Mrtvorođeni roman

Nakon dugog vremena dođoh na ideju da portalu „Montenegrina“ ponudim ponešto iz moje (hm!) stvaralačke zaostavštine, kako ne bi, skupa samnom, propala u dobrovoljnom izgnanstvu… Prilikom pretresa ove zaostavštine bejah i sam iznenađen kad naleċeh na primjerak romana „Nebesko Predgrađe“ na čije objavljivanje me je krajem 90. nagovorio Mladen Lompar, vjerovatno zato što je htio a i želio, da se oproba u izdavaštvu preko svog, tek osnovanog - „Dignitasa“. Pristadoh, iako ne bez razmišljanja, jer je ovaj roman bio nalik izvjesnoj „Klinčorbi“ u kojoj je ulogu klina činjela ranije izdata „Slika Svijeta Velike Umjetnosti“ koja se (ispod ruke!) do prije koju godinu prodavala na internetu.

Na samom početku naše saradnje, čudio sam se zbog čega Mladen navaljuje da se učlanim u neko od udruženja književnika, makar i „Nezavisnih?!“, dok sam ga ja uzalud ubjeđivao da moje ambicije ne dosežu do visina sličnih ustanova a osim toga smatram da jedino anonimnost predstavlja osnovu slobodnog stvaralašttva.

No kad su knjige objavljene, bio sam žestoko zatečen odlučnim odbijanjem knjižara da prihvate prodaju mojih knjiga. Nudio sam im ibesplatno ali je rezultat bio jednako isti, jedino su izgovori bili različiti. Zamislio sam se tek onoga dana kad sam sa nekoliko primjeraka u Budvi pristupio jednome od štandova za prodaju knjiga, poperenih na mjestima „kudijen se moralo proċi“ iza koga me osmotri jedan dežmekasti „piljar“ pogano naoštrenih brčiċa, koji me podozrivo odmjeri ne manje izoštrenim pogledom ispod oniskog čela, nakon čega odlučno prihvati moje korotno ukoričene knjige pa onda, ne otvarajuċi ih, nekoliko puta mahnu njima, što me navede na pomisao da on podsvjesno ima namjeru da me njima tresne o moju (ludu) glavu. Ovaj svoj neočekivani postupak okonča tako što mi se primače, isprsi, prijeteċi istupi lijevom nogom (po pravilu strojnom!) pa onda naredbodavnim glasom objavi:


  • „Ove knjige se ovde, na ovome štandu, neċe prodavati!“


Nakon toga sam svoje knjige, uglavnom „uvaljivao“ namjernicima koje sam srijetao po kafanama, dok sam ostatak izdanja (500) sklonio u roditeljskom domu nadomak Cetinja. Pritom bi me obuzimao neobičan osjeċaj, jer sam kod nekih primjeċivao nelagodu ka da im, nedajbože, nudim ništa manje no – kondome?!

Prošle su godine, Crna Gora, uz moju skromnu pomoċ izborila svoju nezavisnost a ja ponosno okitio njenim pasošem. Prilikom sve češċih dolazaka u CG a pri redovnom sređivanju roditeljskog doma redovno sam se spoticao preko gomile svojih knjiga, te dolazio na pomisao da ih nosim na Cetinje i, ispod brijesta na Dvorskome Trgu, dijelim prolaznicima poput kakvih prospekata u čemu me je osujetio neodređen osjeċaj da bi pri tome, u javnosti, nastupio i ostao nalik na kakvog uvrnutog - „prośaka“ - sa negativnim predznakom, koji umjesto da sam prima, skrušeno nudi izvjesnu „milostinju“, koju skoro da niko nije prihvatao, dok je veċina, uz izvjesnio podozrenje, odmahivala rukom. Ovim svojim postupkom sa, vjerovatno, zasluženo zaradio podsmjeh u cetinjskoj „pljaci“.

Desetak godina potom, sjetih se onog narodnog amaneta, kako učinjeti s onijem što, ama baš nikome nije od potrebe, a glasi:


  • „Bači ga u - školj!“


Kako mi se navedeni amanet nametnu skoro poput obaveze, nije dugo potrajalo kada sam karivolicu punu knjiga dovezao u rog od doline hraniteljke, kako bih u blizini našao pogodan školj i u njega ubačio „jalove“ knjige svoje. Prilikom potrage se u menu probudila ekološka svijest te batalih potragu za nekim dubljim školjem, u koje se uglavnom ubačuje sve ono što priroda ne može razgraditi (staklo, porcelan i sl.) i odlučih za jedan pliċi i prostraniji… Osim knjiga bile su tu i gomile novina i časopisa kojesmo do tada spaljivali a koje sam ovoga put pridodao knjigama te onaj školj bi dosta dobro popunjen ovom otpadnom sirovinom.

I stvarno, kad sam se, prije godinu-dvije, sjetio ove moje nenamjerne ekološke akcije, otišao sam do ovoga školja i bio prijatno iznenađen gustim rastinjem i debelom sočnom mahovinom kojim je bilo dno školja bilo prekriveno…

Ovaj školj me je redovno podsjeċao na izvjestan grob, te sam Uredništvu Montenegrine svoj prilog uputio pod nadnaslovom „Odlomak iz mrtvorođenog romana“ koji ujedno i prilažem uz ovaj beskrajni post…


http://montenegrina.net/fokus/v-st-kinjo-dan-prvi/