Dugo Putovanje Putovanje Kroz Balkansku NoĆ

[metuzalem]

U stvari, putovanje je počelo u prijepodne jednog vrelog i sunčanog ljetnog dana, prolaskom kroz pogranično mjesto – Tuzi – cestom koja je od tog momenta izgledala da vodi u – nepovrat. Od samog početka, nepredvidljivo je krivudala i stalno nam nametala utisak, da će odjednom i bez nekog razloga, završiti pred obližnjim brdom, u nekoj zapuštenoj vrtači ili se konačno zaglibiti u močvari čijim je obodom krivudala. Onako iskrpljena i krivudava, izgledalo je da više vodi u nekakvi zabačeni katun nego li u susjednu zemlji pa bilo to čak i jedina veza od glavnog grada Crne Gore.

Dosta dugo smo se motali, ja i moj francuski prijatelj zaljubljen u Crnu Goru: Jean François Tivollier (Žan Fransoa Tivolije), oko jezerskog rukavca obraslog ševarom, sve dok se, iza jednog uzvišenja, iznenada ne nađosmo na graničnom prelazu na kome nije bilo mnogo gužve iako se cijeli granični postupak odvijao kao u usporenom filmu.

Dik sam čekao okončanje formalnosti, sa dosadom sam zagledao postrojene mercedese otvorenih prtljažnika, čime oni i probudiše moju radoznalost, da vidim što bi to moglo biti u njima a sto bi moglo zanimati carinike sa obije strane ove neobične granice. Začudih se kad vidjeh da se uglavnom radi o brašnu pakovanom u pakete od kilograma i pivu u bocama od dvije litre!?

Nakon što platismo po „ulaznicu“ od 10 evra, nastavismo put u ovu, do skora, toliko blisku, ali zato dugo vremena „zabranjenu“ zemlju. Nakon par stotina metara, cesta produži poljem koje se lagano spuštalo ka jezeru, sad već blago krivudajući među razbacanim kućama, medju kojima neke bejahu dovrsene, lijepo sagrađene i smjestene u jednako lijepo uređenom drvorištu, mahom ograđenom željeznom ili zidanom ogradom. No mnogo vise je bilo onih koje su odavale neodoljiv utisak da je, nedavno, ovudijen protutnjao nekakav neobičan rat, koji je za sobom ostavio rusevine zapocetih kuća, pri tome zaobilazeći mnoštvo bunkera koji su poput kakvih ekoloških bradavica vireli iz jezivo zapuštenog okoliša.

Uskoro dođosmo do predgrađa iza koga se naslućivao grad Skadar, kroz koji smo, izgleda, morali proći da bi nastavili put, preko Albanije i Kosova, za Vranje. Gdje je Žan išao na grob svome prijatelju. Na ulazu u grad Skadar, stigosmo kolonu, uglavnom mercedesa i ponekog džipa, kako gegajući i klateći se, s velikom mukom pokušavaju proći nekih stotinak metara ceste, prekrivene dubokim rupetinama punih blatnjave vode koja se prelivala iz jedne u drugu. Ovaj komad ceste, izgledao je kao da strategijski dopunjava one formacije bezbrojnih bunkera, te se nijesmo mogli oteti utisku da, u stvari, prelazimo liniju fronta a ne međudržavnu granicu.

No sve prođe bez ikakve štete te ubrzo dođosmo u glavnu gradsku saobraćajnicu koja je izgledala kao poslije nekakvog „tsunami“ talasa, koji je na okolne fasade doplavio i ostavio tušku pjacu, sa sve robom i otpacima, jer se ponuđena roba vidjela kako visi već od drugog sprata pa sve do blatnjavih trotoara kojima se od nje nije moglo njima ni proći, no se besposlena „klijentela“ morala motati ulicomi među vozilima koja su se ionako kretala istom brzinom.

Ono što mi je posebno zapalo za oko i naknadno posebno svidjelo, jeste opšti ritam cjelokupnog saobračaja, jer je izgledalo da svi idu – pješke – bez obzira što su mnogi sjeđeli u vozilima i na biciklima... Imalo je nečeg veoma umirujućeg u toj gužvi kojom se narod, pogleda zamagljenih nekim unutrašnjim događanjem, lijeno i skoro bez svjesnog ucešća, motao nepreglednom rijekom svakovrsnih vozila, jedva je i primjećujući, dok se ona ocevidno prilagođavala njegovom ritmu. Za nas dvojicu je ovo iskustvo predstavljalo pravo – otkrovenje, te smo, neđe u centru, stali da obavimo neke sitne trgovine, kojima smo privukli gomilu besposlenih „biznismena“ koji su se utrkivali da nam pri tome pomognu a nakon pitanja kuda dalje, da nam pokažu put, sto su spremno i usrdno činjeli, crtajući nam pravce po prašini punoj otpaaka.

Uskoro smo nastavili put i nakon što smo proli ispod brda sa tvrđavom na vrhu, prijeđosmo željezni most preko rijeke Drim, u daljini pogledom prateci njegovo ušće u nadošlu Bojanu, ciji se dalji tok gubio u izmaglici šaske ravnice. Naprosto odahnusmo vozeći se potpuno novom cestom u pravcu Tirane, dok je pored nas promicala, plodna ali dosta zapustena ravnica, po kojoj se vidjelo mnoštvo razbacanih, starih i trošnih ali i novih i veoma lijepih kuća i što je na nas ostavilo poseban utisak, na veoma „pristojnom“ otstojanju od, vjerovatno, obnovljene ceste. Nakon petnaestak kilometara skrenusmo lijevo, starom cestom krpljenom nebrojeno puta, tako da vožnju nastavismo uz jedva ponošljivo truckanje. Pred nama se ukazaše brda, čijim blagim padinama nastavismo put, sa lijeve strane ostavljajući visoku betonsku branu razapetu medju strminama dva obližnja brda, niz koju se uz pjenu slivala voda. Uskoro se cesta nastavi probijati između brda kojima cesta nastavi dosta strmo uspinjanje koje nas ubrzo dovede do vrha nakon kojeg se spustismu u duboku dolinu neke od pritoka rijeke Drim. Prolazili smo pred rijetkih naselja i čudili da nigdje nije bilo minareta vec samo poneki zvonik neke od katoličkih crkava. Ono što je na nas ostavilo poseban utisak, bile su usamljene kuće od kamena, djelomično pokrivene kamenim pločama, koje su se veoma skladno uklapale u okolinu dosta erodiranu i obraslu rijetkim žbunjem. Obično su se nalazile na prostranim uzvišenjima oko kojih su se naslućvala plodna i dobro održavana imanja, te su na nas ostavljale utisak neke posebne „otmjenosti“ iako su se od naših kuća razlikovale po veličini i blagom nagibu krova.

Nakon nekoliko sati veoma mučne vožnje po vjetrovitom i kišnom vremenu, spustismo se u jednu prostranu dolinu gdje nas doceka sunce i ugodna zavjetrina. Iz daljine ugledasmo jedan gradić koga u karti nađosmo pod imenom Puke i odlučismo da napravimo pauzu i u njemu ručamo. Gradić se nalazio na jenom uzvisenju, ustvari na padini jednog od okolnih brda, i izgledao sasvim „pristojno“. Uskoro stigosmo do prostranog centralnog trga kojim je dominirao Hotel pred kojim parkirasmo blatnjavu „NIVU“ ali kad ga malo bolje osmotrismo, vidjesmo da je zatvoren što nas nije mnogo smetalo, jer je preko ulice bio novootvoreni rstoran u stilu (valjda) američkog Zapada, te se i zaputismo tamo. Jedna veoma okretna, mala i obla ženica, donese kartu koju bespomocno stadosmo prevrtati, pokušavajući da barem nešto odgonetnemo ali bez uspjeha. Nakon što se „predasmo“ zbunjeno šireći ruke, ona ženica pokaza prstom na sebe i klimanjem glave poruči da će ona to srediti, te se opustismo i počesmo osvrtati. Pri tome primijetismo jedno mlado žensko čeljade, našminkano tako jezivo kao da je ispala iz filma „Adams familly“, koje se motalo po lokalu i ispred njega kupilo ćikove i ostale sitne otpatke i to sa takvom važnošću, da smo naslutili da mora pripadati porodici vlasnika, što se ispostavilo kao tačno jer ona, nakon tog „važnog“ posla, isto tako važno zasjede za jedan od stolova gdje joj odmah doniješe kafu...

No, čekanje se oduži te Žan ustade kako bi naručio bocu nekog od albanskih vina te pođe do šanka, za koji se dosađivao jedan mlad momak koji se naprosto prepade, nenadno se suočivši sa čoekom koji mu stade mumlati nešto, neprestano pokazujući na, iza njega, poređane boce vina. Ubrzo se oporavi i stade, jednu po jednu, Žanu davati boce na uvid, dok klimanjem glave ne potvrdise narudzbu. Ona ženica uskoro donese nekakvu kombinaciju ražnjića, malih pljeskavica prelivenih jogurtom i garniranih pomfritom i salatom, da bi svoju uslugu završila "adutiranjem“ bocom crnoga vina sa etiketom – „Vranac“. Uzesmo je i provjerismo... bila je to stvarno boca "Vranca" sa podgoričkih „Plantaža“, ali kad htjedosmo da protestujemo, ona nas prekide autoritativno i pobjednički dižući uvis svoj kratki, zatubasti palac.. Pokušasmo još jednom ali uzalud, te Žana stadoh tješiti time, da ta žena vjerovatno ima namjeru da nas ovim vrhunskim vinom, vrhunski „stima“, smatrajući valjda da je „Vranac“ u stvari "mercedes" među vinima i jedini kojim će to ona i moći...


(nastavlja se...)