ŽELJEZNIČKA PRUGA DUNAV – JADRANSKO MORE
Ajde da probam napisati koju riječ na ovu temu. Zašto pruga koja povezuje Jadran sa Dunavom ide baš na relaciji Bar – Beograd? Da li su postojali drugačiji planovi? Kako se uopšte razvijala ta ideja o željeznici na relaciji Jadran – Dunav? Da bi se lakše razumjelo u ovom tekstu sam koristio imena gradova koji se danas koriste umjesto onih kako su se zvali u datom vremenskom intervalu.
Orjentalne pruge
Otomansko carstvo je u sklopu Tanzimatcke reforme htjelo da modernizuje i infrastrukturu. To je podrazumjevalo i izgradnju želejeznice na relaciji Istanbul – Beč, odnosno do granice sa Austro-Ugarskom. Zbog toga se 31. maja 1868 god. koncesija za izgradnju te pruge ustupa belgijskoj kompaniji Van der Elst. Uskoro belgijska kompanija prodaje koncesiju francuskoj kompaniji Langrand-Dumonceau. Kako nisu uspjeli da obezbjede finansijska sredstva koncesiju 17. aprila 1869 god. preuzima baron Moritz von Hirsch. Izgradnjom pruge dobija koncesiju na 99 godina. Osim glavnog pravca potrebno je uraditi i još tri kraka pruge, tako da su zamišljine linije pruga morale proći kroz sledeće gradove:Istanbul – Jedrene – Plovdiv – Sofija – Niš – Priština – Sarajevo – Banja Luka – Novi Grad (Austro-Ugarska granica)Jedrene – AleksandropoliPlovdiv – BurgasPriština – Skoplje – Solun
Planirano da opisana mreža pruga ima oko 2.500 km. Radi izgradnje ove pruge registruje se kompanija Chemins de fer Orientaux (Orjentalne pruge) u Parizu, te u januaru 1870 god. kreće izgradnja pruge iz četri pravca od Istanbula, Aleksandropola, Soluna i Novog Grada. Do kraja 1874 godine u promet je pušteno oko 1.300 km pruge. Izgrađene pruge su:Istanbul – Jedrene – Plovdiv – BelovoKrak do Aleksandropolia je završenKrak prema Burgasu do mjesta JambolSolun – Skoplje – Priština – Kosovska MitrovicaBanja Luka – Novi Grad
izrađene dionice do kraja 1874 god.
Usljed bankrotstva Otomanskog carstva tokom 1875 god. radovi na izgradnji pruge su se usporili, a izbijanje ustanka na Balkanu i Rusko-Turski rat su u potpunosti prekinuli izgradnju pruge., a Berlinski kongres 1878 god. je donio i novu mapu Balkana. Time se nije odustalo od željezničkog spajanja Konstatinopolja i Beča već je odlučeno da se drugačije izgrade željezički pravci. Umjesto da pruga ide planiranonom trasom Niš – Priština – Mitrovica – Sarajevo – Dobrljin – Zagreb – Maribor – Beč sada je planirano da ide Niš – Beograd – Subotica – Segedin – Budimpešta – Beč. Umjesto kraka Niš – Priština da se napravi krak Niš – Skoplje. Sjedište kompanije Chemins de fer Orientaux se 1878 godine seli iz Pariza u Beč, te i dalje rade prugu na teritoriji Otomanskog carstva i iste završavaju do 1888 god. Za ostatak planiranih pruga (u sada izmjenjenoj trasi) zadužene su Bugarska, Srbija i Austro-Ugarska.
Bookmarks