"..bojim se ja to neću dočekati".
Nek nam oproste svi heroji tog vremena.
Poslano sa mog M2006C3MNG koristeći Tapatalk
No pasaran!
Mali osvrt na primjenu statistike na događaje te vrste- ne sagleda dinamiku, i često, na neki način, zamagli suštinu
Iz moje familije, koja i nije nešto velika, nikad nije ni bla, 1941. i 1942. je u partizane otišlo 27 glava, muških i ženskih.
Sva su imena upisana na dan osnivanja Četvrte proleterske.
1945. se kući vratilo ukupno 4 preživjela.
Od 23 poginulih, 4 je poginulo 1942. na Kupresu, 16 je poginulo 1943. na Sutjesci, za ostale se ne zna.
Iako nije reprezentativni uzorak, vrlo slična statistika je za čitavu jedinicu:
Sveukupni ratni put ove brigade je ( iako wiki kaže drugačije ) vrlo precizno evidentiran, i sažet u Monografiji Blaža jankovića, objavljenoj 1975.
Prešla je više od 24.000km, kroz jedinicu je ukupno prošlo blizu 15.000 boraca, od čega je izgubila nešto iznad 9.000 ( oko 3.000 poginulih, 6.000 teško ranjenih- izbačenih iz stroja ).
Od prvobitnih 1.082 borca, poginulo ih je 577.
Od formacijskih djelova koji su iznijeli napad na Kupres ( 1942. ), odbranu Vilića guvna ( Neretva, 1943. ) i Milinklade - Ljubin grob ( Sutjeska, 1943. ), broj poginulih je iznosio tačno neđe približno onome iz moje familije- oko 85%.
I, možda još jedna zanimljivost, koja suvoj statistici onako može dat malo više sadržaja:
Od prvobitnih boraca na dan osnivanja, više od polovine nije služilo armiju, a niti jedan preživjeli nije dočekao kraj rata kao običan borac.
Od onih mojih, recimo, najniža u činu se vrnula tetka, bila je major.
I jezičara neviđena, sa osmjehom ponajvećim na svijetu.
Si nada nos salva de la muerte, al menos que el amor nos salve de la vida.
Izdašno. Posebno mi se posljednji dio posta sviđa.
Sjetih se da se često zaboravlja nimalo manja junakinja koja je pogubljena na isti dan kao i Ljubo Čupić.
Njihova imena stoje jedno pored drugog u gradu pod Trebjesom.
Poslano sa mog M2006C3MNG koristeći Tapatalk
No pasaran!
"Povodom godišnjice zločina u pivskim Dolima 6.-12. juna 1943, ne treba zaboraviti četnike koji su tih dana sarađivali sa okupatorom koji je počinio ovaj strašni zlocin. Dvije fotografije iz jeseni 1943 (dakle NAKON grozomornog zločina) na kojima se u društvu oficira četničkog Trebinjskog korpusa vidi pukovnik August Šmidhuber jedan od komandanata 7. SS divizije Princ Eugen -- upravo te ozloglašene jedinice njemačke vojske koja je počinila zločin.
Kapetan Vidačić je opjevan u popularnoj četničkoj pesmi "Ide vojska od Nikšića", koja se završava riječima: "Vidačiću Milorade, u tebi su naše nade; ti si vođa četnicima, a i dika svim Srbima."
# rekli su o Crnogorcima
http://bandenkampf.blogspot.rs/2015/08/bk0034.html
Poslano sa mog M2006C3MNG koristeći Tapatalk
Last edited by Bluemoon; 12-06-22 at 09:44.
No pasaran!
https://www.antifasisticki-vjesnik.o...lendar/6/13/8/
Poslano sa mog M2006C3MNG koristeći Tapatalk
No pasaran!
Sent from my M2101K9AG using Tapatalk
“Да, что-то чуждое, бесовское и прелестное есть в ней”
Još jedna za sjećanje na heroja.
Poslano sa mog M2006C3MNG koristeći Tapatalk
No pasaran!
Milovan Đilas o Savi Kovačeviću
Na mom putu za Gornje Polje, na kamenom planinskom prevoju, sučelili smo se sa grupom naoružanih ljudi, koju tek posle tri-četiri sekunde prepoznamo kao partizane. Napred je išao pokrupan brkajlija, s kapom od lisičine, u čizmama artiljerca i isprepasan kaišima. – Je si li ti Đilas? – upitao me, a kad mu potvrdih, on se obradovano nasmeja. – Ja sam Sava Kovačević! – oberučke me zagrli i poljubi u oba obraza – kao i ja njega.
To je bio naš prvi susret. Sava je bio krenuo preda me, čuvši za moj dolazak, a ja sam išao u njegov štab: produžili smo skupa. I odmah, u toku tog putovanja, postali smo srdačni.
Komunizam i rat su bili motivacija i dekor bliskosti između Save i mene, ali nisu bili ni njen glavni izvor ni granica: bili bismo bliski, možda još bliskiji, u drukčijem dekoru i s drukčijim motivacijama. Ja sam bio poznat kao partijski intelektualac, a on već slavan junaštvom. Svaki od nas je u drugom, kanda, nalazio ono što mu je nedostajalo, ili čemu je intimno težio: Sava u meni intelektualnost, a ja u njemu epičnost. On je takođe bio stari, predratni komunista, borben i požrtvovan, mada je crnogorsko vođstvo imalo jedno vreme muke s njim jer nije priznavao Crnogorce za posebnu naciju: u njegovom kraju – crnogorskoj Hercegovini, niti poznaju niti priznaju među Srbima ikakve posebnosti. Ali tek je rat dogradio njegovu ličnost i on sebe ostvario u njemu. I to ne samo ustaničkom snalažljivošću i jurišanjem na italijanske tenkove, nego hukom i zamahom koji je nosio u sebi i prenosio na druge. Takvima sam zamišljao pokretače i predvodnike naših narodnih buna – baš takav je i bio: komunizam je bio samo motivacija, jer druge, za bunu, nije bilo niti je moglo biti. I izgled mu je bio iz bune, za bunu: pokretan, snažan, grubog, čak surovog, ali otvorenog i srdačnog izraza i nastupa. I grlat: komandovao je, često, dozivajući s brda na brdo.
O Savi su se, inače, ustalile i neke nepotpune, netačne predstave – kao da je bio samo snalažljiv i hrabar seljak. Bio je on i to, ali podosta i radnik – nadničio je i kao kesondžija na Pančevačkom mostu, a bogami i pomalo intelektualac – učio nešto gimnazije, dosta čitao, pisao pismeno i ispisanim rukopisom. U vojsci je, kao artiljerac, dogurao do rezervnog podoficira – to su uspevali najbistriji i najrevnosniji. Imao je umne, čak školske podloge da sebe napravi komandantom i da to, zatim, svi forumi prihvate kao jedino mogućno. I prećutkuje se, pa zbog toga i krivo shvata njegova naglost, njegova žestina. Da, znao je da prenagli i da ne odmeri. Ali bez zlobe, kao dete u strašnoj igri sa smrću. Svoje borce je pazio, grabio za njih. A kad bi se na njih izdirao – srdžba njegova je trajala dok i dranje. Smatrao je da partija previše vremena i snage gubi u diskusijama i ubeđivanjima. S politikomima je sarađivao, ali da su ukinuti – prihvatio bi to kao mudro i opravdano. Jer u njegovom biću, s one strane svesti i ideologija, ratovanja i borbe su bili neizbežnosti, pogotovo na tlu na kome se rodio i u vremenu u kojem je živeo.
Sava Kovačević je bio najizrazitiji među onim retkim ustanicima koji su izrasli i iskovali sebe u vođe i simbole i mimo partije. Valjda zbog toga i legenda o njemu živi mimo zvaničnih i apologetskih hvalospjeva – u onom pamćenju narodnom koje bune ne zaboravlja i o njima sanja.
Ja nisam bio jedini koji je već tada u Savi slutio takvu ličnost i bio privučen njome. Držim da je i on bio svestan sebe kao takvog. A prema meni se on odnosio kao prema nekom koga treba paziti i negovati. Bio sam i jedan od retkih koji ga je lako ubeđivao – u sve, sem u to da i ja mogu i treba da podnosim lišavanja i napore kao i drugi… Već u toku putovanja k njegovom štabu, dobacio mi je, široko se smejući: Izmršao si, izgladnio – podgojiću te ja u Gornjem Polju…
I zbilja, u štabu Save Kovačvića se dobro jelo. A bilo je poprilično i „abonenata“: sem štabskog osoblja i članova komiteta, svakojakih rodoljuba, kurira i važnih prolaznika. U obedovanju je bilo nečeg ceremonijalnog: čekalo se, za dugačkim stolom, dok dođe komandant, tj. Sava Kovačević, koji je pak u štabu sačekivao mene i Milutinovića da dođemo zajedno.
Ali je kao velika tajna čuvano šta se jelo, a pogotovu otkud je najveći deo tog jela dobavljan. Jer je to bilo oduzeto od snabdevanja koje je italijanska komanda iz Nikšića slala italijanskim zarobljenicima kod partizana. Tih zarobljenika je bilo 70-80, a Sava je tražio od italijanske komande da ih snabdeva, jer da on nema hrane ni za svoje vojnike. Komanda je to prihvatila i jednom nedeljno, u određeni dan i sat, Savini kuriri, uredno odeveni i naoružani, odlazili su s konjima i mazgama u Nikšić po trebovanje. To trebovanje je zatim deljeno – otprilike pola zarobljenicima, pola Savinom štabu i prištapskoj bolnici: s dodatkom mesa i krumpira, to je bila dobra ishrana… Osećao sam nelagodnost zbog toga i skrenuo Savi pažnju. On mi je uzvratio, smejući se: Bolje da zarobljenici gladuju no mi! A ko ih je i zvao da dolaze ovamo? – „Logika“ rata je bila na Savinoj strani, a i raspoloženje onih koji su jeli makarone i konzerve sa sosom od paradajza…
Izvor: Milovan Đilas, „Revolucionarni rat“, Izdavačka kuća Književne novine, Beograd, 1990.
Proboj drugog i trećeg obruča preko ceste Kalinovik – Foča i Sarajevo-Višegrad 12. i 13.06.
"U trenutku kada se njemačka tenkovska četa ipak uspjela ukliniti u lijevi bok 1. divizije i time ugrozila nastalu brešu odjednom su se pojavili artiljerci 2. proleterske brigade koji su samoinicijativno zadržali PT top 45 mm i iznijeli ga iz bespuća Zelengore i Sutjeske.
Dva njemačka tenka pogođena odmah su se zapalila, a treći je ostao nepokretan jer mu je pogođena gusjenica. Ostali njemački tenkovi povukli su se napadom, a artiljerci 2. proleterske brigade ostali su bez streljiva za top. Do 14. lipnja ujutro 1., 2. i 7. divizija GOG, VŠ GOG i Izvršni odbor AVNOJ-a prošli su tako i treći njemački obruč, te se bojno odmaknuli od njemačkih postrojbi."
#bitka na Sutjesci
Na fotografiji borbe kod mosta u Miljevini
Poslano sa mog M2006C3MNG koristeći Tapatalk
No pasaran!
Bundesarchiv, Bild 101I-049-1553-12 / Gruber, Dr. / CC-BY-SA 3.0
Poslano sa mog M2006C3MNG koristeći Tapatalk
No pasaran!
Tito i Ivan Ribar
https://www.media.ba/bs/magazin-novi...o-u-bogovicima
Poslano sa mog M2006C3MNG koristeći Tapatalk
No pasaran!
SUDBINA DJEČJEG DOMA NA SUTJESCI
U Dječjem domu bila su djeca izbjeglice bez roditelja i žene palih boraca sa djecom, njih oko 120 i kretali su se u koloni zajedno s bolnicom 7.banijske divizije. Manji dio uspio je u zadnji tren prijeći Sutjesku 10.06 a većinu su zarobili Nijemci.
O putu Dječjeg doma do Sutjeske i o prelasku preko rijeke svjedočila je Jolanda Levinger, politički komesar Dečjeg doma:
»Do Sutjeske smo stigli dobro. Za sve vrijeme puta Miodrag Miljković-Zeja išao je naprijed, Ada Prica i ona Zagrepčanka, profesorica, u sredini, i ja — na kraju kolone.
Ni jedno dijete nije zaostalo. Imali smo muke samo sa jednom osmogodišnjom djevojčicom. Bila je teško bolesna od tuberkuloze i nije mogla sama da ide. Molila nas je da je ostavimo, da je ne mučimo i da se mi ne mučimo. Ubrzo je umrla.
Kod Sutjeske smo stigle Zeju sa ostalom djecom. Manju djecu borci su prenosili na leđima, dok su veći dječaci morali da gaze, držeći se starijih u lancu.
Neka djeca su se plašila vode i na sav glas su plakala. Mali Đorđe Umičić do pola rijeke je išao dobro, ali se onda uplašio. Voda je bila ledena i brza. Pustio je prethodnika i prekinuo lanac. Sva sreća što ga je Ada Prica čvrsto držala za ruku, pa nas je voda sve troje ponijela do drugog lanca koji nas je zadržao. Tako smo prešli na drugu stranu, padajući više puta u vodu. Za sve vrijeme oko nas su padale granate. Na obali, s jedne i druge strane rijeke, ležali su mrtvi i teško ranjeni.
Na rukama i koljenima vukli su se da bi išli dalje, ne tražeći pomoć od drugova.
Pri prelasku Sutjeske Zeja je ostao sa dijelom Dječjeg doma da sačeka zaostale i da se djeca odmore iako su mu drugovi iz brigade govorili da žuri.Kasnije sam saznala da su i onaj dio Dječjeg doma sa komandantom Zejom Nijemci zarobili. Svi su strijeljani.
#bitka na Sutjesci
Poslano sa mog M2006C3MNG koristeći Tapatalk
Last edited by Bluemoon; 20-06-22 at 12:26.
No pasaran!
"Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu.
Iste su godine
svi bili rođeni,
isto su im tekli školski dani,
na iste svečanosti
zajedno su vođeni,
od istih bolesti svi pelcovani,
i svi umrli u istom danu.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu.
A pedeset i pet minuti
pre smrtnog trena
sedela je u đačkoj klupi
četa malena
I iste zadatke teške
rešavala:koliko može
putnik ako ide peške...
i tako redom.
Misli su im bile pune
istih brojki,
i po sveskama u školskoj torbi
besmislenih ležalo bezbroj
petica i dvojki.
Pregršt istih snova
i istih tajni
rodoljubivih i ljubavnih
stiskali su u dnu džepova.
I činilo se svakom
da će dugo,
da će vrlo dugo,
trčati ispod svoda plava
dok sve zadatke na svetu
ne posvršava.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu
umrla je junačkom smrću
četa đaka
u istom danu.
Dečaka redovi celi
uzeli se za ruke
i sa školskog poslednjeg časa
na streljanje pošli mirno
kao da smrt nije ništa.
Drugova redovi celi
istog časa se uzneli
do večnog boravišta."
Desanka Maksimović
Poslano sa mog M2006C3MNG koristeći Tapatalk
No pasaran!
"Kada je formiran “Lovćen film”, 4. marta 1949. godine, Lepetić je postavljen za filmskog snimatelja. Počinje njegova bogata filmska karijera tokom koje je snimio 37 dokumentarnih filmova, a kao snimatelj ili asistent snimatelja radio je i u 17 igranih filmova, od “Lažnog cara” ( 1955 ) reditelja Velimira Velja Stojanovića, do filma “Vrhovi Zelengore” (1976.) reditelja Zdravka Velimirovića. Radio je sa najpoznatijim filmskim rediteljima od Bojana Stupice sa kojim je 1956. godine snimio film U mreži, Milom Djukanovićem, Zdravkom Velimirovićem i Radomirom Šerenovićem. Lepetićeva kamera zabilježila je i poslijeratnu izgradnju najznačajnijih infrastrukturnih i industrijskih postrojenja: hidrocentrale Mratinje, zeljezničke pruge Beograd Bar, Jadranske magistrale, Željezare Nikšić,… Posljednje filmove smimio je krajem osamdesetih godina prošlog vijeka. Riječ je o dokumentarnim filmovima Grad sunca i ponosa i Budva rodjena prije sebe. Lapetić je i autor prvog kratkometražnog filma u profesionalnoj crnogorskoj kinematografiji." (bokanews)
(Lepetićeva fotografija iz rata, poslije bitke na Ledenicama)
Poslano sa mog M2006C3MNG koristeći Tapatalk
No pasaran!
A zlo raste sa svih strana.
Bila bi nam slava draža,
Da pobjede partizana
Preoteti može Draža.
Jer se samo za njih čuje,
A već sav svijet na nas pljuje.
To se više ne da kriti.
O teško je četnik biti!
Kovačić
Poslano sa mog M2006C3MNG koristeći Tapatalk
No pasaran!
"Jeste li probali da ga pridobijete danas.."
Last edited by Bluemoon; 30-06-22 at 21:01.
No pasaran!
Vuk Gorski
Poslano sa mog M2006C3MNG koristeći Tapatalk
No pasaran!
DAN BORCA 4.jul
Praznik ustanka naroda Jugoslavije slavi se u spomen na sastanak u vili Vladislava Ribnikara na Dedinju u Beogradu, na godišnjicu sjednice Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije na čelu sa generalnim sekretarom KPJ Josipom Brozom Titom, kad je donesena odluka o dizanju općenarodnog ustanka protiv nacifašističkog okupatora i domaćih slugu.
# Antifašistički Vjesnik
Muzej 4. jul, vila Vladislava Ribnikara i spomenik "Poziv na ustanak"
Poslano sa mog M2006C3MNG koristeći Tapatalk
No pasaran!
Eto,sve na jednom mjestu.
https://normalizuj.me/praxis/antifa-...oslovenski-web
Poslano sa mog M2006C3MNG koristeći Tapatalk
No pasaran!
U Srbiji je tokom 2009-2010 vođena velika državna potraga za grobom zločinca i izdajnika Draže Mihajlovića, Jovo Kapičić je tad izjavio: "I da znam,ne bih rekao gdje je Draža".
Poslano sa mog M2006C3MNG koristeći Tapatalk
No pasaran!
Sahranjivanje preko 60 partizana i otvaranje spomenika Partizanu borcu u Podgorici 1957. godine.
Povorka kroz grad od škole Milorad Musa Burzan đe je poginulima odavana pošta do samog spomenika.
Last edited by ASC; 12-07-22 at 18:34.
Срећан 13. јул свима који славе.
Који је најбољи документарац о устанку, по могућности што детаљнији?
Ја чекам посао али волим ову земљу!
А што пијем кад ми шкоди
ко ће кући да ме води?
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Bookmarks