Results 1 to 13 of 13

Thread: Dugo Putovanje Putovanje Kroz Balkansku NoĆ

  1. #1
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Dugo Putovanje Putovanje Kroz Balkansku NoĆ

    U stvari, putovanje je počelo u prijepodne jednog vrelog i sunčanog ljetnog dana, prolaskom kroz pogranično mjesto – Tuzi – cestom koja je od tog momenta izgledala da vodi u – nepovrat. Od samog početka, nepredvidljivo je krivudala i stalno nam nametala utisak, da će odjednom i bez nekog razloga, završiti pred obližnjim brdom, u nekoj zapuštenoj vrtači ili se konačno zaglibiti u močvari čijim je obodom krivudala. Onako iskrpljena i krivudava, izgledalo je da više vodi u nekakvi zabačeni katun nego li u susjednu zemlji pa bilo to čak i jedina veza od glavnog grada Crne Gore.

    Dosta dugo smo se motali, ja i moj francuski prijatelj zaljubljen u Crnu Goru: Jean François Tivollier (Žan Fransoa Tivolije), oko jezerskog rukavca obraslog ševarom, sve dok se, iza jednog uzvišenja, iznenada ne nađosmo na graničnom prelazu na kome nije bilo mnogo gužve iako se cijeli granični postupak odvijao kao u usporenom filmu.

    Dik sam čekao okončanje formalnosti, sa dosadom sam zagledao postrojene mercedese otvorenih prtljažnika, čime oni i probudiše moju radoznalost, da vidim što bi to moglo biti u njima a sto bi moglo zanimati carinike sa obije strane ove neobične granice. Začudih se kad vidjeh da se uglavnom radi o brašnu pakovanom u pakete od kilograma i pivu u bocama od dvije litre!?

    Nakon što platismo po „ulaznicu“ od 10 evra, nastavismo put u ovu, do skora, toliko blisku, ali zato dugo vremena „zabranjenu“ zemlju. Nakon par stotina metara, cesta produži poljem koje se lagano spuštalo ka jezeru, sad već blago krivudajući među razbacanim kućama, medju kojima neke bejahu dovrsene, lijepo sagrađene i smjestene u jednako lijepo uređenom drvorištu, mahom ograđenom željeznom ili zidanom ogradom. No mnogo vise je bilo onih koje su odavale neodoljiv utisak da je, nedavno, ovudijen protutnjao nekakav neobičan rat, koji je za sobom ostavio rusevine zapocetih kuća, pri tome zaobilazeći mnoštvo bunkera koji su poput kakvih ekoloških bradavica vireli iz jezivo zapuštenog okoliša.

    Uskoro dođosmo do predgrađa iza koga se naslućivao grad Skadar, kroz koji smo, izgleda, morali proći da bi nastavili put, preko Albanije i Kosova, za Vranje. Gdje je Žan išao na grob svome prijatelju. Na ulazu u grad Skadar, stigosmo kolonu, uglavnom mercedesa i ponekog džipa, kako gegajući i klateći se, s velikom mukom pokušavaju proći nekih stotinak metara ceste, prekrivene dubokim rupetinama punih blatnjave vode koja se prelivala iz jedne u drugu. Ovaj komad ceste, izgledao je kao da strategijski dopunjava one formacije bezbrojnih bunkera, te se nijesmo mogli oteti utisku da, u stvari, prelazimo liniju fronta a ne međudržavnu granicu.

    No sve prođe bez ikakve štete te ubrzo dođosmo u glavnu gradsku saobraćajnicu koja je izgledala kao poslije nekakvog „tsunami“ talasa, koji je na okolne fasade doplavio i ostavio tušku pjacu, sa sve robom i otpacima, jer se ponuđena roba vidjela kako visi već od drugog sprata pa sve do blatnjavih trotoara kojima se od nje nije moglo njima ni proći, no se besposlena „klijentela“ morala motati ulicomi među vozilima koja su se ionako kretala istom brzinom.

    Ono što mi je posebno zapalo za oko i naknadno posebno svidjelo, jeste opšti ritam cjelokupnog saobračaja, jer je izgledalo da svi idu – pješke – bez obzira što su mnogi sjeđeli u vozilima i na biciklima... Imalo je nečeg veoma umirujućeg u toj gužvi kojom se narod, pogleda zamagljenih nekim unutrašnjim događanjem, lijeno i skoro bez svjesnog ucešća, motao nepreglednom rijekom svakovrsnih vozila, jedva je i primjećujući, dok se ona ocevidno prilagođavala njegovom ritmu. Za nas dvojicu je ovo iskustvo predstavljalo pravo – otkrovenje, te smo, neđe u centru, stali da obavimo neke sitne trgovine, kojima smo privukli gomilu besposlenih „biznismena“ koji su se utrkivali da nam pri tome pomognu a nakon pitanja kuda dalje, da nam pokažu put, sto su spremno i usrdno činjeli, crtajući nam pravce po prašini punoj otpaaka.

    Uskoro smo nastavili put i nakon što smo proli ispod brda sa tvrđavom na vrhu, prijeđosmo željezni most preko rijeke Drim, u daljini pogledom prateci njegovo ušće u nadošlu Bojanu, ciji se dalji tok gubio u izmaglici šaske ravnice. Naprosto odahnusmo vozeći se potpuno novom cestom u pravcu Tirane, dok je pored nas promicala, plodna ali dosta zapustena ravnica, po kojoj se vidjelo mnoštvo razbacanih, starih i trošnih ali i novih i veoma lijepih kuća i što je na nas ostavilo poseban utisak, na veoma „pristojnom“ otstojanju od, vjerovatno, obnovljene ceste. Nakon petnaestak kilometara skrenusmo lijevo, starom cestom krpljenom nebrojeno puta, tako da vožnju nastavismo uz jedva ponošljivo truckanje. Pred nama se ukazaše brda, čijim blagim padinama nastavismo put, sa lijeve strane ostavljajući visoku betonsku branu razapetu medju strminama dva obližnja brda, niz koju se uz pjenu slivala voda. Uskoro se cesta nastavi probijati između brda kojima cesta nastavi dosta strmo uspinjanje koje nas ubrzo dovede do vrha nakon kojeg se spustismu u duboku dolinu neke od pritoka rijeke Drim. Prolazili smo pred rijetkih naselja i čudili da nigdje nije bilo minareta vec samo poneki zvonik neke od katoličkih crkava. Ono što je na nas ostavilo poseban utisak, bile su usamljene kuće od kamena, djelomično pokrivene kamenim pločama, koje su se veoma skladno uklapale u okolinu dosta erodiranu i obraslu rijetkim žbunjem. Obično su se nalazile na prostranim uzvišenjima oko kojih su se naslućvala plodna i dobro održavana imanja, te su na nas ostavljale utisak neke posebne „otmjenosti“ iako su se od naših kuća razlikovale po veličini i blagom nagibu krova.

    Nakon nekoliko sati veoma mučne vožnje po vjetrovitom i kišnom vremenu, spustismo se u jednu prostranu dolinu gdje nas doceka sunce i ugodna zavjetrina. Iz daljine ugledasmo jedan gradić koga u karti nađosmo pod imenom Puke i odlučismo da napravimo pauzu i u njemu ručamo. Gradić se nalazio na jenom uzvisenju, ustvari na padini jednog od okolnih brda, i izgledao sasvim „pristojno“. Uskoro stigosmo do prostranog centralnog trga kojim je dominirao Hotel pred kojim parkirasmo blatnjavu „NIVU“ ali kad ga malo bolje osmotrismo, vidjesmo da je zatvoren što nas nije mnogo smetalo, jer je preko ulice bio novootvoreni rstoran u stilu (valjda) američkog Zapada, te se i zaputismo tamo. Jedna veoma okretna, mala i obla ženica, donese kartu koju bespomocno stadosmo prevrtati, pokušavajući da barem nešto odgonetnemo ali bez uspjeha. Nakon što se „predasmo“ zbunjeno šireći ruke, ona ženica pokaza prstom na sebe i klimanjem glave poruči da će ona to srediti, te se opustismo i počesmo osvrtati. Pri tome primijetismo jedno mlado žensko čeljade, našminkano tako jezivo kao da je ispala iz filma „Adams familly“, koje se motalo po lokalu i ispred njega kupilo ćikove i ostale sitne otpatke i to sa takvom važnošću, da smo naslutili da mora pripadati porodici vlasnika, što se ispostavilo kao tačno jer ona, nakon tog „važnog“ posla, isto tako važno zasjede za jedan od stolova gdje joj odmah doniješe kafu...

    No, čekanje se oduži te Žan ustade kako bi naručio bocu nekog od albanskih vina te pođe do šanka, za koji se dosađivao jedan mlad momak koji se naprosto prepade, nenadno se suočivši sa čoekom koji mu stade mumlati nešto, neprestano pokazujući na, iza njega, poređane boce vina. Ubrzo se oporavi i stade, jednu po jednu, Žanu davati boce na uvid, dok klimanjem glave ne potvrdise narudzbu. Ona ženica uskoro donese nekakvu kombinaciju ražnjića, malih pljeskavica prelivenih jogurtom i garniranih pomfritom i salatom, da bi svoju uslugu završila "adutiranjem“ bocom crnoga vina sa etiketom – „Vranac“. Uzesmo je i provjerismo... bila je to stvarno boca "Vranca" sa podgoričkih „Plantaža“, ali kad htjedosmo da protestujemo, ona nas prekide autoritativno i pobjednički dižući uvis svoj kratki, zatubasti palac.. Pokušasmo još jednom ali uzalud, te Žana stadoh tješiti time, da ta žena vjerovatno ima namjeru da nas ovim vrhunskim vinom, vrhunski „stima“, smatrajući valjda da je „Vranac“ u stvari "mercedes" među vinima i jedini kojim će to ona i moći...


    (nastavlja se...)
    Last edited by metuzalem; 09-12-06 at 13:44.

  2. #2
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nastavak 2.

    Put nastavismo vratolomnom cestom, praćeni olujnim vjetrom i kišom, stalno se uspinjući „nebu pod oblake“ i ponekad ulazeći u njih da bi nakon nekog vremena izronili i nastavili spuštanje u neki od mnogih klanaca koji su se otvarali pred nama. Pedio kojim smo prolazili neprestano se ponavljao, tako da sam se prepuštao neobaveznom razmišljanju, uzgred posmatrajući padine brda unakažene erozijom, koju nije uspjelo zaustaviti ni pošumljavanje o kome su svjedočili preostali borovi i ostalo rastinje uredno postrojeno u kolone vodoravno i paraleno poređane tu i tamo između nezaštićenih vododerina. Ponekad bih se prisjetio onih često pominjanih bunkera i onda ih tražio pogledom ali njih nije bilo, jer su ih možda srušili ili na neki drugi način uklonili, pošto smo ponekad, na nekoj od oštrih krivina nailazili na neki od njih, kako onako „iskrljan“ postraničke visi nad provalijom... Dugo je trajalo dok ne stigosmo nadomak sjevernoalbanskog grada - Kukes-a, do kojega stigosmo prelazeci most preko širokog rukavca vještačkog jezera koje se proteže skoro do nadomak Skadra i služi kao solidan vodeni put koji povezuje ovaj dio zemlje.

    Pošto smo putem srijetali sam mercedese, poneki džip (mahom kosovskih tablica!) i putničke kombije, prosto mi se nametnu pomisao na ovu jedinstvenu jednobraznost voznog parka, koji se uglavnom sastojao od marke – mercedes – a čemu se skoro cijeli svijet smije i sprda. Međutim, tek kad čoek zađe u ovu zemlju i, makar poizdalje sretne njene ljude, počinje da naslućuje i druge razloge ove jednobrazosti, da bi odjednom shvatio da bi se taj razlog mogao nalaziti i u njegovom mentalitetu i da predstavlja nešto cemu se mogu nasprdati samo ljudi poremećenih vrijednosti. Tad mi u sjećanje dođe ona neobična „audijencija“ kod prestolonasljednika Leke Zogu-a, 1969 godine u Parizu, kojom prilikom sam upoznao njegovog savjetnika, čijeg imena se ne mogu sjetiti ako mi ga je uopšte i kazao, a koji me je tada upoznao sa svojim vizijama, tada potpuno neshvatljivim ali koje su mi vreenom itekako postale bliske i skoro same po sebi – razumljive.

    Već tada je govorio o, može biti čak i nesvjesnim zaslugama tadašnjeg neprikosnovenog predsjednika Enver Hodže, uz tvrdnju da je svojim iracionalnim postupcima albanski narod doveo do svog nacionalnog identiteta, do tog cilja ga vodeći drakonskim mjerama, vjerovatno jedinim koje mogu zaobići razum i dostići suštinu narodnog bića. Reče mi da on to zna, pošto je u Albaniji i odrastao, pa zato svoju tvrdnju može potvrditi sopstvenim iskustvom. Tadašnji sistem, osnovan na sirovoj ideološkoj prinudi, ljudima nije ostavljao osim dvije mogućnosti; - kopaj ili uči! – jer druge opcije nije bilo osim partijske nomenklature odavno potonule u jalovost jedinsvene sekte, koju je ona i iskazivala quazi-ritualnim postupcima, kao što je to i besmislena gradnja izvikanih bunkera.

    U svakom slučaju, danas svako ko misli svojom glavom, ne samo da može, vec mora doći do zaključka da je najveća zasluga Enver Hodze u tome što je, makar i prinudom – identitet svoga naroda izdigao iznad svih religija...

    Tek kad smo ušli u grad Kukes, shvatili smo da smo iz mediteranske pitomine ušli u divlje predjele posvemašnje zaostalosti, nad kojima smo vidjeli i prva minareta od kad smo skrenuli na cestu koja nas je dovela do ovoga grada. Nijesmo se zadržavali jer nije bilo ničega što bi toga bilo vrijedno. Od Kukesa nadalje cesta je vec bila u boljem stanju, mjestimično čak i evropskog standarda, tako da se već osjećalo da ulazimo u pograničnu zonu. Ovaj utisak su nam uskoro potvrdili i veliki bunkeri rzbacani po blagim padinama brda, čije su moćne oble kupole zloslutno virile iz zemlje i kržljavog žbunja. U daljini se već nazirala pitoma kosovska ravnica i nije dugo trajalo te se nađosmo na granici prema Kosovu.

    Bilo je nečeg veoma zanimljivog u graničnom prelazu koji se na albanskoj strani sastojao od oronule betonske zgrade sa uobičejenom betonskom nastrešicom i onim poznatim „kioscima“ nalik na mišolovku, iz kojih podozrivo vire zadrigli policajci, dok su se na drugoj strani gomilale svakovrsne hale i kontejneri iznad kojih se vijorila plava zastava sa žutim zvjezdicama. Nije dugo trajalo i uskoro nam dadoše znak da produžimo, ali čim smo ušli na teritorju Kosova iz jednog parkiraog golfa iskoči jedan buldog u tamno-plavoj uniformi i zareža nešto u čemu shvatismo samo jednu riječ – osiguranje!

  3. #3
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nastavak 3.

    Vidijeći nas onako zbunjene, buldog u tamno-plavoj uniformi mrzovoljno odmahnu rukom u pravcu obližnjeg kontejnera, kome se mi poslušno uputismo. Udjosmo kroz širom otvorena vrata i kad htjedosmo ponovo da izađemo, skoro da se sudarismo sa dežmekastim čovjekom srednjega rasta i gidina, koji hitro promače pored nas upućujući nam osmjeh izvinjenja i sjede za pisaći sto sa obaveznim računarom. Prestavih mu Žana i upitah koliko košta to ojađelo osiguranje, na što on „odlomi“, ni manje ni više – 50 eura!

    Trgoh se od iznenađenja i prije nego Žanu prevedoh ovaj žestoki prepad, više za sebe promrmljah, istovremeno se kajući:

    „Uh, sunce ti, pa ovo je gore no da smo došli u Čečeniju....“

    Na ovu primjedbu, onaj činovnik jedino dobrodušno i kao da se pravda, slegnu ramenima, potom ustade i pokaza nam, na zidu okačenu tabelu, koja ja počinjala baš tom sumom za putnička vozila, da bi potom iznosi vrtoglavo rasli skupa sa veličinom vozila. Na to, iz pripremljene saobraćajne dozvole, Žan izvadi zelenu kartu i pokaza mu je ali službenik ravnodušno slegnu ramenima i reče da ona ne važi.

    Videći iznos sume, ni Žan ne moga ostati ravnodušan te stade psovati, od uzbuđenja pocupkujući u mjestu, pa kad se malo smiri upita za koliko je to dana, nadajući se da bi, samo tranzit, možda mogao koštati unekoliko manje. Onaj službenik ne sačeka da mu prevedem, već odmah dodade da je to jedinstvena tarifa, pa bio to tranzit ili duži boravak i da druge nema. Na to Žan razočarano othuknu ali se ubrzo trgnu, ispravi i odlučno reče da mu izda polisu jer, kako reče ionako ćemo se vračati preko Kosova i time nekako amortozovati ovaj nepredviđeni trošak.

    Na to se službenik spremno baci na posao i mi ubrzo dobismo polisu osiguranja, koju Žan pomno spremi među papire a onda razočarano sliježući ramenima, pozva na „terapiju“ smirivanja pivom u obližnjem kontejneru ispred koga su se, pod tendom, vidjeli stolovi i stolice, no pošto sunce bješe zašlo a veče nagovještavalo da će biti prohladno, odlučismo da uđemo u bife iz koga je treštala muzika.

    Nakon što sjedosmo, polako se osvrnusmo po mračnoj prostoriji i u jednom uglu spazismo nekoliko mutnih tipova, između dvadeset i trideset godina starosti, koji su nas prodorno posmatrali, pritom se nešto tiho domunđavajući. Istovremeno u bife uđe grupa od još nekoliko njih, istih godina, koji se sa onima u ćošku bučno ispozdravljaše i sjedoše za susjedni sto. Iako smo obojica bili dosta iskusni što se ovakvih putovanja Balkanom tiče, bez riječi se sporazumjesmo da ih što prije oslovimo, kako bismo mogli procijeniti njihove namjere i pokazati da nas nije strah, te kad konobar dođe, prvo na francuskom naričismo pivo pri tome se glasno raspitujući kakvo on pivo uopšte ima, na što nam on preporuči – pećko. Potom se stadosmo raspitivati koje pare važe na Kosovu i kuda se ide za Prizren pa dalje za Prištinu, na što konobar bespomoćno slijegnu ramenima i zagleda u zamukle tipove u ćošku, kao da od njih traži pomoć.

    Utoliko se, i stvarno, iz jednog od mračnih ćoškova, pojavi jedan od njih i na lošem, odnosno nikakvom francuskom, poče davati nekakva nerazumljiva obavjestenja, te ga ja nestrpljivo prekidoh pitanjem:

    „ Oprosti, razumiješ li ti naški?“

    Ovo pitanje skoro zloslutno odjeknu kroz zamuklu prostoriju, dok su se momci upitno pogledivali ne znajući kako da reaguju i kad je već izgledalo da će doći do govana, odjednom se njihova lica razvedriše i oni naprosto stadose takmičiti u predusretljivosti koja je bila isuviše napadna da bi bila iskrena. Jedan od njih, koji natucaše srpski, pbjasni da jedva ko od njih zna toliko da se sporazumije, jer oni srpski u školi nijesu učili a stariji nijesu htjeli da ih njemu nauče. Tada nas dvojica shvatismo da se život i priključenija koja vladaju u nekom prostoru, mijenjaju onom brzinom kojom naraštaji staraju...

    Već se bilo počelo smrkavati kad putovanje nastavismo u pravcu prizrena koji sam sa ranijih putovanja poznavao kao tipični usnuli orjentalni grad, sa njegovim vitkim minaretima i naherenim i oronulim kućama stisnutim uz samu cestu sa klovozom od granitnih kocaka i pristupnim ulicama pokrivenih turskom kaldrmom i sveprisutnim otpacima. Tada je bilo malo auta i ulicama su dominirale klimave zaprege i ulicama motao besposlen narod, dok su ulični prodavci izvikivali svoju robu i mamili rijetke kupce.

    Umjesto svega toga, u sve dobljem mraku, dočeka nas skoro nestvarna slika sva u neonu i blještavom svijetlu veoma čsto postavljene ulične rasvjete koja se, jedva podnošljivo ogledala u blještavom asfaltu kojim su klizile limuzine raznih marki i veličina, mileći pješačkom brzinom da bi se svaki čas zaustavljale pred crvenim signalima, koji jedva da su imali namjeru da, ponekad i – pozelene. Bio sam više zapanjen nego li iznenađen ovom slikom, stalno pokušavajuci da sliku iz sjećanja prepoznam u slici, do nepodnošljivosti nametljivo obasjano gradskom rasvjetom. No, ne potraja dugo i mi se nanovo nadjosmo u mrklom i mokrom mraku gradskog prilaza, gdje nam se ukaza slika slična onoj nadomak Skadra, ali sa još većim mnoštvom rusevina nedovršenih kuća, te se utisak onog tajanstvenog rata ponovo i još upečatljivije nanovo nametnu.

    Ono što je u najvećoj mjeri privlačilo našu pažnju, bile su uz cestu (polu)dovrsene ogromne kućerine, čije su se prednje fasade, sve do krova, sastojale iz osvijetljenih izloga u kojima su se vvidjele izložene trpezarije, kuhinje i spavaće sobe. Osim ovih kućerina, kroz mrklu noć su promicale sveprisutne benzinske pumpe, na prodaju izlozena auta i poneko groblje automobila, a svako malo smo prolazili i pored skladišta građevinskog materijala. Iza svega ovoga, u mrklom mraku, više smo naslućivali nego vidjeli ogromne stambene zgrade u kojima je rijetko gorelo bilo kakvo svijetlo.

    Ponekad bi cesta vijugala kroz mrak i iz njega bi izranjali jedino poneki bilbord i saubraćajni znaci koji su malo koga i na bilo šta obavezivali, jer su nas ostali preticali bez ikakvog obzira i sa još manje smisla, imajući u vidu kakva se auta voze a koje su daljine u pitanju. Uskor primijetismo da se „rusevine“ započetih zgrada mnoze i ne potraja dugo kad neizbježni neon objavi da stižemo u neki grad za koji se uskoro ispostavi da je to – Uroševac.

  4. #4
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nastavak 4.

    Uđosmo u grad, nekako sa strane i stadosmo tražiti bilo kakav putokaz prema Bujanovcu, ali bez uspjeha... I ovdje je glavna ulica bila puna neona i izloga blještavo osvijetljenih ali ono što je posebno zbunjivalo, bili su široki pločnici bez, inače, obaveznih i „kako bilo“ parkiranih auta, vjerovatno zbog zabrane i mnoštva poprečnih ulica koje su se od samog pocetka gubile u skoro mrklom mraku.

    Još izdaleka primijetismo nekakvu svjetleću, crvenu reklamu, koja se protezala skoro do sredine ulice i kad se primakosmo shvatismo da je to jedna od onih sveprisutnih benziskih pumpi na kojoj cijene bjehu veoma privlačne, osobito plin, te se naprasno odlučismo da tu pripunimo rezervoar i ujedno u blizini večeramo. Prostorom ispred ove pumpe, motalo se mnoštvo ljudi, jer je u pozadini bilo izloženo nebrojeno mnogo polovnih automobila, te smo morali čekati dok se gužva raščisti i nađemo nekog ko tu i radi. Uskoro do nas dođe krupan čovjek i ljubazno nas oslovi na albanskog, ali kad mu se Žan obrati na francuskom, uz zbunjeni osmjeh bespomoćno slijegnu ramenima. Tad mu se obratih na našem jeziku, na što se on razvedri i na srpskom otpoče priču ali sa prostosrdačnošću isuviše napadnom da bi bila iskrena. No ipak je i to bilo bolje no podozrivi pogledi iz gomile koja nas je isprva samo posmatrala da bi uskoro i sami prišli, veoma predusretljivo dajuci obavještenja kako da stinemo do Bujanovca. Vidjelo se da im je stalo ostaviti što bolji utisak...

    Nakon brze večere, sjedosmo u NIVU i krenusmo preporučenim pravcem i ubrzo prjeđosmo nadvožnjak preko glavne ceste od Prištine ka Skoplju i produžismo cestom koja je vijugala između, mahom, nedovršenih kuća, na koje se počesmo navikavati. Dok smo vozili po mraku, ali zato po suvoj cesti, pri tome pokušavajući ispoštovati ograničenje brzine od 60 km/h, ostala vozila su nas preticala bez mnogo obzira, tako da smo i mi počeli povećavati tempo da bi bili u „trendu“

    Međutim, što smo više odmicali u pravcu Bujanovca, sve češće smo bili u prilici da moramo preticati auta koja su se kretala brzinom striktnih 60 km/h i popriličo nam išla na živce, tako da stadoh gledati na tablice, računajući da su to možda seljaci iz obližnjih sela pa zbog toga nesigurni u vožnji „carskim“ drumovima. Tek tada primijetih da se tablice tih automobila razlikuju od ostalih, kosovskih, onih nalik na one iz BiH, jedino što je srednje slovo bilo H umjesto bosansko-hercegovačkog – A.

    Tek tada shvatih karakter ovako striktne vožnje, posebno zbog one nervoze koja je pratila preticanje, jer su na vozilima bile one stare (predratne) tablice, koje počinju slovima GL (Gnjilane) ili UR (Urosevac) i predstavljale mnogo više nego li uobičajene oznake. U stvari, nije se radilo samo o vožnji već o „nastavku politike drugim sredstvima“, odnosno bila je to, u stvari, veoma rafinirana poruka; „da je ovo još uvijek naša teritorija...“

    Uskoro se na nebu ukaza veoma jak otsjaj na niskim oblacima, te se zapitasmo kakav bi to sad grad mogao biti, čija se svijetla mogu vidjeti iz tolike daljine. Kad se približismo, vidjesmo da se ne radi ni o kakvom naselju vec o američkoj bazi, utvđenoj sa tri reda žicane mreže i bodljikavim žice, poput kakvog GULAG-a ili Koncentracionog Logora, uz to osvijetljenih sa toliko blještavih reflektora da se vidjelo skoro kao po danu. Dok smo se vozili jarko osvijetljenom cestom, stalno nam se nametao utisak da se i stvarno radi o nekakvom logoru, ali koncipiranom na nekakav „obrnuti“ način i to, ne da od neke napasti odbrani one koji su izvan njega, već obrnuto, da od očajnika koji se motaju svuda okolo, odbrani i zaštiti nekakvu odabranu manjinu, odnosno one prave pobjednike, poput one poznate „konjica“ iz američkih vestern filmova, koja dolazi da razvadi ali i da naknadno, poput Murte ponovo „uzjaše“ a sve u cilju stvaranja reda i poretka. Dugo je trajalo dok za sobom ne ostavismo rasvjetu, za koju je bila potrebna, barem jedna od onih termocentrala u Obiliću...

    Taman što za sobom ostavismo pomenuti GULAG, u jednoj dolini ugledasmo jednako raskošno osvijetleno naselje, sa robnim kućama, obaveznom benzinskom pumpom, zastakljenim restoranima i kafanama u kojima nije bilo nikoga, što nam je ukazivalo da luksuzna ova infrastrukura vjerovatno pripada dnevnom ciklusu onih, čiji miran san čuva onoliko žice i svjetlosti...

    Uskoro zađomo među neke brežuljke među kojima su promiala rijetka i slabo osvijetljena naselja, tako da smo već osjećali blizinu nove granice. I stvarno, ne potraja mnogo kad se iza jedne krivine ukazaše oni poznati kontejneri i ljudi u uniformama koji su se lijeno motali oko njih. Bez problema prođosmo kosovsku rampu da bi nakon par stotina metara, u jednoj krivini naišli na kontejnere pred kojima su se motale neke druge uniforme. Predasmo pasoše i pripremismo na čekanje jer se vidjelo da će ovdje biti problema. To se naprosto osjećlo u vazduhu a posebno dođe do izražaja kad jedan „nakurčeni“ momak, čija obrijana glava i stvarno podsjećaše na visoko-polirani glavić žestoko nadrkanog kurca, pokupi naše pasoše, pritom nas podzrivo gledajući.

    Nakon što ovaj, vjerovatno „glavni“ i to u noćnoj smjeni, nestade u kontejneru, oko nas se uskoro okupiše ljudi i pokoja žena u raznim unifomama a vec se iz njihovog ponašanja moglo naslutiti da će sigurno doći do nekog „propisnog“ sranja jer se u njihovim poledima mogla primijetiti sjenka iskrenog sažaljenja. Ne potraja dugo, kad se onaj „nadrkani“ pojavi i odmah se moglo vidjeti da mu je duhovni šalter zatvoren i da daljega puta ovim pravcem neće biti. Prvo meni uruči pasoš uz primjedbu da samnom nema problema ali da gospodin Francuz nikako neće moći da prođe, jer ovo nije granični prelaz već kontrolni punkt, te nemaju ulazni pečat a oni nijesu uspjeli da nađu onaj koji su nam trebali udariti nakon ulaska iz Albanije na Kosovo i da nema druge no da se vratimo i idemo preko Makedonije. Pocesmo ga moliti da napravi izuzetak ali sve što smo uspjeli, bilo je njegovo bjesomučno telefoniranjem raznim instancama, od kojih je dobijao jedan te isti odgovor – ne može!

    Vidjesmo da nema nikakve šanse da bi mogli proći a nijesmo imali volje čekati jutarnju smjenu, te se okrenusmo i, uz pratnju osoblja koje je nas je, izvinjavajući se, tješilo, nanovo krenusmo u gustu neizvjesnost kosovskog mraka...

    (nastavlja se...)

  5. #5
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nastavak 5.

    Ubrzo stigosmo do Uroševca, kojim napravismo nekolika počasna kruga, prije no se odlučismo nekoga da pitamo kuda se ide za Skoplje. Vidijeći pred jednom oniskom i jarkoosvijetljenom kućom mnoštvo parkiranih auta i motora, odlučismo se da stanemo i raspitamo, kuda dalje.

    Ova kuća se ispostavi mnogo veća no je izgledala a kad kroz jedna zastakljena vrata uđosmo, shvatismo da je to, u stvari, jedna ogromna internet-kafana, okupirana omladinom u tolikoj mjeri, da su neki stajali iza chatera i preko njihovih ramena kibicovali nekakve igre ili buljili u pornografske slike. Obratih im se na srpskom ali niko ne htjede ili se ne usudi da odgovori a učinjelo mi se i da možda jezik i ne znaju, pošto ga nijesu imali đe ni naučiti,,, Probah i na francuskom, ali se niko ne javi ali kad upitah da li ko zna njemački nekolicina živnuše i predusretljivo objasniše đe treba da skrenemo kako bismo uhvatli pravac za Skoplje.

    Uskor nađosmo priključak i uzesmo pravac prema Skoplju i odmah primijetismo, iako je mrak bio gust, da se ravnica svede na nekakvu krivudavu rječnu dolinu suženu oblim bregovima, čija visina se povećavala svakim nocoprijeđenim kilometrom puta. Sve rjeđa naselja su promicala osvijetljena čkiljavom rasvjetom i već se po tome moglo zaključiti da sljedeća granica ne može biti daleko i ne potraja dugo i već poizdalje vidjesmo uobičajene nadstrešice i kontejnere osvijetljene reflektorima sa visokih stubova. Iako nikog nije bilo na vidigu ipak se disciplinovano zaustavismo pred staklenom kućicom iza koje su dvojica graničnih sluzbenika bili toliko zadubljeni u neki njihov razgovor, da nas i ne primijetiše al nakon nekog vremena do nas dođe jedna veoma lijepa mlada žena u tamno-plavoj uniformi i mimo graničnih običaja, obasja divnim osmjehom koji nas dopunski zbuni.

    Nakon što uze pasoše, uz diskretno izvinjenje nestade u zgradi koja je ovaj prelaz dijelila na izlazni i ulazni trakt i nakon poprilično vremena vrati se u pratnji jednog krupnog čovjeka srednjih godina, kome su veliki crni brkovi pojačavali ionako sumoran izraz lica te se prepadosmo ali nas on dobroćudno pozravi i iznenadi pitanjem da li ulazimo ili izlazimo iz Makedonije, na što mu objasnismo u čemu je stvar te nam on pruži pasoše i uz pozdrav mahnu rukom da nastavimo put.

    Uskoro stigosmo u Skoplje jedva držeći oči otvorene od umora koji se taložio poput pražine na svijest izmučenu tolikim prelazima i granicama, te na ništa drugo nijesmo mogli misliti osim na udoban krevet i toplo tuširanje u nekom pristojnom hotelu. Dok smo vozili širokom avenijom prema centru, na jednom od stubova primijetismo sasvim skromnu tablu na kojoj je pisalo da nas, nakon 300 metara ocekuje hotel sa biblijskim imenom „Arka“ i to sa, ni manje ni više, no 5 (i slovima – pet) zvjezdica. Kad stigosmo do njega, veoma se začudismo jer se nalazio u jednoj mahali poput onih iz Kusturičinih filmova, te stadosmo oklijevati da li da potražimo ulaz na parking koji se nije vidio sa ulice. Nekako pronađosmo jednu duboku kapiju i prmijetismo da on vodi ka jarko osvijetljenom parkingu iza hotela te se uputismo tamo.

    Iako je bilo oko dva sata ujutru, za pultom portirnice nas dočeka mlad i zgodan momak, ponašajući se tako profesionalno kao da je samo na to čekao da nas prihvati i uputi u neku od soba po našoj želji te se veoma brzo nađosmo na petom spratu, elektronskom karticom otvorismo vrata i upalismo svijetla i klimu, da bi se s olakšanjem bacili na udobne krevete. Ne potraja dugo, kad Žan ustade i pođe do malog bara da vidi ima li što za piće ali nakon što ga, onako znalački prostudira, lupi vratima i iz jedne od njegovih brojnih torbi izvadi ľ punu bocu „Jack Daniel´s-a“ te zdušno stadosmo nazdravljati jedan drugom, dok on ovu kanu feštu proprati komentarom da nema boljega sredstva za spavanje od ovog bogougodnog pića, što mu mogadoh samo potvrditi.

    Nakon uobičajenog ritual baveznog tuširanja u podatno čistom kupatilu, ponovo se opružismo po krevetima dok nas buka klimauređaja ne prisili da ga isključimo i otškrinemo jedan od velikih staklenih prozora. Iznenadismo se kad na visokom brdu, koje se tamnilo iznad grada, spazismo ogroman krst koji je jarko svijetlio pema tamnom nebu.

    Ustali smo tek u deset ujutru ali ipak stigli na opulentan doručak postavljen na nekoliko (švedskih) stolova, iza kojih se plavio nevelik bazen pun svježe vode koja se prelivala uz žubor, no ipak je sve to blo neobično, jer smo se nalazili na sedmom spratu hotela ispod čijih velikih prozora se prostirala panorama grada obasjana ljetnjim suncem. Nedaleko od hotela, vijela se dosta dobro očuvanasrednjevjekovna tvrđava, dok su iz mora kuća, među kojima su se uske ulučice jedva mogle naslutiti, izranjale kupole džamija i vitka minareta, te ni onaj ogromni krst niti ovaj otel biblijskog imena, nije mogao oslabiti utisak da se nalazimu u jednom istočnjačkom gradu...Nakkon doručka, sađosmo u recepciju i podmirismo račun, pri cemu mi pogled pade na otvorenu knjigu utisaka i podsjeti na veoma neobičan, ali i veoma prijatan san koji sam usnio u tom udobnom hotelu, te se ne mogah uzdržati a da u tu knjigu ne unesem komentar da ovaj hotel onih pet zvjezdica obavezuju u toj mjeri, da gost i svoje snove otsanja na visini ove, zadate, ugostiteljske - konstelacije...

    (nastavlja se...)

  6. #6
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nastavak 6.

    Nakon obilnog doručka, kroz novi i veoma moderni dio grada, zaputismo se prema autoputu u pravcu susjedne republike Srbije i uskoro stigosmo na granični prelaz koji nam se, na liepom sunčanom danu, ni blizu ne učini sumornim koliko ostali, koje smo do tada priješli. Vožnja nije trajala ni sat vremena dok nijesmo došli nadomak Vranja i u obližnjem selu našli kuću i restoran jednog od sinova pokojnika, na čiji grob nas je i vodilo ovo iznenadno putovanje.

    Odmah smo se zaputili na groblje i postupili prema vladajućem običaju, da bi nakon toga bili veoma lijepo ugošćeni i tek oko pet sati uveče toplo i srdačno ispraćeni na povratak, preko Kosova, iznad koga se njegov blatnjavi mrak uveliko naslućivao.

    Nije trajalo dugo, kad se ponovo nađosmo na onom kontrolnom punktu u nepreglednoj krivini, sa kojeg smo se morali vratiti kako bi preko Makedonije mogli ući u tamni vilajet Srbije koja se „savijati neće...“ I to vjerovatno još dugo.

    Kosovski mrak nas je dočekao već nadomak Uroševca, gdje dopunismo rezerve plina za drugo poluvrijeme putovanja kroz balkansku noć i ubrzo nastavismo cestom prema Prištini dok nam se neodoljiv utisak da u glavni grad Kosovo ulazimo kroz neko od njegovih beskrajnih predgrađa, jer smo cijelim putem vozili kroz jedno jedino – gradilište!

    I s jedne i druge strane ove ceste, stalno nas je pratila, jedna te ista slika; sveprisutne benzinske pumpe, moteli, skladišta građevinskog materijala, automobilski krševi i poneki od veoma luksuznih hotela, dok su se iza svega toga, bez ikakvog reda i smisla, po plodnoj ravnici nazirale razbacane ogromne kućerine, u kojima je rijetko gorelo svijetlo osim pojedinačnih sijalica na balkonima.

    Sunce je već bilo zašlo dok su se užarenim nebom iznad dalekih brda vukli iscijepani, tamni oblaci, kad iz daljine spazismo čkiljava svijetla Prištine, bogato prošarana sveprisutnim raznobojnim neonom koji je, bez smisla i ikakvog reda, nudio jednako sveprisutno – sve i svašta! U koloni automobila, ne pokušavajući bilo gdje da skrenemo, ogromnim gradilištem ove glavne gradske arterije, vozili smo prema zapadu, s nelagodom očekujući da izađemo iz ovog grada koji se, kao u kakvoj zasjedi, prijeteći skrivao iza obližnjih bregova.

    Izgleda da smo dobro procijenili, jer se uskoro nađosmo van grada i u mraku spazismo usamljeni saobraćajni znak za Mitrovicu te konačno odahnusmo i opušteno nastavismo vožnju. Tek tada i shvatismo da cijelim ovim putem ni riječi nijesmo prozborili, kao da nam pogled na cestu bješe uveo svojevrsnu cenzuru te nam to nije na pamet padalo... Ne potraja dugo, kad prema nebu koje se još uvijek žarilo, u daljini spazismo šumu visokih i vitkih dimnjaka iz kojih su kuljala duga povijesma crnoga dima i tada se sjetih da bi to mogao biti taj čuveni Obilić sa sve svojim termoelektranama neophodnih sveprisutnom neonu i ostaloj rasvjeti ovog tamnog vilajeta.

    Tek tada mi postade jasno u kojoj mjeri ova apokaliptična slika dopunjava moj mučni utisak da u stvari prolazimo zemljom koja je nesmiljeno opustošena u nekom neshvatljivom ratu postmoderne „Obnove i Izgradnje“ nakon koje, za razliku od klasičnog rata, ostaju novoizgrađene [/B]- „ruševine“ - [/B]kao vrhunski rezultati uspješno izvedenih „ratnih“ operacija. I sam zapanjen ovim neobičnim saznanjem, zamolih Žana da tahometar vrati na nulu, kako bih mogao, sa sigurnošću, izbrojati koliko po kilometru dođe ovih sveprisutnih benzinskih pumpi, koje osim toga prelaze uobičajene evropske standade jer su skoro po pravilu dvospratne i sa nadstrešnicama koje štrče i preko deset metara. Napeto zagledani u mrak i cestu, stadosmo brojati pumpe koje su se neobično disciplinovano pojavljivale svaki kilometar, pojedinačno ili u paru, kad bi se cesta račvala.

    Uskoro izbrojah svih deset a kad taj broj sravnismo sa odbrojanim kilometrima, shvatismo da je naš račun nemilosrdno tačan... Na deset kilometara ceste, izbrojali smo deset benzinskih pumpi, te mi se povrh svega nametnu neobično poređenje sa Enver Hodžinim bunkerima, koji naspram besmislenog mnoštva ovih objekata, ispadoše skoro kao idilično istorijsko nasljeđe jednog vremena.

    Ovaj račun nas nagna da sredimo svoje utiske te zaključismo da na svakih deset kilometara stvarno dođu deset benzinskih pumpi, na otprilike svaka tri kilometra motel a na svakih deset do petnaest kilometara po hotel visoke kategorije i to u zemlji gdje niko i ne pomišlja da djecu i ženu izvede makar i u obližnju ćevabdžinicu a kamo li u neki od novoizgrađenoh hotela i motela... O onim kućerinama prosutih plodnom kosovskom ravnicom da i ne govorimo.

    No ovi brojevi i nijesu toliko bitni u pogledu upotrebe ovih postmodernih „ruševina“, već njihov uticaj na životnu okolinu, jer ovu, na ovaj način izgrađenu infrastrukturu ni jedna zemlja poput Njemačke ne bi mogla povezati vodovodom i kanalizacijom, ali su vrli „investitori“ taj problem riješili bunarima i septičkim jamam, koji, pri ovdašnjem shvatanju i stanju tehnike, nije ništa drugo do – sranja u komšijin bunar. Jedina sreća je u tome, da može biti, neće biti dovoljno naroda koji će moći zasrati široku rijeku koja lagano teče kosovskim podzemljem.

    Pokušah objasniti Žanu moje duboko razočarenjem svim onim što smo vidjeli i rekoh da ne mogu shvatiti kako jedan narod, jedini koji je u samoupravnom socijalizmu bio u prilici da, na nivou nekadašnje SFRJ, obezbijedi svenarodno snabdijevanje slatkišima i bijelim hljebom, pri tome nerijetko zauzimajući nove životne prostore kao što su to Rovinj i slični primorski gradovi. Osim toga, svojevremeno se za privatnu gradjnju bilo ustalilo, ne ono; uzmi dva-tri radnika, već sasvim konkretno i neuvijeno – dva-tri Šiptara! Potpuno u skladu sa onim džabalebaroškim vremenima kad je tzv. Radnička klasa bila na vlasti, da bi tu vlast kasnije onako mudro iskazala svojim štrajkovima glađu i to još dok je plata bila iznad 1000 DM (i slovima – hiljadu njemačkih maraka) što bi danas, brat bratu, iznijelo više od hiljadu eura... Pa joj ti piši pamet...!

    Utoliko se sjetih i onih albanskih martovskih paljevina, kada je nekoliko uspaljenih đilkoša i ostalih unajmljenih kurajbera a sve u pratnji svjetskih medija otišlo da pali i piša po srpskim svetinjama ali se ja ipak nijesam mogao oteti utisku da se radilo, ne samo o provokaciji, već smišljenoj sabotaži u kojoj je svijetu, na neposredan način trebalo ukazati na nezrelost kosovskih, političkih i kulturno-istorijskih prilika. Ovaj moj, skoro zaboravljeni utisak, ova nova besmislena - „Obnova i Izgradnj“ - je, ovoga puta, u potpunosti potvrdila, te sa nelagodom shvatih da se, nažalost, iza ove, koliko sveopšte, toliko i besmislene građevinske aktivnosti, skriva jedna razorna politička - sabotaža, koja s uspjehom sprečava izgradnju bilo kakve infrastrukture sposobne da bi opravda bilo kakvu samostalnost ove pokrajine, koja time dokazuje nije sposobna prevazići taj zadati istorijski okvir.

    Tad mi je i postala jasna sva utopija kosovskog zahtjeva za nezavisnošću, jer niko dosad na ovako ekskluzivan i skup način, čak ni u Africi, nije tako nepobitno dokazao koliko je nesposoban za bilo kakvu državnu samostalnost. No to ni izdaleka ne znači da bi Kosovo, kakvo god bilo, moglo ostati dio, ma kakve moderne i demokratske Srbije, te svako, ko umije zamanuti sopstvenom glavom mora shvatiti da Kosovu predstoji jedna veoma teška, odgovorna i komplikovana politčka operacija... Otprilike nešto poput "presađivanja bubrega" – u živo (live) – i to kad se pacijent Albanija dovoljno oporavi i ojača, kako bi uspješno izdržala ovu delikatnu operaciju, dok će Srbija tada biti uvedena u vještačku komu, nakon koje će joj prepisati ekskluzivnu banju i poslati na otmeno putovanje po Evropi...

    Utonuli u razgovor, vozili smo kroz noć i skoro se iznenadismo kad ispred nas iskrsnu kontrolni punkt preko koga prvo uđosmo u Srbiju, sada već novokomponovamo turbo-folk inostranstvo, da bi nakon izvjesnog vremena došli i na stari-novi granični prelaz između CG i Srbije, koji prijeđosmo bez nekih komplikacija, te se s olakšanjem prepustismo novoj cesti koja je vijugala obalom ještačkog jezera, koje se jedva naslućivalo u mraku koji, uprkos predjenim granicama, ostade jednako gust i neproziran...

    (nastavak i KRAJ slijede...)

  7. #7
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default NASTAVAK 7. i KRAJ.

    Odlučismo da pekonačimo u Rožajama, ali ne nađosmo onaj nekadašnji motel nadomak grada, te se zaputismo cestom u pravcu berana, nekadašnjeg ponosnog – Ivangrada. Uskor nas stadoše srjetati šreni bilbordi odkojih nas jedan opomenu da ćemo uskoro doći do motela kojiem u i naziv bješe – Grand Motel, te se pripremismo da svratimo u njega i barem večeramo ako nam cijene i smještaj ne budu po volji. Još izdaleka, neon i šarene svjetlosne kugle ispred, ukazaše nam da smo stigli do ovog motela, te se opustismo s olakšanjem i na ukočenim udovima uspesmo na prostranu terasu. Kd udjosmo, prstorija sa restoranom i portirnicom ostavi sasvm povoljan utisak a kad razgledasmo, veoma urednu i čistu sobu sa tušem a osim toga kad čusmo cijenu od 10 eura po nosu, zadovoljno sjedosmo da večeramo, pritom se prisjećajući onih kosovskih motela, od kojih je svaki bio barem dva broja veći od ovoga.

    Skoro kao da zeli da i pedagoški dopuni naš doživljaj u skoro prazni restoran, osvrćuci se utrča jedno rasmo plavokoso žensko celjade, u nekom roza kompleti koji je bezobrazno isticao raskošne obline, dok je mini suknjica otkrivala duge noge i to kakve...! Sve u svemu i stvarno je potsjećala na neku rasnu kobilu, koja onako uzbuđeno i nestrpljivo pocupkuje i kopa kopitima, jedva čekajući da je neko uzjaše... Uz graju u jedan od mobilnih telefona iza nje u restoran upade krupan i snažan čovjek sredjih godina i s njom se uputi za susjedni sto, ne prestajući da gromoglasno razgovara sa nekim koji naprosto nije htio da shvati ono sto hoće da u poruču. U stvari, ni kasnije nije prestao s telefoniranjem, te ona bedevija, kasnije, sama ode do portirnice, jednako pocupkujući i ne udostojivši nas niti jedog zamagljenog pogleda i konačno otrča uz stepenice, za sobom ostavljajući razbucane pramenove čežnje prisutnih, što bi Slovenci rekli – pizdoiskalaca.

    - „On voit, q´elle aime...“ (vidi se da ona voli...)

    ... čuh Žanov glas, koji tako jasno potvrdi moj utisk, da samo potvrdno klimnuh glavom, sve zamišljajući onoga kurajbera, koji je i dalje urlao u svoj mobilni, kako leži na leđima itelefonira, dok ona onako sekretarski, stručno rabota na njemu i odrađuje svoju hm! – nadnicu. Moje razmišljanje Žan prekide primjedbom da bi, zbog njene ocevidne volje, veoma rado i sam spremno prihvatio njene usluge...

    Ovdje ču prestati sa putopisom iako putovanju još nije bio...

    KRAJ

  8. #8
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    cikotic city
    Posts
    1,890
    Thanks Thanks Given 
    21
    Thanks Thanks Received 
    6
    Thanked in
    6 Posts

    Default

    mogu ti rec da sam sve pazljivo procitao ali na dio kad su se momci skupljali u uglu i gledali vas... slutio na najgore. no dobro ste prosli. prije par godina sam se i ja truckao bas kao i ti albanskim dzadama, no cuh da je sad stanje dsta popravljeno, al eto vid djavola... nema dokaza u te tvrdnje iz tvoje price.
    sve u svemu, sto se mora - nije tesko(rece neki mudri starac kome bjese dosadno) pa vam ni ova ruta nije pala pretesko...
    vjerovatno dogadjaj koji ti nece ostat u prelijepo sjecanje ali ce u sjecanju ostat zasigurno.
    svaka cast na predjenoj ruti
    C9H13NO3

    One world, Two wheels

  9. #9
    Join Date
    Feb 2004
    Posts
    1,091
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Met,

    Ovo je sjajna pisanija. Uzivah citajuci, pogotovo sto se i ja vrzmam slicnim putevima po Balkanu, ponekad...

    Radi podsjecanja, evo moj post od prije vise od 2 godine o Albaniji, sa nesto slikica koje napravih.

    https://forum.cdm.me/showthread.php?...light=albanija

    Pozz

  10. #10
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    cikotic city
    Posts
    1,890
    Thanks Thanks Given 
    21
    Thanks Thanks Received 
    6
    Thanked in
    6 Posts

    Thumbs up

    Quote Originally Posted by forumen View Post

    Radi podsjecanja, evo moj post od prije vise od 2 godine o Albaniji, sa nesto slikica koje napravih.

    https://forum.cdm.me/showthread.php?...light=albanija

    Pozz
    odlican text
    C9H13NO3

    One world, Two wheels

  11. #11
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    setanz
    Posts
    144
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    preuzeto sa www.dmj.blog.hr

    Desetak dana lutanja po dubinama Balkana... Zvuči romantično, u stvarnosti bio je to zapravo niz dosadnih poslovnih sastanaka, žderačina s poslovnim partnerima, hotelskih soba i beskonačnih vožnji iz grada u grad, nerijetko noću, kada se ništa nije dalo vidjeti. Slika nemam, tj. imam ih nekoliko, ali nisu reprezentativne, pa mi ih se ne da stavljati. Kad sam bio mlađi volio sam zamišljati kako ću jednog dana pisati scenarije za strip, balkanski pandan Cortu Malteseu, u kojem će se glavni lik početkom dvadesetog stoljeća smucati tim stjecištem mitova, doživljavati čudnovate zgode i upoznavati ljude koji će jednog dana presudno utjecati na sudbinu svijeta. E, pa ovo uopće nije bilo nalik na dogodovštine mog izmaštanog Corta Balcanesea.

    Najbizarniji je detalj prvog dana puta bila čudnovata igra prirode – vozili smo se kroz više ili manje gustu maglu autocestom sve do Bajakova. Čim smo ušli u Srbiju zasjalo je sunce. I lijepo nas je vrijeme pratilo čitavim putem, da bi se navečer, iste sekunde kada smo ušli u Makedoniju, ponovo spustila magla. Bože? Imaš li kakvo objašnjenje? Hajde, da čujem.

    Beograd sam uistinu sporadično vidio, no detalj koji je impresionirao, a pokazat će se karakterističnim za sve ostale gradove koje ću posjetiti tijekom puta, osim donekle Sarajeva, jest: za razliku od Zagreba, nigdje ne možeš čuti narodnjake. Kafići, taksiji, auti koji prolaze cestama... Nigdje. Pretežno hrvatsku glazbu s neke srpske radio stanice slušali smo do južnije od Niša. Gdje smo napravili i najveću glupost putovanja. U Beogradu su nas uputili da stanemo u motelu Predejane, prije makedonske granice, jer da se ondje najbolje jede. Nismo bili gladni, nakon davljenja Karađorđevićevom šniclom u Beogradu, pa smo produžili za Skopje. U kojem su nam sljedeća dva dana svi trljali na nos kakve smo budale što nismo skrenuli u Predejane jesti.

    Što se može, na hranu se inače ne mogu požaliti, bila je dobra i obilna tijekom čitavog puta, a i lokalne su pive gotovo svugdje korektne. U Skopju smo se na nekadašnji Dan Republike slikali u ulici 29. Noembri i slušali priče o Strumici, mitskom mjestu gdje navodno na svakog muškarca dolazi šest žena, mahom zgodnih i slobodoumnih. Doduše, i u Skopju ih navečer, čini se, ima više po kafićima nego muških. Makedonski običaj da se polako mezi uz cugu nismo uspjeli pratiti, pa bi se prvo nakrkali kao krkani, a onda još tri sata pijuckali mastike i Skopsko, usput tu i tamo, čisto iz očaja još žderući. Dakako da sam stalno gutao Rupurute da suzbijem žgaravicu. Sam me grad nije oduševio nekom ljepotom, ali su ljudi, očekivano, kao i većina Makedonaca koje sam ranije upoznao, zakon.

    Problem je što neki od žitelja te zemlje žive od skupljanja metala. A prometni su znakovi vrlo dostupni i, pretpostavljam, mogu se dobro unovčiti. Što je nezgodno, pogotovo kada ukradu znak skretanja za Ohrid pa se neplanirano nađete na granici s Kosovom. Iz drugog pokušaja uspjeli smo pronaći put za Ohrid, koji nas je proveo kroz divlji i prekrasan, nenastanjen kraj, gdje se svakih trideset kilometara naiđe na skretanje za (iz ma kojeg pravca još pedesetak kilometara udaljeni) Debar. Mjesto u kojem je moj djed nekada, između dva rata, službovao u vojsci i imao tri kućna ljubimca: vuka, orla i divljeg vepra. Priču o njegovom odnosu prema životinjama i povjerenju koje su, čak i divlje, imale u njega, možda ispričam nekom drugom zgodom, a sad bih samo rekao da je taj pusti, samotni dio Makedonije nešto najljepše što sam od prirode vidio na čitavom putu. Jednom, otići ću u taj Debar...

    Ohrid je lijep i pitoreskan gradić, ali u njegovoj okolici fascinira samo jedno, ogromna litica, planinski lanac koji zatvara ravnicu i strši u nebo, doimajući se prijeteće čak i iz daljine: Albanija. S knedlom u grlu, krenuli smo onamo, samo da nas zamalo ne puste zbog nekih problema s papirima. Nakon podužeg čekanja, ušli smo u carstvo bunkera: na stotine, tisuće ih se natiskalo posvuda u blizini granice. Nezamislivo, neopisivo. Cesta je nova i dobra (iako albansko poimanje prometa ima dosta specifičnosti), vodi riječnim kanjonom, jedinim mogućim putem među svim tim gorjem, sve do Drača na obali, odakle se potom vraća za Tiranu.

    Što, dakako, znači, da je nismo pratili, nego se u Elbasanu odvojili i krenuli starom, planinskom cestom. Koja nije baš tako dobra. Ali nikada neću zažaliti: u trenutku kada smo se počeli serpentinama penjati uzbrdo kroz maslinike, okruženi štandovima s prodavačima voća i kolonama starih Ford Transita, osjećao sam se najljepše i najugodnije na čitavom putu. Kao da sam se vratio u djetinjstvo, predio jako podsjeća na Cres, na ondašnju cestu sedamdesetih, mediteranski ugođaj spojen s planinama. Obožavam takav krajolik i uživao sam čitavim putem preko planine, sve do spuštanja u Tiranu, grad lijepih žena, brzorastućih poslovnih zgrada i kaotičnog prometa.

    Naš dojam o nekom gradu nerijetko jako ovisi o dvije stvari: vremenskim prilikama i prethodnim predrasudama. U Tirani je bilo prekrasno, sunčani i topli jesenski dani, opipljiv osjećaj hrupljenja naprijed u svakom pogledu. I grad kojeg sam zamišljao sivog i ružnog dočekao me šarenilom i, ne klasičnom ljepotom, nipošto, ali svime prije no ružnoćom. Te mi se jako, jako svidio. Ono što mi se nije svidjelo jest prenaseljenost: na čitavoj središnjoj ravnici, od Tirane do Skadra, nije bilo trenutka u kojem u vidokrugu nije bilo kuće, pumpe, salona namještaja... Nikakve prirode, niti jednog šumarka. Tek one iste planine u daljini, nešto manje prijetećeg izgleda s ove, mediteranske strane.
    ........
    "Sve moje mane mozda znas, svu moju ludost niko ne zna..."
    George Gordon Noel Lord Byron

  12. #12
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    setanz
    Posts
    144
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    U Skadru sam zato napokon doživio pravu, staru Albaniju. Ne uočivši kako, skrenuli smo s glavne ceste. I našli se u prljavštini, u bijedi. U dvadeset i kusur godina gljivarenja vozikao sam se raznoraznim šumskim stazicama i kozjim putevima, no nikada nisam vidio tako neopisivo loše ceste poput onih u sporednim albanskim ulicama. I dakako, u tom siromašnom i zabitom dijelu pojavile su se dvije stvari kojih uopće nije bilo na vidiku drugdje u Albaniji: minareti i zvonici. Enver Hoxha je temeljito satro opijum za narod, ali ovdje je religija procvala odmah čim je uzmogla – razumijem, ta kome na takvom mjestu ne bi bila potrebna utjeha?

    Crnu Goru smo prošli po noći, uz zvukove mog cedea s Miladinom Šobićem, pa mi je teško išta pametno reći o njoj. Skoro smo se sudarili sa stadom crnih krava u mraku, i njihovim bijesnim pastirom. Zaustavili su nas specijalci – nisu gnjavili, ali to je bila jedina situacija te vrste na čitavom putu, pa je spominjem. Podgoricu uistinu nisam imao priliku vidjeti, ali sam zato sa zadovoljstvom upoznao nadaleko čuveni restoran Konak kod Cetinja. Kuhana jagnjetina bila je izvrsna, no nažalost nekada čuveno Nikšićko pivo danas čak ni u samoj Crnoj Gori, ni točeno, ne opravdava legendu – to je bilo ubjedljivo najgore pivo koje smo probali tijekom čitavog puta. Da mi je netko rekao da ću se na ovoj turi voziti i trajektom, ne bih mu vjerovao, no Boku Kotorsku smo upravo tako prešli.

    Kratak intermezzo u domaji počeo je pivom u Ćilipima s Tonijem, izdavačem Kulta (link na njegov, danas nažalost neaktivan blog, možete naći lijevo) – svaka čast, majstore, dobar ti je časopis! Nastavio se razgledavanjem Dubrovnika ujutro, te prvo kavom, a potom, dakako, i pivom na Stradunu u ugodnom društvu. Nastavak puta donio nam je i dva bliska susreta s drugim vozilima – na čitavom putu samo smo u Hrvatskoj bili u realnoj opasnosti da se sudarimo s nekim, i to dvaput, uz preslušavanje radijskog programa o problemima uzgajivača ovaca na Braču i predstavljanje novog albuma Đanija Stipaničeva.

    Dubrovnik je prekrasan grad, ali Mostar... To je uistinu nešto posebno, mislim da u životu nisam vidio ništa ljepše od tog središnjeg dijela, oko Starog mosta. Nažalost, put kojim smo hodali onamo pokazao je posve drukčiju sliku: pola grada su i danas, više od desetljeća nakon rata, ruševine. I napetost se osjeća na svakom koraku. Ne bih želio biti zloguki prorok, i iskreno se nadam da sam u krivu, ali Mostar miriše na rat. I to ne samo na prošli, nego i na budući. Nadam se da će Muslimani i Hrvati i ondje naučiti živjeti u miru, ali daleko sam od optimizma. Međutim, želio bih se vratiti onamo najmanje iz dva razloga: jedan je već navedena ljepota grada, a drugi plata miješanog mesa koju smo slistili u nekom Karting centru, a koja mi je u žestokoj konkurenciji ipak bila vjerojatni gastronomski vrhunac putovanja.

    Uslijedilo je Sarajevo. Mitsko mjesto kamo sam odmalena želio otići, grad spontanih i duhovitih ljudi, koji se znaju dobro zabavljati. Ovdje se vraćamo na onaj dio o vremenu i očekivanjima. Neispunjenima. U moje se sjećanje Sarajevo sada upisalo kao grad stalne magluštine, hladnoće od koje bole uši, tmurnog vremena, iritantno dosadnih prosjaka na Baš Čaršiji... Da ne znam sve ono što znam od ranije, od svih bi gradova koje sam vidio na putu ovo bio onaj u kojeg se najmanje želim vratiti. I da, za one koji se pitaju: pojeo sam ćevape, morao sam odabrati jedno mjesto od nekoliko legendarnih, pa sam se odlučio za Hodžića. I bili su dobri. Samo dobri.

    U Sarajevu nam se dogodila i najzabavnija anegdota putovanja. Kasnili smo na sastanak s jednim predstavništvom Europske zajednice, s kojim bismo trebali početi nešto raditi. Kasnili smo jer taksist nije mogao pronaći minijaturnu Dubrovačku ulicu. Napokon stigavši, ispipani smo i testirani na metal, nakon iks strogih provjera jedva pripušteni unutra. Rekli smo portiru s kim se trebamo naći, a on nas je protupitao jesmo li za sastanak u 9. Bili smo, pa nas je odveo u neku sobu gdje je dvadesetak ljudi sjedilo oko ovalnog stola, neki je čiča na engleskom držao prezentaciju, a prevoditeljica pojašnjavala njegove riječi drugima.

    Nakon nekoliko minuta kolega se oglasio:
    - Dino, mislim da smo na pogrešnom sastanku.
    - I ja sam tog dojma.
    Izašli smo, s dvije minute razmaka, i otišli na pravi sastanak, psujući u sebi portira. Šteta. Baš me zanima, da smo kojim slučajem ostali, bi li došlo do glasovanja, o čemu god da se pričalo. I, ako bi, kako bi naši glasovi odredili budućnost Bosne i Hercegovine.

    Kasnije te večeri, u brdima između Teslića i Kotor Varoši, pomislio sam kako ne bi bilo lijepo da nam se auto pokvari ondje i tako odredi našu ne baš lijepu budućnost. Velik je to komad planine, prekriven mračnim šumama i nekako sam imao dojam da domoroci ondje možda i ne znaju da je rat završio. Ili da ih, ako i znaju, nije briga. Znam da imam bar jednog čitatelja ovog bloga iz Republike Srpske i nadam se da se neće uvrijediti, ali tada i ondje sam se uistinu osjećao kao da se šuljam kroz srce Mordora, i odahnuo sam tek kada su se pred nama ponovo počela pojavljivati svjetla i kuće.

    Banja Luka je jedini od svih na ovom putovanju posjećenih gradova u kojem sam bio razmjerno nedavno. I, nekako, grad je to s kojim sam se odmah srodio. Dijelom zbog prošli puta pojedene punjene vješalice, koja je jak favorit za titulu najbolje ikada probane klope. Dijelom zbog Nektara, piva koje mi uistinu fino paše i uvijek mu se vraćam sa zadovoljstvom. A dijelom i zbog prekrasnih Banjalučanki, utegnutih u iznimno uske tajice ili hlačice – ovaj se grad s Tiranom bori za titulu mjesta u kojem su žene i najzgodnije i najzrihtanije, od svih ovog puta posjećenih. Nažalost, plata za dvije osobe u restoranu Vrbas nije bila na nivou one vješalice, iako jest bila jako dobra. I, iako nas je bilo trojica, kada smo odlazili iz restorana, i dalje se doimala punom. Viđao sam velike porcije u restoranima. Viđao sam i jako velike porcije. A viđao sam i banjalučke porcije – u ovoj domeni, upravo je to ispravan superlativ.

    Po povratku doma otišli smo, dakako, zaliti sretan i uspješan završetak puta. Što se zbivalo u jednoj breganskoj birtiji. A ondje smo saznali najnoviji lokalni trač, po kojem je murija u jednom haustoru u Bregani zatekla skupinu maloljetnica (preciznije, curica od 13-14 godina) koje su za lovu (preciznije za 20-30 kuna) pušile starijim frajerima. Što je bila točka na i. Nismo stali jesti u motelu Predejane. Nismo otišli u Strumicu. Profulali smo sve ono što se nije smjelo fulati... Pa ipak, bilo je dobro, i volio bih ponoviti ovakav put. Ali turistički.
    "Sve moje mane mozda znas, svu moju ludost niko ne zna..."
    George Gordon Noel Lord Byron

  13. #13
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Samo da pridignem ovaj thresd kako se ne bih lomatao u potrazi za njim.... Pozdrav

    - M -

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. DzOJS KERI O CRNOJ GORI I CRNOGORCIMA
    By Hari Krisna in forum Istorija
    Replies: 19
    Last Post: 09-04-10, 22:31

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •