OVako :Najcesce se molim Bogu i to na brzinu ,pred kolokvijum ili neki vazni dogadjaj.Stalno nosim brojanicu i u toku molbe prebiram po kuglici.
Molitva je jedan intiman cin,gdje covjek otvara dusu i moli se Visoj Sili za spasenje(bilo koje vrste) i jedini momenat kad je potpuno iskren sam sa sobom.
Bilo je teskih momenata,velike tuge i razocarenja( u bliznje i u sebe),pa mi se desi da prosetam do crkve i da se malo "ispricam" sa Bogom.Ispovjed ili molitva donose veliko olaksanje dusi i daje covjeku snagu u vjeru da krene putem koji je predvidio.
Medjutim,pomalo mi tesko pada odlazak u crkvu,osjecaj gresnosti i srama koji me preplavi na tom mjestu.Pomislim da nisam dostojna ni da zakoracim tamo .
Znam da je covjek sam po sebi,kao Bozja kreatura,gresan..Kao gresan se rodio,medjutim,zbog tog teskog osjecaja u dusi,vrlo ali vrlo rijetko prelazim preko praga te institucije ..
Malo sam prosirila temu,nadam se da ne zamjerate...Tako mi doslo
Bookmarks