit einem überaus kräftigen Niesen endeten – und die zart grüne Tischdecke mit dem Kaffeepulver bedeckten.

    „Nanu?!“ - überrascht und erschrocken stotterte Oma Lotte: „...wa-as ist denn los?“
    „Oooooh,“ stöhnte die Kaffeemaschine, „...es ist furchtbar: dieser Kaffee ist einfach zu fein gemahlen! … Das vertrage ich nicht!“

    Oma Lotte und ihre Freundinnen waren zutiefst beeindruckt.
    Nach kurzer Beratung sprang eine der Freundinnen auf und lief nach Hause, um einen etwas gröber gemahlenen Kaffee zu holen. Die anderen Damen blieben um den Tisch sitzen und wunderten sich über diese hohe Empfindlichkeit einer Kaffeemaschine, die sich nun – wie es schien – in vornehmes, erwartungsvolles Schweigen hüllte. Als die Freundin zurückkehrte, konnte das Ritual erneut stattfinden mit dem hoffentlich besseren Kaffee. Omas Stimme klang weit weniger bittend und ihr Gesicht sah nicht freundlich aus.
    Die Spannung um den Küchentisch wurde größer und die Damenrunde wartete, starrte und lauschte gebannt.

    Einen Moment lang blieb es still, dann räusperte sich die Kaffeemaschine kurz und schniefte ein paar Mal ganz kräftig:

    „Ooooch, das auch noch!“ Sie stöhnte wehleidig: „Jetzt läuft mir die Nase … was soll ich machen?“

    Omas Gesicht verfinsterte sich.
    Sie beugte sich vor und brüllte die Kaffeemaschine mit ihrer kräftigen Stimme an:

    „Schluss jetzt!! Mach uns endlich einen richtigen Kaffee, sonst gibt es statt Wasser eine Menge Nasentropfen …!! Oder es passiert etwas Schlimmeres!“

    Die Kaffeemaschine schien erschrocken – doch nach kurzer Zeit verkündete sie mit vornehmer Hingabe, dass der Kaffee fertig sei.


    „Na, also!“ sagte Oma Lotte friedfertig und lehnte sich zurück.

    Der Kaffee war in der Tat vorzüglich.

  14. #14
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Otmena vešmašina

    Jesnoga dana babina vešmašina je, nakon dugogodišnje vjerne službe i konačno ispustila duh. Ožalošċena baba Lota ophrvana tugom, u svojoj nemoċi nije znala za drugo bez da nazove obližnji servis i zamoli da joj pošalju majstora… Ali dobrog, razumije se! Majstor je došao i osmotrio mašinu u tišini i bez riječi. Nakon kratkog pregleda majstor se uspravi, značajno kašljucnu a onda glasom osjenčenim tugom, objavi da se teško što može učinjeti. Moglo bi se, doduše, izvaditi cijela mehanika i ugraditi nova, što bi ispalo veoma skupo a na kraju bi nova mašina ostala zatvorena u starom kuċištu. Majstor je saosjeċao u mjeri da se to moglo prihvatiti kao izraz iskrenog saučešċa a babi Loti dopalo toliko da ga je pozvala na kafu.

    Otmena mašina za kafu je dopunjavala ovaj susret, te ubrzo otpočeše razgovor o nabavci nove vešmašine, nakon čega majstor iz svoje tašne izvadi par blistavih prospekata. Baba Lota sasluša njegove savjete a onda se odluči – kao i uvijek – za najplemenitiju od svih prikazanih mašina, opremljenu svim moguċim ekstra funkcijama koje je moguċe zamisliti. Majstor pohvali njen brzu odluku i čestita na pogođenom izboru.

    Par dana kasnije mašina bi isporučena, koju Majstor priključi u babinom kupatilu, ujedno je.programira nježnim glasom i sa naglašenom učtivošċu zamoli da pokaže što umije i može. Mašina postupi po ovoj molbi nakon čime baba Lota bi oduševljena i ponosna.

    Nekoliko neđelja prođe u miru i zadovoljstvu. No jednoga dana mašina prestade sa radom – nije pomoglo nikakvo ubjeđivanje ni programiranje da bi ponovo proradila. Bsbs Lota se konačno odluči da je, uljudno i sa mnogo takta, zamoli za objašnjenje. Otmena mašina nije skrivala da se osjeċa veoma uvrijeđenom ostavljajuċi babu bez odgovora. Koji razlog bi mogao biti? Baba se naprosto previjala od žestoke grižnje savjesti.

    Ipak još jednom ponovi svoju molbu… nakon jednog dubokog, prikrivenog uzdaha, mašina iznenada prošapta:


    • „ Mislila sam da sam dospjela u jednu gospodsku kuċu u kojoj su red i dobri maniri vrhunski zakon…“



    • „Da te po hiljadu puta zamolim da mi oprostiš, moja visoko cijenjena..“ – zamuca baba postiđeno – „ no mi ipak mi morati da objasnite o čemu se zapravo radi?“



    • „Dakle, milostiva gospođo, vi bi morali znati da za nas i nama slične postoji nešto kao – menikarta tojest – „jelovnik“



    • „Jelovnik!?, kako to mislite?“
    • -„Dakle, kakve su to navike..? Bez imalo obzira koje je vrijeme dana, u doboš se ubacuje ono što uopšte nije primjereno… Jednostavno zagrabiti iza sebe, zgužvati pa onda – bez obzira na gubitke – ubaciti u doboš, ako smijem da se tako izrazim!
      - „Što onda da učinim?“
      -"Hm, dovoljno je osvrnuti se na vrijeme dana i ne nuditi posteljinu veċ za doručak …“


    -„ Ah, vi mislite da treba ustanoviti izvjesnu meni-kartu?“


    • - „Da, baš tako. Za doručak nešto lako; naprimjer svilu i fino rublje… Za ručak je moguċe ponuditi šarenu robu ili posteljinu. Z uveče su najbolje vunene stvari…“


    Sve ovo je na babu ostavilo tako dubok utisak da je obeċala e ċe u buduċnosti poštovati predloženi „jelovnik“.
    Bez problema prođoše i nekoliko sljedeċih sedmica.
    A onda iznenada – jednoga dana – mašina ponovo uđe u štrajk. Baba Lota se zabrinuto kod mašine raspita kako se osjeċa. Boleċivim glasom mašina odgovori da nikako ne podnosi vodu iz vodovodne mreže.

    -„ E pa što ċemo sad?“ zaprepasti se baba.“

    -„Bila bi vam veoma zahvalna“ – prošapta mašina – „ako bi mi ubuduċe omoguċili da nastavim raditi sa mineralnom vodom…“

    Za momenat baba Lota ostade bez riječi, osjeċajuċ visoko poštovanje i pritom saučevstvujuċi u tako izričitoj osjeċajnosti. Sljedbeno tome, bez oklijevanja je naručila kašete mineralne vode.

    Babina otmena vešmašina nastavi veselo da pere po ustaljenoj menu-karti, sve dok jednoga dana nanovo ne zaċuta po svojoj neuobičajenoj navici. Iziritirana baba obazrivo upita u čemu bi ovoga puta mogao problem.

    Ovaj put je mašina dugo ċutala. Babi je trebalo poprilično strpljenja i ponovnog raspitivanja dok mašina prekorno ne zastenja:

    -„ Jedva je moguċe zamisliti, da neko tako lako zaboravi – godišnjicu – da je to naprosto nemoguċe.“

    Baba Lota naprasno osjeti žestoku grižnju savjesti kako je mogla zaboraviti. Mnogostruko se izvinii zapita mašinu što bi željela za pomenuto slavlje.


    • „Naravno šampanjac“ - odgovori mašina uz pratnju napadnog prebacivanja.


    Na ovo baba ostade zapanjena ali ipak odmah naruči šampanjac.

    Potajno se stade pripremati za ovo zahtjevno slavlje. Za njega prikupi najfinije svileno rublje, bluze i marame.

    O svemu tome đedu ni riječi.

    Nakon što sredi sve što treba, baba se povuče i ostavi svoju otmenu mašinu da svoju slavu okonča na nježan i olakšavajuċi način. Kasno u noċ, đed Oto, nakon što je otišao do kupatila. Vrati se uzbuđen i babu upta što se to, za božju volju, događa sa njihovom vešmašinom.

    -„A što bi se moglo događati sa njom?“ – protivpitanjem odgovori baba.

    -„Ajde pa sama viđi!“ ljutito joj odgovori đed Oto.

    Baba poskoči i – ne nadajuċi se ničem dobrom - pohita u kupatilo. Užasnu se kad ugleda po mermernom podu razbacani otmeni veš i mašinu sa široko otvorenim poklopcem svog doboša.
    Ovo je bilo veċ previše – obuzeta iznenadnom jarošċu baba pokupi razbacani veš i sa žestinom ga vrati u široko razjapljenu njušku vešmašine. Mašina zadrhta od iznenađenja kad joj baba odlučno zalupi providni zaklop. Od uzbuđenja drhtavim glasom, baba se izdera na užasnutu mašinu:

    -„Ovoga puta mi je baš dosta… a posebno radi tobožnje otmenosti! Od sada
    ċe pranje biti bez kojekakvih jelovnika i sa vodom iz vodovoda! Jesmo li se razumjeli? Inače ċu te, da ne trepnem bačit na otpad… tebe prokleti kršu… Tako nešto sebi više ne mogu da dozvolim.., i dosta!“

    Nakon ovoga mašina sebi nije više dozvoljavala posebne prohtjeve. Mirno i predano je prala ssve što je trebalo. Baba Lota se nije usuđivala da mašinu pohvali te je – uprkos velikom zadovoljstvu – ostajala na otmenom odstojanju.



  15. #15
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    (Tekst na njemackom)

    Vornehme Waschmaschine
    Omas alte Waschmaschine gab eines Tages nach langjährigem treuem Dienst ihren Geist auf. In ihrer Trauer und Hilflosigkeit rief Oma zunächst den Kundendienst an. Sie verlangte nach einem Meister, einem guten. Der Meister kam und sah sich die Maschine schweigend an. Nach einer kurzen Untersuchung richtete er sich auf, räusperte sich und verkündete mit belegter Stimme, dass leider nichts mehr zu machen sei. Man könne zwar das Innenleben der Maschine erneuern, was aber teuer wäre, - und schließlich hätte man dann die neue Maschine in einem alten Gehäuse… Der Meister war mitfühlend. Alles hörte sich wie aufrichtiges Beileid an. Das gefiel Oma Lotte gut, sodass sie ihn zum Kaffee einlud.
    Die vornehme Kaffeemaschine ergänzte die Runde und so kamen sie schnell ins Gespräch über die Anschaffung einer neuen Waschmaschine. Der Meister zog aus seiner Tasche glänzende Prospekte. Oma Lotte ließ sich beraten und entschied sich – wie üblich – für die edelste aller vorgeführten Maschinen, die mit allen erdenklichen Extras ausgestattet war. Der Meister lobte ihren schnellen Entschluss und gratulierte zur getroffenen Wahl.

    Nach einigen Tagen kam die Lieferung und der gute Meister schloss die edle Waschmaschine in Omas Badezimmer an. Mit sanfter Stimme programmierte er die Maschine und bat sie ausgesprochen höflich, alles zu zeigen, was sie kann. Die Waschmaschine tat wie gebeten und Oma Lotte war begeistert und stolz.

    Einige Wochen vergingen in Ruhe und Zufriedenheit. Doch eines Tages stand die neue Waschmaschine plötzlich still – es half kein Zureden, kein Programmieren.
    Schließlich bat Oma Lotte sie ganz höflich und mit viel Takt um eine Erklärung.
    Die edle Waschmaschine tat sehr beleidigt und antwortete nicht. Was war der Grund? Oma Lotte krümmte sich beinah vor schlechtem Gewissen.
    Dennoch wiederholte sie noch einmal ihre Bitte…
    Nach einem tiefen, vernehmlichen Seufzer flüsterte die Maschine plötzlich:

    „Ich dachte, ich sei in einem vornehmen Hause, in dem Ordnung und gute Manieren oberste Gesetze sind...“

    „Ich bitte tausend Mal um Verzeihung, meine Teuerste...“ stotterte Oma Lotte ganz verlegen, „..aber Sie müssen mir schon näher erklären, worum es eigentlich geht!“

    „Nun, gnädige Frau, Sie müssen wissen, dass es so etwas wie eine 'Speisekarte' gibt für unsereins ...“


    „Speisekarte?? Wie meinen Sie das??“

    „Also, was sind das für Sitten? Ohne Beachtung der Tageszeit bekommt man Sachen in die Trommel gestopft, die überhaupt nicht angemessen sind… einfach hinter sich zu greifen, zusammen knüllen und dann rein – ohne Rücksicht auf Verluste! - So etwas ist einfach geschmacklos …, wenn ich das sagen darf!“

    „Was soll ich sonst tun?“

    „Na ja, man sollte die Tageszeit beachten und nicht schon zum Frühstück Bettwäsche anbieten ...“

    „Ach, Sie meinen eine ... – Menü-Karte aufstellen?“

    „Ja, so ist es. Zum Frühstück etwas Leichtes: zum Beispiel Seide, feine Wäsche … Mittagstisch kann schon aus Bunt- und Bettwäsche bestehen. Für den Abend sind wollene Sachen am besten ...“

    Oma Lotte war tief beeindruckt und versprach, in Zukunft die vorgeschlagene 'Speisekarte' zu beachten. Ohne weitere Zwischenfälle vergingen einige Wochen.
    Doch plötzlich – eines Tages – streikte die Maschine erneut. Oma Lotte erkundigte sich besorgt nach ihrem Befinden. Mit leidender Stimme antwortete die Maschine, dass sie Leitungswasser unerträglich fände.

    „Und – was dann?“ fragte Oma erstaunt.

    „Ich wäre Ihnen sehr verbunden,“ wisperte die Maschine, „wenn Sie mich in Zukunft mit Mineralwasser arbeiten lassen könnten.“

    Oma Lotte war für einen Moment sprachlos, spürte aber tiefen Respekt und Anteilnahme einer solch ausgeprägten Empfindsamkeit gegenüber. Sie bestellte kistenweise Mineralwasser.

    Ihre vornehme Waschmaschine wusch nach vorgegebener Speisekarte munter weiter, bis sie sich eines Tages wieder in Schweigen hüllte. Oma Lotte war irritiert und fragte vorsichtig, was denn nun los sei.
    Dieses Mal blieb die Waschmaschine lange stumm.
    Es bedurfte viel Geduld und wiederholtes Nachfragen, bis sie endlich vorwurfsvoll stöhnte:
    „Es ist kaum zu glauben … dass man es einfach vergessen hat … das Jahresjubiläum … unmöglich!!“

    Oma Lotte hatte sofort ein schlechtes Gewissen und fuhr zusammen. Wie konnte sie das vergessen haben!? Sie entschuldigte sich vielmals und fragte die Maschine, was sie sich zum Feiern wünsche.

    „Champagner – natürlich!“ sagte diese vorwurfsvoll fordernd.

    Oma Lotte kam aus dem Staunen nicht heraus und bestellte sofort Champagner.
    Heimlich bereitete sie die anspruchsvolle Feier für den Abend vor. Die schönsten Wäschestücke hatte sie zusammen gesucht: ihre seidene Unterwäsche, feine Blusen und Schals.
    Dem Opa erzählte sie davon nichts.
    Nachdem sie alles 'angerichtet' hatte, zog sie sich zurück und ließ ihre vornehme Waschmaschine im Schongang pflegeleicht feiern. Spät in der Nacht, als Opa Otto die Toilette aufgesucht hatte, kam er aufgeregt zurück und fragte, was denn um Himmels willen mit der Waschmaschine los sei.

    „Was soll los sein?“ antwortete Oma mit der Gegenfrage.

    „Komm, sieh dir das selbst an ...“ sagte Opa ärgerlich.

    Oma sprang auf und eilte – nichts Gutes ahnend – ins Badezimmer.
    Voll Entsetzen sah sie überall auf dem nassen Boden die feinen Wäschestücke verstreut und die Maschine mit weit aufgesperrter Klappe. Das war zu viel – voll plötzlicher Wut sammelte sie die Wäsche zusammen und stopfte sie heftig ins ohnmächtig offene Maul der Waschmaschine.
    Die erzitterte vor Überraschung, als der gläserne runde Verschluss entschieden zuklappte.Mit bebender Stimme schnauzte Oma Lotte die entsetzte Maschine an:

    „Jetzt habe ich aber genug … Von wegen Vornehmheit! … Ab jetzt wird ohne Speisekarte und mit Leitungswasser gewaschen! Verstanden!? Sonst werde ich Dich, ohne mit der Wimper zu zucken, verschrotten … Du, du verdammter Schrotthaufen du …!! So etwas lasse ich mir nicht mehr bieten … und Basta!!“

    Sonderwünsche hat sich die gute Maschine nie mehr erlaubt. Still und fleißig hat sie alle Wäsche gewaschen.
    Oma Lotte hat sich nie getraut, ihr dafür Lob auszusprechen und blieb – trotz großer Zufriedenheit – stets auf vornehmer Distanz.

  16. #16
    Join Date
    Apr 2006
    Location
    Plava soba.
    Posts
    13,652
    Thanks Thanks Given 
    204
    Thanks Thanks Received 
    224
    Thanked in
    166 Posts

    Default

    Ko Vam pravi ove crteže?
    Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.

  17. #17
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Raquel View Post
    Ko Vam pravi ove crteže?
    Ja sam..! Njima se branim, odnosno odbranio od pandemije... Nadam se - uspjesno. Pogledaj "veliku pustolovinu" tamoima crteza stvaranih u rasponu od 40-tak godina...
    E nije no sam - nedoder.
    Pozdrav dobra moja. Mnogo mi se dopada tvoja signature:

  18. #18
    Join Date
    Apr 2006
    Location
    Plava soba.
    Posts
    13,652
    Thanks Thanks Given 
    204
    Thanks Thanks Received 
    224
    Thanked in
    166 Posts

    Default

    To je, kažu, izjavio Čerčil, a Finci prisvojili jer imaju jedan dan u godini kad proslavljaju neuspjehe. Pravi su praznik od toga napravili. Tako se bore protiv depresije u narodu.

    Gledala sam i one crteže, mnogo mi se sviđaju. Ne zna se da li bolje crtate ili pišete.

    Svako dobro.
    Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.

  19. #19
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Pegla zavisnica

    Pegla zavisnica


    Baba i đed svoje slobodno vrijeme rado provode pred televizorom, Baba ima obiċaj da pri gledanju televizije istovremeno i pegla. Pri tome se služila – kako se samo po sebi razumije –najmodernijom peglom koja se na tržištu mogla naċi. Ranije bi u tim ugodnim trenucima, đed sebe rado častio sa par čašica rakije no mu je sad ddoktor u međuvremeno zabranio a baba u pogledu toga uvela striktnu kontrolu.
    Da bi nekako ovu kontrolu nekako zaobišao, đed je došao na ideju da ostatke rakije uspe u babinu bocu od plastike u kojoj je držala destilovanu vodu.
    Jedne večeri se baba, dok je sjeđela iza daske za peglanje, požali da je pegla veoma čudna…, nekako mnogo glasna..;“Ponaša se ne baš pristojno!“ zaključi baba uz klimanje glavom. Posebno neugodno je bilo podrigivanje praċeno stenjanjem a osim toga neprestano jee gubila ravnotežu i padala. Baba ovo sebi nije mogla da objasni a onda se iznenada okrenu đedu i strogo ga upita:

    • „Oti, jesi li pio rakiju, znaš što ti je rekao doktor?“

    Đed se zakle:

    • „Ne, vala, ni kap!“Svejedno, baba ga osmotri podozrivo i pomirisa u njegovom pravcu.


    • „Baš čudno!" – promrmlja baba zamišljeno – „mogla bih se zakleti da si popio i to dobro.“


    Nakon što baba ode na počinak, đed se došunja do ormara i viđe da mu je botiljaskoro prazna. Baba je – ništa ne sluteċi – iz ove njegove botilje, nalivala u svoju parnu peglu računajuċi da je u njoj destilovana voda.
    .
    Đed odluči da kupi novu bocu rakije. Ovoga puta rakiju ne presu u plastičnu bocu no ipak nakon izvjesnog vremena opazi da se i ova boca prazni te upita babu da se, možebiti, nije potajno ona njom poslužila. Baba ogorčeno odreče. Cijela ova priča se nastavi iz nekoliko puta sve dok đed ne donese odluku da nikakvu rakiju više ne kupuje. U njegovu kuċu se nanovo se povrati mir. Vrijeme je prolazilo i baba dođe na pomisao da posjeti sestru koja je živjela u drugome gradu. Đed ostade sam u kuċi.
    Kad, jednoga dana neko zalupa na kuċna vrata. Đed zapanjeno osmotri dvojicu policajaca koji se ispriječiše pred njim. Prvo ga upitaše za ime a onda pokazaše peglu.

    • „Je li ovo vaše?“- upitaše strogo.
    • Đed se izvini za trenutak i pođe do ormara i viđe da tamo pegle više nema. Potom osmotri peglu u ispruženoj ruci policajca i prepoznade da je i stvarno babe Lote. Upita policajce đe su peglu našli i kako su našli čija je..
    • - „U krčmi „Pod čadorom nebeskim“ se dogodila provala“ – izjaviše policajci – „ovom peglom je razbijeno prozorsko staklo a na njoj smo pronašli otiske vaše žene! Da li je i ona u kuċi?“
    • „Ne, nije. Prije par dana je otišla sestri u posjetu. Ona s tim ne može imati bilo kakve veze“
    • „Svejedno – mi moramo poštovati naše propise“ –promrlja policajac unekoliko postiđen.
    • „Sasvim razumljivo! Uđite, gospodo, ovo se mora razjasniti… Kolika je nastala šteta?“

    Policajci se zbunjeno pogledaše među sobom, uz primjedbu:.

    • „Inače nema neke druge štete.., a što je neobično nema ni drugih tragova! No mi moramo ispitati okolnosti“
    • Gazda – Debeli Fric – predao nam je prijavu“.


    Đed preuze svoju odgovornost i skupa s policajcima ode do krčme. Oni gazdu upoznaše sa situacijom te gazda Fric svojevoljno povuče prijavu. No ipak ostadoše u brizi.

    • „ Oto, tvoje priče bivaju sve tajanstvenije! Što se to dogodilo ovoga puta? Ili su, može biti, tvoje sopstvene priče krenule u prestizanje!?“
    • „Ništa se strašno nije dogodilo – i ne moraš filosofirati! Nedostaje li što?“
    • „Ne, ali…“
    • „Dakle, polomljeno staklo ċe ti biti zamijenjeno i to bi bilo sve. Sad mi pokaži o kom prozoru je riječ?“


    Gazda Fric pokaza đedu prozor izdijeljen na izbočena stakla od kojih jedno polomljeno. Đed Oto mu reče da ga zamijeni i njemu pošalje račun. Ovime je pitanje štete trebalo biti zaključeno. Prozor bi popravljen nakon čega nastupi miran period.



    Abhängiges Bügeleisen

    Opa und Oma verbringen ihre Abende gern vor dem Fernseher.
    Oma hat die Gewohnheit während des Fernsehens zu bügeln.
    Dabei benutzt sie – selbstverständlich – das modernste Dampfbügeleisen, das es auf dem Markt gibt. Bei diesem gemütlichen Zusammensein hat sich Opa früher gern ein paar Gläschen Doppelkorn gegönnt. Aber neuerdings hatte der Arzt ihm das verboten, und Oma hatte eine sehr strenge Kontrolle darüber eingeführt.
    Um diese Kontrolle irgendwie zu umgehen, kam Opa auf die Idee, seine letzten Doppelkornreste in eine Plastikflasche für destilliertes Wasser umzufüllen.
    Eines Abends beklagte sich Oma an ihrem Bügelbrett, dass das Bügeleisen sehr komisch sei … irgendwie zu laut .. „Es benimmt sich daneben!“ stellte sie kopfschüttelnd fest. Besonders unangenehm waren plötzliche Rülps- und Stöhn-Geräusche und es fiel ständig um. Sie konnte sich das nicht erklären. Plötzlich drehte sich Oma Lotte zu Otto um und fragte sehr streng:

    „Otti, hast du Schnaps getrunken? Du weißt, was der Arzt gesagt hat?“


    Opa Otto schwor:

    „Nicht einen Tropfen!“

    Aber Oma Lotte schaute ihn misstrauisch an und schnupperte in seine Richtung.

    „Komisch -“, meinte sie nachdenklich, „ich könnte schwören, du hättest eine mächtige Fahne!“

    Nachdem Oma zu Bett gegangen war, schlich Opa zum Schrank und sah, dass seine Tarnflasche fast leer war. Oma hatte sie – nichts ahnend – zum Nachfüllen ihres Dampfbügeleisens benutzt. Opa Otto beschloss, eine neue Flasche Doppelkorn zu kaufen. Zur Sicherheit füllte er diese aber nicht in die Plastikflasche um. Doch nach einiger Zeit bemerkte er, dass auch diese Flasche sich geleert hatte, und Opa fragte nach, ob vielleicht Oma sich heimlich bedient hätte. Oma Lotte wies das empört zurück.
    Einige Male wiederholte sich das Spiel, bis Opa für sich entschied, nun endgültig keinen Doppelkorn mehr zu kaufen.
    Es kehrte wieder Ruhe ein. Die Zeit verging und dann kam Oma auf die Idee, wieder einmal ihre Schwester zu besuchen. Die lebte in einer anderen Stadt.
    Opa blieb allein zu Haus.
    Da klopfte es eines Tages an der Tür.
    Opa stellte mit Erstaunen fest, dass zwei Polizisten vor ihm standen. Sie erkundigten sich nach seinem Namen und zeigten ihm dann ein Bügeleisen.

    „Gehört das Ihnen?“ fragten sie streng.

    Opa bat um einen Augenblick, ging an den Schrank und sah, dass das Bügeleisen dort fehlte. Er überprüfte noch einmal das ihm von Polizisten-Hand entgegen gestreckte und erkannte, dass das tatsächlich Omas Dampfbügeleisen war. Wo hatten die Polizisten es gefunden, wie heraus bekommen, wem es gehört …??

    „In der Gastwirtschaft „Unterm Himmelszelt“ ist eingebrochen worden.“ berichteten sie, „Die Fensterscheibe wurde mit diesem Bügeleisen eingeschlagen – und darauf sind die Fingerabdrücke Ihrer Frau! Ist sie zu Hause?“

    „Nein, sie ist vor einigen Tagen zu ihrer Schwester gefahren … Sie kann damit nichts zu tun haben!“

    „Trotzdem – wir haben unsere Vorschriften! ...“ sagte der Polizist etwas verlegen.

    „Selbstverständlich! Treten Sie ein, meine Herren! Das muss geklärt werden … wie hoch ist der Schaden?“

    Die Polizisten schauten sich gegenseitig ratlos an und bemerkten:

    „Sonst ist kein Schaden entstanden ... Und was seltsam ist: auch keine weiteren Spuren! Aber wir müssen der Sache nachgehen!“

    „Der Wirt – der dicke Fritz – hatte Anzeige erstattet“.

    Opa Otto wollte sich verantwortlich stellen und ging zusammen mit den Polizisten zur Gastwirtschaft. Sie erörterten die Sachlage und der dicke Fritz zog bereitwillig seine Anzeige zurück. Aber besorgt waren sie dennoch.

    „Otto, deine Geschichten werden immer geheimnisvoller! Was ist diesmal geschehen? Oder – vielleicht – wirst du von Deinen Geschichten eingeholt!?“

    „Es ist gar nichts passiert – und du musst nicht philosophieren!! Fehlt dir etwas?“

    „N-nein, aber ...“

    „Na, also! Die kaputte Scheibe bekommst du ersetzt – und dann war's das! Zeig mal, welches Fenster ist es denn?“

    Der Wirt zeigte Opa Otto das Fenster – mit Sprossen und einer kaputten Butzenscheibe. Otto meinte, man solle ihm die Rechnung schicken. So war die Sache damit erledigt.
    Der Schaden wurde repariert und es folgte eine geruhsame Zeit.

  20. #20
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Pegla zavisnica - nastavak

    No jednoga dana debeli Fric – veoma uzbuđen – iznenada pozva đeda i saopšti mu da je još jedno staklo razbijeno a peglu ponovo zatekao na šanku – barabar kao prvi put. Đed Oto ga zamoli da se smiri i odmah ode kod njega. Gazda, koji je bio van sebe, zapita đeda što se u stvari događa… Na to mu đed zamišljeno odgovori:

    -„ Vjerovatno mi ionako neċeš vjerovati, kad ti rečem na što sumnjam… Razumije se da ċu ti štetu nadoknaditi. Ovoga puta bi mogao, umjesto običnog, mogao ugraditi neprobojno staklo.“- predloži gazdi Fricu.

    Gazda Fric ga pogleda začuđeno i htjeda nešto da pita ali onda slegnu ramenima i oċuta. Dani su nastavili da prolaze a izgledalo je i da je sve u redu. Baba Lota je ponovo bila kod kuċe. No ipak, u jedno jutro, posebno uzbuđen gazda Fric nazva ponovo i povika:

    -„ Evo pegle nanovo..!“

    Đed poskoči i s mjesta pohita upravo u krčmu. Debeli Fric ga je veċ čekao na uglu ispred prozora i pokaza na peglu koja je bespomoċno ležala na kaldrmi.






    -„Dakle moj Oto dobri, možeš li mi sad objasniti o čemu se radi? Ovo je veċ treċi put i ako oavko nastavi, ne znam što da činim. Veċ samo počeo gubiti mušterije.“

    -„Polako debeli moj. Ovo bi moglo, u stvari biti i najbolja moguċa reklama … Reci ti meni je li tačno na ti inače ništa drugo ne nedostaje osim polomljanog stakla?“ – upita ga Oto.

    -„Ne da ja znam… Momenat, Oto moj dobri, ako se ne varam, svaki put nedostaje nešto rakije iz boce na šanku. Valjda ne misliš..!? Ma ne može biti..!“ – izbeči oči Fric iznenada.

    -„Itekako debeli moj!...Još gore; pegla je zavisnik od alkohola i to tako da bi joj bila potrebna terapija odvikavanja… Jadnici!“

    -
    „Bi li se to moglo riješiti na drugi način?“
    - „Bi ali kako?“

    -„Ti maloprije pomenu nekakvu reklamu….Može biti misliš da bi ti cijelu priču mogao otkupiti? Tada pegli ne bi bila potrebna bilo kakva terapija jer bi je uzeo u službu a prozorska stakla ostala zdrava." Osim toga, mogla bi i mogla bi usamljenim gostima činjeti društvo i s njima slaviti ako treba.."
    Baba Lota se čudila kako to da njena pegla, ne da mnogo bolje izgleda, veċ i da se mnogo bolje ponaša nego li ranije…

  21. #21
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Bis eines Tages der dicke Fritz – sehr aufgeregt – bei Otto anrief und mitteilte: wieder war eine Fensterscheibe kaputt, wieder lag das Bügeleisen auf der Theke – ganz wie beim ersten Mal!
    Opa Otto bat ihn, sich zu beruhigen und eilte sofort zu ihm.
    Der Wirt war ganz außer sich und fragte Otto, was hier wohl vor sich ginge …
    Opa antwortete nachdenklich:

    „Du würdest mir nicht glauben, wenn ich dir meine Vermutung erzählen würde! ... Für den Schaden komme ich selbstverständlich wieder auf. Du könntest diesmal Panzerglas einbauen.“ schlug er noch vor.

    Der Wirt schaute ihn erstaunt an, wollte etwas fragen, zuckte dann aber mit den Schultern und schwieg. Die Tage vergingen. Die Sache schien erledigt.
    Oma Lotte war wieder zu Hause.

    Doch eines frühen Morgens rief der Wirt wieder ganz aufgeregt an und schrie:

    „Das Bügeleisen ist wieder da!!

    Opa Otto sprang auf und eilte geradewegs zur Kneipe.
    Der dicke Fritz wartete vor der Tür und zeigte auf das auf dem Pflaster liegende Bügeleisen.

    „Also, mein lieber Otto, kannst du mir jetzt mal erklären, was hier vor sich geht? Das ist nun schon das dritte Mal und wenn das so weitergeht, weiß ich nicht, was ich tun soll … Ich verliere noch die Kundschaft!“

    „Langsam, mein Dicker! Vielleicht ist das gerade die beste Werbung … Sag mal, ist es wahr, dass sonst nichts fehlt, gar nichts weiter … außer dieser kaputten Scheibe?“ fragte Otto.

    „Nicht dass ich wüsste … Warte mal, Otto, wenn ich mich nicht täusche, fehlt immer eine gewisse Menge Doppelkorn aus der Flasche. Du meinst wohl nicht ….? Das kann nicht sein!?“
    Fritz riss plötzlich die Augen auf.

    „Und ob, mein Dicker! … Noch schlimmer: das Ding ist abhängig – Alkohol abhängig und sogar so, dass eine Entziehungskur notwendig wäre. Das arme Ding!“

    „Kann man das nicht anders lösen?“

    „Aber – wie?“

    „Du hast doch von Werbung gesprochen … Meinst du, ich könnte dir das Ding samt deiner Geschichte abkaufen? Dann braucht unser Bügeleisen keine Kur, bleibt bei mir im Dienst und meine Scheiben bleiben heil. Es könnte einsamen Gästen Gesellschaft leisten und wenn notwendig – auch mitfeiern. Was sagst du dazu?“

    Opa Otto fand die Idee gut und die Beiden kamen ins Geschäft.
    Oma Lotte wunderte sich, dass ihr Bügeleisen nicht nur besser aussah, sondern sich auch besser anhörte und benahm.
    Ende der Geschichte

  22. #22
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Razigrani čajnik

    Razigrani čajnik

    Sa svoga putovanja u posjeti sestri, baba Lota je donijela mnoge utiske i gomilu poklona. U jednom od brojnih paketa našao se i vrlo neobičan čajnik na koji je baba bila posebno ponosna. Ispričala je kako to nije običan čajnik veċ sasvim poseban komad – iskovan od željeza izranžirane parne lokomotive svjetski poznate serije 05 – pod garantu!

    -„Oti sjeċaš li se – raznježi se baba – našeg svadbenog putovanja? Voz je vukla baš jedna od lokomotiva pomenute serije. Jedna baš oċna mašina, obojena u crno sa crvenim ukrasima –a tek njen zvižduk u noċi, nježan i tajanstven! Oh, kad na njega pomislim , sva se naježim…“


    Baba raspakova čajnik posmatrajuċi ga sa mješavinom nježnosti i divljenja. Čajnik je izgledao nalik na malenu lokomotivu sa zviždaljkom umjesto dimnjaka. Ne bez ponosa, baba pokaza i pečat kojim se garantuje da željezo i stvarno potiče od pomenute lokomotive. Potom nali vodu u čajnik i postavi na šporet. Na đeda cijela ova rabota nije ostavljala poseban utisak te ostade da mirno sjedi u svom naslonjaču. Sa puno radosti baba nastavi o svojim doživljajima.

    Ne potraja dugo kad čajnik stade tiho zujati. Zujanje je bivalo sve jače, dok polako ne prijeđe u ritmično šištanje. Zvuci se sve više podsjeċali na lokomotivu koja se približava. Malo zatim ritam se uspori a potom nenadno odjeknu prodoran zvižuk i škripa kočnica. Utisak je bio kao da lokomotiva i stvarno ulazi u stanicu a baba time bi naprosto oduševljena.

    Potraja neko vrijeme dok se baba ne pribra, izbavi iz svojih sanjarija i konačno sa šporeta skide čajnik koji je zviždao u oblaku vodene pare. Bez mnogo priče i zadubljeni u uspomene; popili bi mirisni čaj i radovali što se nanovo vide.
    Baba Lota i đed Oto, u međuvremenu se bijahu uveliko navikli na nostagične zvuke koji su pratili njihovo redovno ispijanja čaja. Posjetioci su takođe nalazili da je čajnik originalan a i zabavan, te je zbog toga i češċe korišten.

    No jednoga dana izbezumljena baba nenajavljeno upade u đedovu sobu ugaone kule i skoro bez daha doviknu da je čajnik nestao. Đed pokuša da je nekako umiri iako se ni njemu ova vijest nije dopala. Svejedno đed ostade da sjedi, pritom razmišljajuċi đe bi se ovaj neobičnični čajnik mogao motati. Kao prvo, nazva kod debelog Frica i upita ga da ojađeli čajnik nije, možebiti, kod njega. Gazda Fric odgovori odrečno ali se i odmah pokaza radoznao sluteċi neku novu priču, no đed ipak ostade i dalje tajanstven.
    Konačno pomisli; kakve sve bi interese i namjere mogao imati jedan ovakav čajnik i đe bi u njegovoj kuċi mogao naċi pogodno skrovište? Nenadno se sjeti modela željeznice kojom se nekada igrao njegov pokojni stric. Ponekad – a to je odavno bilo – zajedno su se tom željeznicom igrali on i unučad.
    Polako i duboko zamišljen, đed siđe nis podrumske stepenice i veċ izdaleka začu nostalgične zvuke i zvižduk čajnika.

    Vlastitim očima nije mogao vjerovati – model željeznice je bio u potpunom pogonu: voziċi su se kretali, lampice svjetlucale jarke i šarene, sigurnosne rampe dizale i spuštale… Umjesto stare lokomotive, na zahrđalom postolju đed zateče babin čajnik kako, ponosno i obavijen vrelom parom, velikom snagom za sobom vuče dugačak i prašnjav voz. Đed nanovo utonu u duboke misli, shvatajuċi da je ovom jedinstvenom čajniku teško naċi zamjenu. U toj čitavoj zabuni, ipak odluči da babi reče đe je i u kojoj ulozi zatekao nestali čajnik.

    Na njegovo iznenađenje, baba samo prevrnu očima i ne reče ništa. U svojoj zbunjenosti požuri da babi predloži da joj u zamjenu nabavi najnoviji i najmoderniji čajnik koga je moguċe programirati a moguċe naċi u prodaji da bi onaj nostalgični stari čajnik mogao ostati u svojoj novoj ulozi.

    Baba ovim prijedlogom i nije bila baš oduševljena no ipak pristade ali uz jednu primjedbu:

    -„Samo pod jednim uslovom, da i konačno prekineš sa svojim fantastičnim pričama… OK?“

    -„ENTER!“ promrmlja tajanstveno đed sebi u bradu.






    Verspielter Teekessel
    Von der Reise zu ihrer Schwester brachte Oma Lotte viele Eindrücke und jede Menge Geschenke mit. In einem der zahllosen Pakete befand sich ein ganz besonderer Teekessel. Auf den war Oma mächtig stolz.
    Sie erzählte, dass das kein gewöhnlicher Teekessel sei, sondern ein Stück – geschmiedet aus dem Eisen einer ausrangierten Dampflokomotive der Serie 05 – garantiert!
    „Erinnerst du dich, Otti“, Oma fing an zu schwärmen, „an unsere Hochzeitsreise …?
    Der Zug wurde von einer Lok aus genau dieser Serie gezogen! Das war ein mächtiges Ding, schwarz mit roten Verzierungen – und mit einem besonderen Pfeifton, so sanft und geheimnisvoll! - Oh, wenn ich daran denke, bekomme ich Gänsehaut!“
    Oma packte den Kessel aus und betrachtete ihn mit einer Mischung aus Zärtlichkeit und Bewunderung. Der Kessel war zu einer kleinen Dampflok stilisiert, deren Schornstein mit einer Pfeife versehen war. Oma zeigte stolz auf den eingeprägten Gütestempel, die Garantie, dass das Eisen tatsächlich von der genannten Lok stammte.
    Dann füllte sie Wasser in den Kessel und stellte ihn auf den Herd.
    Opa blieb unbeeindruckt in seinem Sessel sitzen.
    Voll Freude erzählte Oma von ihren Erlebnissen.

    Es dauerte nicht lange und der Teekessel fing an, leise zu brummen.
    Das Brummen wurde lauter, bis es sich allmählich in ein rhythmisches Zischen verwandelte. Das Geräusch wurde einer nahenden Dampflokomotive immer ähnlicher. Dann später verlangsamte sich der Rhythmus und plötzlich ertönten ein durchdringender Pfeifton und quietschende Bremsgeräusche. Man glaubte, eine Lokomotive am Bahnhof ankommen zu hören.
    Oma war von all dem ganz hingerissen.

    Es dauerte eine Weile, bis sie sich besann, aus ihrer Träumerei erwachte und endlich den pfeifenden und dampfenden Kessel vom Herd nahm.
    Schweigend und nachdenklich, in Erinnerungen versunken, tranken sie den duftenden Tee und freuten sich über das Wiedersehen.

    Oma Lotte und Opa Otto hatten sich längst an die nostalgischen Geräusche gewöhnt, die ihre Teezeit begleiteten. Die Besucher fanden den Kessel originell und lustig. Er wurde immer öfter benutzt.
    Aber eines Tages stürzte Oma ganz aufgeregt in Opas Turmzimmer und rief atemlos, der Kessel sei verschwunden! Opa versuchte, sie zu beruhigen, obwohl ihm selbst die Nachricht auch nicht gefiel.

    Zunächst blieb er sitzen und überlegte, wo sich der außergewöhnliche Teekessel herumtreiben könnte. Dann rief er als erstes beim dicken Fritz an und fragte den, ob der Teekessel zufällig bei ihm sei. Der Wirt verneinte, war aber sofort neugierig und witterte eine neue Geschichte. Opa Otto tat sehr geheimnisvoll.
    Nun überlegte er, welche Interessen und Absichten so ein Teekessel wohl haben könnte. Wo in seinem Haus könnte sich das Ding verstecken? Plötzlich erinnerte er sich, dass im geräumigen Keller noch immer die verstaubte Modelleisenbahn-Anlage seines Onkels aufgestellt war. Gelegentlich – aber das war schon lange her – hatten er und die Enkelkinder damit gespielt. Langsam und bedächtig ging Opa Otto die Kellertreppe hinunter und hörte schon von weitem den nostalgischen Pfeifton des Teekessels.
    Er wollte seinen Augen nicht trauen: – die Anlage war voll in Betrieb: die Züge rollten, die Lämpchen brannten hell und bunt, die Schranken gingen auf und zu ...
    Anstelle der alten Dampflok auf rostigem Gestell fand Opa den Teekessel, der stolz und dampfend zischte und mit großer Kraft einen langen und verstaubten Zug hinter sich her zog. Opa Otto wurde wieder einmal sehr nachdenklich. Für so einen einmaligen Teekessel gab es keinen Ersatz.
    So entschloss er sich, Oma Lotte zu verraten, wo und in welcher Rolle er den verschwundenen Teekessel entdeckt hatte. Zu seiner Überraschung verdrehte sie nur die Augen und sagte nichts. In seiner Ratlosigkeit beeilte er sich, Oma Lotte seinen Vorschlag zu unterbreiten:

    Er wolle ihr den neuesten, auch programmierbaren Teekessel besorgen, wenn nur dafür der nostalgisch beladene Teekessel seine neue Rolle behalten könne! Von diesem Vorschlag war Oma keineswegs begeistert, trotzdem willigte sie ein mit der Bemerkung:

    „Aber nur unter der Bedingung, dass du endlich aufhörst ... mit deinen fantastischen Geschichten! Für immer … Ok!?“

    „ENTER!“ murmelte Opa geheimnisvoll vor sich hin.

  23. #23
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    U mogucnosti sam da postavim link sa "montenegrine", kako bi citaoci mogli price najedno procitati...
    http://montenegrina.net/fokus/v-st-k...kuca-deda-ota/

  24. #24
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. Tvrđave, utvrđeni gradovi i fortifikacioni objekti u Crnoj Gori
    By ASC in forum Arhitektura, građevina i urbanizam
    Replies: 218
    Last Post: 11-09-23, 11:17
  2. Aktivno nocno nebo (objekti viđeni na nebu koji traže objašnjenje)
    By autodijagnostika in forum Nauka generalno
    Replies: 14
    Last Post: 26-12-13, 23:49
  3. Urođeni strahovi
    By August Dominus in forum Nauka generalno
    Replies: 50
    Last Post: 01-08-10, 17:51
  4. Prvorođeni
    By funestis in forum Religija i filozofija
    Replies: 9
    Last Post: 14-07-09, 01:39

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •