Originally Posted by
wulfy
Poslije elektrificiranja većine glavnih pruga naponom 25 kV, 50 Hz, početkom sedamdesetih godina odlučeno je da se nabave elektromotornih vozovi koje bi zamjeniti dotašnje dizelmotorne vozove (JŽ 812, popularni ,,šinobusi"). Zbog toga u Goši (gdje se proizvodio ,,Šinobus") razvijaju elektromotorni voz. Proizvedene su tri garniture ovog elektromotornog voza (JŽ 410, nadimak ,,leteći Šumadinac"). Ipak, zbog uvoznih dijelova (elektro-oprema, postolja, kočnice i kvačilo) taj elektromotorni voz je bio skuplji od uvoznih (iz istočne Evrope, koja je zbog klirinnškog duga prema Jugoslaviji imala male cijene proizvoda) te se 1976 god. nabavljaju mađarske garniture Ganz (JŽ 411) od strane ŽTP Zagreb (iste je nabavilo i ŽTP Sarajevo za olimpijadu 1984 god.) dok se ŽTP Novi Sad, ŽTP Beograd, ŽTP Titograd i ŽTP Skoplje odlučuju za Sovjetske garniture RVR ER-32 (JŽ 412). Prva isporuka je bila 1980 godine, a do raspada Jugoslavije isporučena je 51 garnitura. Nadimak ovim elektromotornim vozovima je bio ,,Gorbačov". Razlog za odabir ovih vozova je taj što su bili duplo jeftiniji od ,,letećeg šumadinca". U ŽTP Titograd su počeli da pristižu 1985 godine. Od te 51 garniture, 4 ih je isporučeno u ŽTP Titograd i 4 u ŽTP Skoplje, ostalih 43 u Srbiju (ŽTP Beograd i ŽTP Novi Sad). Kako je ovo elektromotorni voz razvijen u saradnji (i za potrebe) JŽ uvođenjem sankcija ostale proizvedene garniture početkom devedesetih se isporučuju Bugarskoj (RVR ER-33), da bi se po ukidanju sankcija Srbiji isporučila još dvije garniture (nešto su jače pa imaju oznaku RVR ER-35). Od ova četri garniture koje je imao ŽTP Titograd jedna je potpuno uništena u najvećoj željezničkoj nesreći (23.01.2006 kada je poginulo 47 putnika) na teritoriji Crne Gore.
Sent from my Motorola 8400
Bookmarks