Originally Posted by
Tha_Maddog
Ne znam jel najljepši,al svakako spada u red meni naj najljepših osjećaja:
Pođeš vozom uveče kasno,sa ekipom,vagon krcat-sjeđenje možeš imati jedno sat-2 od tih 8-10 sati i da pjevaš,ali
ne smeta ti.Pjesma,zajebancije,cimanje sa kondukterima,povremene pauze za "odmor radnika",hladnoća ne postoji-
jer čeka nešto još važnije kad se stigne...
Stigne se ujutru,prijepodne...ekipa se isjecka u slobodne strijelce ili manje djelove,čeka se po gradu do početka utakmice.
Neđe 2 sata pred početak,nalazimo se pred svetinjom,ulazi se na Sever.Adrenalinom se pumpam,dok čekam da počne.
I utakmica i navijanje.
Igrači istrčavaju.Huk 15 000 grla Severa stvara osjećaj koji može da se poredi sa malo čim.Kidam grlo,ruke...Pjevam bez pauze.
Oni poveli sa 1-0.Ali tribina ne staje.
Jedna od najjačih stvari koja može da se dogodi na utakmicama slijedi-tribina pjeva dvaput jače.Proradio je inat,proradio je
fanatizam,proradile su emocije,proradila je ljubav prema klubu i ništa je ne može zaustaviti.
Baklje,dimovi,koreografija...Izjednačili smo!Skačem do neba,grlim sve oko mene,i onda kreće sljedeći talas.
Poput cunamija obrušava se sa sjeverne tribine na teren i ostatak stadiona koji to prihvata.
Masa grmi kao jedan,para nebo.Po ko zna koji put srećan sam što sam ponovo tu.Ima li nade za još neki gol i još veću radost?
2-1!!!Ponovo gori,ponovo urlici oduševljenja,ponovo kreće nezaustavljiva pjesma,nema stajanja,nije kraj!Najljepše melodije,
one koje ti ostaju urezane u srcu,koje sa tobom
zajedno pjeva toliko ljudi,osjećaj jedinstva i pripadnosti Klubu,koji ne bi mijenjao ni za kakve pare na svijetu.
Ofanziva sa tribina daje nesebičan podsticaj onoj na terenu.
3-1.Delirijum.Opšta radost.Plačem,od sreće.Uspjeli smo.Velki trijumf je tu,pjesma sa Severa para nebo nad Marakanom.
Igrači dolaze da salutiraju armiji onih kojima venama teče crveno-bijela krv i koji su još jednom bili tu,da ih ponesu od
pakla do raja.
Ponosan sam.Umor ne osjećam,grlo još manje.
Povratak,miran,spokojan,po koja pjesma se povede,tek da se grla i srca podsjete kako je sinoć bilo...
Dolazim kući,nesvjesan kroz šta sam još jednom prošao,zaboravljam na umor,zaboravljam na iskidane
glasne žice-ostaje samo onaj osjećaj ispunjenosti,nemjerljiv i neiskaziv.Poslije grada liježem srećan.
Zvezda je ponovo pobijedila,i to na kakav način,i to kojeg protivnika...
I ja sam bio tamo.Uz nju,uz ljude koji poput mene čine najjače trupe voljenoga Kluba.
Nemam iluziju da mogu da približim dovoljno taj osjećaj.Ako sam ga i pedalj bliže prikazao nego onaj što vidite na TV-u drago mi je.
Bookmarks