Kada je okupator saznao za Đokov odlazak u partizane opljačkao je svu njegovu imovinu a bolesnu ženu odveo u zatvor.
Uskoro u borbi kod Gacka poginuo je Đokov sin Vojislav.
Gubitak voljenog sina bio je težak gubitak za oca.
No porodična tragedija nije skrhala njegov duh i vjeru u pobjedu.
Tih dana pisao je kćeri Anđi, koja je bila u drugoj jedinici, da je ne uznemiravaju misli na oca, majku, brata i sestre.
"Od dana kada si uzela pušku" - pisao joj je otac - "treba da misliš samo na borbu!"
Sačuvano je pismo koje je Đoko poslao početkom decembra 1941. godine nikšićkom partizanskom odredu.
Sa ushićenjem je govorio o ustaničkoj pušci i njenom zovu u oslobodilačku borbu:
"Glas te puške potresao je moje srce kao starca od sedamdeset godina na čiji sam glas pohitao sa svom svojom familijom,
osim moje stare i bolesne žene koja danas trune u fašističke kazamate.
I pored moje familijarne tragedije, iako me fizička snaga ostavila, ali ideja, duh i srce gone me k pobjedi i slobodi."
Bookmarks