U Skadru sam zato napokon doživio pravu, staru Albaniju. Ne uočivši kako, skrenuli smo s glavne ceste. I našli se u prljavštini, u bijedi. U dvadeset i kusur godina gljivarenja vozikao sam se raznoraznim šumskim stazicama i kozjim putevima, no nikada nisam vidio tako neopisivo loše ceste poput onih u sporednim albanskim ulicama. I dakako, u tom siromašnom i zabitom dijelu pojavile su se dvije stvari kojih uopće nije bilo na vidiku drugdje u Albaniji: minareti i zvonici. Enver Hoxha je temeljito satro opijum za narod, ali ovdje je religija procvala odmah čim je uzmogla – razumijem, ta kome na takvom mjestu ne bi bila potrebna utjeha?
Crnu Goru smo prošli po noći, uz zvukove mog cedea s Miladinom Šobićem, pa mi je teško išta pametno reći o njoj. Skoro smo se sudarili sa stadom crnih krava u mraku, i njihovim bijesnim pastirom. Zaustavili su nas specijalci – nisu gnjavili, ali to je bila jedina situacija te vrste na čitavom putu, pa je spominjem. Podgoricu uistinu nisam imao priliku vidjeti, ali sam zato sa zadovoljstvom upoznao nadaleko čuveni restoran Konak kod Cetinja. Kuhana jagnjetina bila je izvrsna, no nažalost nekada čuveno Nikšićko pivo danas čak ni u samoj Crnoj Gori, ni točeno, ne opravdava legendu – to je bilo ubjedljivo najgore pivo koje smo probali tijekom čitavog puta. Da mi je netko rekao da ću se na ovoj turi voziti i trajektom, ne bih mu vjerovao, no Boku Kotorsku smo upravo tako prešli.
Kratak intermezzo u domaji počeo je pivom u Ćilipima s Tonijem, izdavačem Kulta (link na njegov, danas nažalost neaktivan blog, možete naći lijevo) – svaka čast, majstore, dobar ti je časopis! Nastavio se razgledavanjem Dubrovnika ujutro, te prvo kavom, a potom, dakako, i pivom na Stradunu u ugodnom društvu. Nastavak puta donio nam je i dva bliska susreta s drugim vozilima – na čitavom putu samo smo u Hrvatskoj bili u realnoj opasnosti da se sudarimo s nekim, i to dvaput, uz preslušavanje radijskog programa o problemima uzgajivača ovaca na Braču i predstavljanje novog albuma Đanija Stipaničeva.
Dubrovnik je prekrasan grad, ali Mostar... To je uistinu nešto posebno, mislim da u životu nisam vidio ništa ljepše od tog središnjeg dijela, oko Starog mosta. Nažalost, put kojim smo hodali onamo pokazao je posve drukčiju sliku: pola grada su i danas, više od desetljeća nakon rata, ruševine. I napetost se osjeća na svakom koraku. Ne bih želio biti zloguki prorok, i iskreno se nadam da sam u krivu, ali Mostar miriše na rat. I to ne samo na prošli, nego i na budući. Nadam se da će Muslimani i Hrvati i ondje naučiti živjeti u miru, ali daleko sam od optimizma. Međutim, želio bih se vratiti onamo najmanje iz dva razloga: jedan je već navedena ljepota grada, a drugi plata miješanog mesa koju smo slistili u nekom Karting centru, a koja mi je u žestokoj konkurenciji ipak bila vjerojatni gastronomski vrhunac putovanja.
Uslijedilo je Sarajevo. Mitsko mjesto kamo sam odmalena želio otići, grad spontanih i duhovitih ljudi, koji se znaju dobro zabavljati. Ovdje se vraćamo na onaj dio o vremenu i očekivanjima. Neispunjenima. U moje se sjećanje Sarajevo sada upisalo kao grad stalne magluštine, hladnoće od koje bole uši, tmurnog vremena, iritantno dosadnih prosjaka na Baš Čaršiji... Da ne znam sve ono što znam od ranije, od svih bi gradova koje sam vidio na putu ovo bio onaj u kojeg se najmanje želim vratiti. I da, za one koji se pitaju: pojeo sam ćevape, morao sam odabrati jedno mjesto od nekoliko legendarnih, pa sam se odlučio za Hodžića. I bili su dobri. Samo dobri.
U Sarajevu nam se dogodila i najzabavnija anegdota putovanja. Kasnili smo na sastanak s jednim predstavništvom Europske zajednice, s kojim bismo trebali početi nešto raditi. Kasnili smo jer taksist nije mogao pronaći minijaturnu Dubrovačku ulicu. Napokon stigavši, ispipani smo i testirani na metal, nakon iks strogih provjera jedva pripušteni unutra. Rekli smo portiru s kim se trebamo naći, a on nas je protupitao jesmo li za sastanak u 9. Bili smo, pa nas je odveo u neku sobu gdje je dvadesetak ljudi sjedilo oko ovalnog stola, neki je čiča na engleskom držao prezentaciju, a prevoditeljica pojašnjavala njegove riječi drugima.
Nakon nekoliko minuta kolega se oglasio:
- Dino, mislim da smo na pogrešnom sastanku.
- I ja sam tog dojma.
Izašli smo, s dvije minute razmaka, i otišli na pravi sastanak, psujući u sebi portira. Šteta. Baš me zanima, da smo kojim slučajem ostali, bi li došlo do glasovanja, o čemu god da se pričalo. I, ako bi, kako bi naši glasovi odredili budućnost Bosne i Hercegovine.
Kasnije te večeri, u brdima između Teslića i Kotor Varoši, pomislio sam kako ne bi bilo lijepo da nam se auto pokvari ondje i tako odredi našu ne baš lijepu budućnost. Velik je to komad planine, prekriven mračnim šumama i nekako sam imao dojam da domoroci ondje možda i ne znaju da je rat završio. Ili da ih, ako i znaju, nije briga. Znam da imam bar jednog čitatelja ovog bloga iz Republike Srpske i nadam se da se neće uvrijediti, ali tada i ondje sam se uistinu osjećao kao da se šuljam kroz srce Mordora, i odahnuo sam tek kada su se pred nama ponovo počela pojavljivati svjetla i kuće.
Banja Luka je jedini od svih na ovom putovanju posjećenih gradova u kojem sam bio razmjerno nedavno. I, nekako, grad je to s kojim sam se odmah srodio. Dijelom zbog prošli puta pojedene punjene vješalice, koja je jak favorit za titulu najbolje ikada probane klope. Dijelom zbog Nektara, piva koje mi uistinu fino paše i uvijek mu se vraćam sa zadovoljstvom. A dijelom i zbog prekrasnih Banjalučanki, utegnutih u iznimno uske tajice ili hlačice – ovaj se grad s Tiranom bori za titulu mjesta u kojem su žene i najzgodnije i najzrihtanije, od svih ovog puta posjećenih. Nažalost, plata za dvije osobe u restoranu Vrbas nije bila na nivou one vješalice, iako jest bila jako dobra. I, iako nas je bilo trojica, kada smo odlazili iz restorana, i dalje se doimala punom. Viđao sam velike porcije u restoranima. Viđao sam i jako velike porcije. A viđao sam i banjalučke porcije – u ovoj domeni, upravo je to ispravan superlativ.
Po povratku doma otišli smo, dakako, zaliti sretan i uspješan završetak puta. Što se zbivalo u jednoj breganskoj birtiji. A ondje smo saznali najnoviji lokalni trač, po kojem je murija u jednom haustoru u Bregani zatekla skupinu maloljetnica (preciznije, curica od 13-14 godina) koje su za lovu (preciznije za 20-30 kuna) pušile starijim frajerima. Što je bila točka na i. Nismo stali jesti u motelu Predejane. Nismo otišli u Strumicu. Profulali smo sve ono što se nije smjelo fulati... Pa ipak, bilo je dobro, i volio bih ponoviti ovakav put. Ali turistički.
"Sve moje mane mozda znas, svu moju ludost niko ne zna..."
George Gordon Noel Lord Byron
Bookmarks