Page 1 of 26 1234511 ... LastLast
Results 1 to 25 of 639

Thread: Jugonostalgija

  1. #1
    Join Date
    Oct 2013
    Location
    SFRJ
    Posts
    6,008
    Rep Power
    283470

    Default Jugonostalgija

    Ova tema ima GMO-free sertifikat. Dakle, sve je organskog porijekla. Gdje se svom silom u stranu šutiraju GMO i Monsanto, korporatizam i bankarska oligarhija - koja upravlja novcem i ekonomijom u korist elite i na štetu većine...

    Osim toga, ova tema je i šovinizam-free, mjesto gdje se raspiruje interplanetarno bratstvo i jedinstvo, gdje sve podjele postaju ono što jesu - izraz tuđeg interesa, ne dozvoljavajući pritom da nam tako "raširene ruke" postanu slabost.... dok nam sve to olakšava nostalgični prizvuk vremena iza nas, čije smo graditeljske moći i dan danas svjedoci, a tek po neko uživaoc.

    Isto tako, neka bude i nacionalizam-free u pokušaju, slika društvene objektivnosti, tj. ogledalo narodnog diplomatskog umijeća.

    Nadalje, u smislu borbe za istinsku samostalnost i nezavisnost od svakojakih bankarsko-korporativnih parazita, imperijalističkih lanaca... ova tema neka bude izraz naše nade i snova o boljem sutra.

    Apsolutno sam svjestan da danas jedna ovakva tema zvuči previše idealistički i bajkovito, ali barem može poslužiti za dobru zabavu, za iskreno izjašnjavanje svojih misli, bez traganja za krivcima ili neistomišljenicima, bez kinjenja i krivljenja, kao i bez njuškanja i huškanja istih.

    Prosto, mjesto, gdje se samo kroz ono što želimo - kaže ono što mislimo, a ima i dobre muzike

    Zelim vam samo jedno, a to su dvije stvari: "rad, red i disciplinu".

  2. #2
    Join Date
    Oct 2013
    Location
    SFRJ
    Posts
    6,008
    Rep Power
    283470

    Default

    Drugovi iz JNA
    Razni su služili vojsku, ali nije ostao zabilježen usamljenik ili osobenjak koji nije za 24, 18, 15 ili 12 mjeseci (tokom decenija rok se skraćivao) stekao istinskog prijatelja. Najčvršća su drugarstva nastajala u vodovima i četama.
    U albumu ili kutiji za košulje - koje su za tu svrhu veoma zgodne zbog čvrstine i formata - u svakoj će se kući u kojoj živi četrdestogodišnjak ili stariji naći po ista fotografija: dva izbrijana mladića u novim i po mjeri vojničkim uniformama, naginju glave pod kapama jedan ka drugom i guraju se ramenima da stanu u uski okvir slike na kartonu, neravnih bijelih ivica. Drugovi iz vojske!
    Kitnjastija - i starija iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka - varijanta ovog umjetničkog djela podrazumijeva dva snopa žita, u čijem su podnožju baklje, a na vrhu petokraka, odnosno spoljni dio grba Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije kao ram za sliku, i natpis „Uspomena iz JNA“.
    Izgradnji bratstva i jedinstva pristupalo se studiozno, pa je svaka jedinica bila „Jugoslavija u malom“. U njoj su sklapani „savezi“ i manje ili više principijelne „koalicije“, ili izbijali sukobi, ali gotovo uvijek po liniji bliskosti kultura i ličnih navika, a ne zbog nacionalne pripadnosti.
    Drugovi u Jugoslovenskoj narodnoj armiji pozajmljivali su jedni drugima - osim ako nisu zajedno izlazili u grad - ogledalce, iglu i konac, bez kojih se nije moglo pored dežurnog oficira iz kasarne. A drugarstvo je podrazumjevalo i dijeljenje napolitanki, jedinog slatkiša u kantini.
    U vrijeme pisama, uz telefoniranje sa jedine govornice u kasarni, pred kojom se otezao red, razglednice i dopisnice bile su jedini način komunikacije.
    Na njih se lijepila poštanska marka, čija cijena nikada nije bila velika, ali su neki na prostoru za marku pisali „od vojnika kući“ ili „od vojnika vojniku“, računajući na dobro srce poštara i široko rasprostranjenu spremnost da se vojniku pomogne.
    U najvećem broju slučajeva ta pisma su otpremana, ali se dešavalo i da budu vraćena pošiljaocu, sa krupnim slovima preko cijele koverte: „Vojniče, moraš da nalijepiš markata na pismoto“.
    Danas, skoro četvrt vijeka poslije raspada zajedničke države, na internetu funkcioniše nekoliko sajtova posredstvom kojih se nalaze nekadašnji drugovi iz vojske.
    Moto jedne od ovih stranica na internetu je čuveni stih iz pjesme Đorđa Balaševića: „A u vojsci sam stekao druga do groba i hroničnu upalu zgloba“.

    Dječija ljetovanja

    U socijalizmu su svi išli na more. Istorija dječijih ljetovanja u onoj Jugoslaviji počinje avionskim letom iznad Beograda: odmah poslije rata, djecu oboljelu od velikog kašlja ukrcavali su u vojne transportne avione, sa klupama umjesto sjedišta, i vozili su ih ukrug jer je razređeni vazduh pogodovao izlječenju.
    Onda su ustanovljena i dječija odmarališta. Kredence po stanovima od Vardara do Triglava krasile su razglednice poslate iz Petrovca na Moru, Baške Vode, Tijesnog, Milne, Bola na Braču, Jelse...
    Djeca iz porodica sa prosjekom primanja manjim od određenog cenzusa ljetovala su besplatno, ostala su plaćala, ali su cijene bile i više nego prihvatljive. Osim iz ekonomskih razloga, mnogi su djecu ovako slali na more „da se osamostale“.
    Režim života u dječijim odmaralištima bio je poluvojnički, ali valjda je to bio jedini način funkcionisanja. O svakoj grupi od dvadesetak mališana približno istog uzrasta vodio je računa po jedan vaspitač, a djevojčice su bile razdvojene od dječaka.
    Ustajalo se na muziku sa razglasa, radile su se vježbe, namještali kreveti, zatim je sljedila smotra i pred strojem podizana zastava. Onda se išlo na doručak, najčešće marmeladu i margarin. Za ručak ćufte i pire, a za večeru makarone i kompot od šljiva...
    Poslije ručka bilo je obavezno spavanje. Uveče, prije spuštanja zastave, dijeljena je pošta. Ponekad je u koverti uz pismo, bila stavljena i papirna novčanica!
    Džeparac su djeca mogla da povjere vaspitaču i da od njih povremeno uzimaju koliko im treba, a trošio se na razglednice i sladoled. Na kraju ljetovanja kupovani su suveniri za užu i širu porodicu, najčešće pepeljare ukrašene školjkama, sa natpisom „uspomena iz...“ i lakirane figurice magaraca. Ko zna zašto...
    Sastavni dio ljetovanja bile su fotografije, jedna grupna - obavezna, i jedna ili dvije sa najboljim drugom ili drugaricom pod palmom. U ono vrijeme fotografi su išli po plaži vodeći magare, pa mnogi pedesetogodišnjaci imaju u albumima i fotografije u kaubojskoj pozi.
    Dječija odmarališta bila su u Čanju, Bečićima, Srebrnom kod Dubrovnika, Baškim Vodama, Brelima na Makarskoj rivijeri, Tijesnom kod Šibnika, Jelsi na Hvaru, Bolu na Braču, a smene su trajale po dvije nedjelje.
    Na plaži djeca su se mazala maslinovim uljem iz litarske flaše da ne izgore, a u vodu se ulazilo na znak pištaljke. Plivačka obuka bila je obavezna. Za preplivanih 25 metara sljedovalo je zvanje „srebrni delfin“, za 50 metara - „zlatni“
    Last edited by Xerxes; 06-12-14 at 22:00.
    Zelim vam samo jedno, a to su dvije stvari: "rad, red i disciplinu".

  3. #3
    Join Date
    Oct 2013
    Location
    SFRJ
    Posts
    6,008
    Rep Power
    283470

    Default

    Putovanje vozom
    Danas je teško povjerovati da se putovanje željeznicom nekad očekivalo s radošću kao istinski praznik! A imalo je i zašto...
    Sada kada vozu od Beograda do Bara treba i 32 sata, teško je povjerovati da je putovanje željeznicom nekad predstavljalo događaj koji se s radošću očekivao i bio istinski praznik! A imalo je i zašto.
    Prve riječi stranih jezika, i to tri odjednom - italijanskog, njemačkog i francuskog, nismo učili iz filmova već u vozu!
    Na mesinganoj pločici, prikucanoj za okvir prozora tačno na sredini, iznad pepeljare sa reljefnim slovima JŽ, a između stočića koji su se, poput krila, jednim potezom obarali niz zid ili vraćali u položaj, stajalo je u dva reda: Zabranjano je naginjati se kroz prozor; E pericoloso sporgersi; Ne pas se pencher au dehors; Niht hinauslehnen. Znali smo ove fraze i prije no što smo shvatali na kojim su jezicima. I naginjali smo se kroz prozor uprkos njima.
    Za naginjanje, međutim, jedno drugo upozorenje nigdje nije bilo ispisano, a i te kako je bilo važno: „Ako se već naginješ kroz prozor, ne gledaj u pravcu lokomotive!“
    Vozove su, naime, vukle parnjače, i u njihovom dimu, koji se vijorio od početka do kraja kompozicije, uvijek je bilo čestica uglja koje su upadale u oči ako se gleda u pogrešnom pravcu. Na usputnoj stanici glava porodice izlazila je iz vagona i trčala do zelene pumpe za vodu da napuni bocu opletenu prućem ili plastičnim trakama, dok su djeca, uplašena da voz ne ode bez njega, visila na prozoru i vikala mu da požuri. eh...
    Bez vode se, naime, nije moglo. Ni inače, ni poslije pečene kokoške, koja se jela sa kuhinjske krpe rasprostrte preko koljena putnika, koji sede jedan preko puta drugog. Na kraćim relacijama konzumirala su se kuvana jaja, a ljuske sa novina tresle se kroz prozor.
    Kupei su bili ukrašeni uramljenim crno-bijelim fotografijama prirodnih ljepota i znamenitosti SFRJ, i to vazda po ključu - po jedna iz svake republike. Nova višespratnica u Trbovlju, zaleđene Plitvice, trg u Kragujevcu, most u Mostaru, antički grad Stobi kod Titovog Velesa.
    Kondukteri su poništavali karte - smeđe tvrde kartončiće - blistavim klještima, i rado su učestvovali u omiljenoj putničkoj zabavi „slaži čiku za godine“.
    Djeca do, recimo, šeste ili sedme godine nisu plaćala kartu, pa je bilo teško odoljeti iskušenju. „Ako te kondukter pita koliko imaš godina, šta ćeš da kažeš“, preslišavali su roditelji potomka, a ovaj je odgovarao: „Pet i po“, ali su kondukteri postavljali pitanje: „U koji razred ideš?“...
    Od Beograda do Bara putovalo se osam sati, nekada i MALO više, ali drastičnih kašnjenja u vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nije bilo. Ni na toj, ni na ostalim prugama.
    Stanovništvo duž pruge ravnalo se prema prolasku voza. Znalo se da „radnički“ prolazi u pola šest i u pola četiri, i to je bilo dovoljno. Petnaest minuta gore-dolje nije predstavljalo problem.

    Dan republike

    Za 29. novembar u socijalizmu je padao snijeg. Đaci prvaci tog dana su dobijali crvene pionirske marame, a starijima je dijeljeno ordenje. Radnje su bile zatvorene, gradske ulice - osim onih strmih i zgodnih za sankanje - puste, a prozori zamagljeni od krčkanja obavezne sarme.
    Po selima i prigradskim naseljima 29. novembra klale su se svinje. U nekim krajevima SFRJ to se zvalo svinjokolj, negde disnotor, pa zabijačka, karabinje, svinjska daća, ali je svuda bilo blatnjavo, krvavo, zadimljeno i mirisalo na čvarke.
    U rano jutro, dok svanjava, dolazio bi „majstor“ - ili komšija koji se izvještio u klanju. Dok mlađi lože vatru ispod kazana sa vodom za šurenje, on bi sa domaćinom i jednim ili dvojicom pomoćnika, popio dvije rakije, a treću odbio riječima „ne, prvo posao da završimo“, zatim bi dovukli svinju i njeno bi se skvičanje čulo dok je muškarci, gurajući se međusobno, ne obore i dok je majstor jednim potezom oštrog noža ne zakolje.
    Negdje se šurilo slamom, negdje brenerom, ali je obavezna bila i mašinica sa žiletom - za finije radove.
    Zaklana svinja podizana je na čengele da je majstor raspori, a i istranžira. Dobar majstor bi odvojio za dimljenje vrat, englesku, tirolsku i mesnatu slaninu, pa koljenice, špic rebra, kosti i nogice. Žene tada užurbano nose vangle sa iznutricama, a pomoćnici na stolu u dvorištu seckaju slaninu za čvarke i zapitkuju domaćina da li je veličina odgovarajuća, dok im se između nogu muvaju mačke.
    U neko doba domaćica bi iz kuće iznjela šerpu sa mirišljavom prženom džigericom da se doručkuje.
    U kazanu, oraniji, krčkaju se čvarci. Meša ih se drvenom varjačom, veličine manjeg vesla, neko mlađi, ali majstor s vremena na vrijeme priđe i napravi nekoliko krugova, kontrole radi. Pred kraj, kad zapjene, dodaće mlijeko, da čvarci dobiju rumenu boju.
    Poslije soljenja cijede se kroz gazu i stavljaju u vanglu, pa ih djeca čuvaju od mačaka i jedu musavim prstima dok im ne pripadne muka. Uf....
    A posljednjeg dana praznika ručice na torbama pucaju dok ih radni ljudi i građani tegle sa autobuske stanice do svojih solitera!
    Dvadeset deveti novembar? Toga dana 1943. godine u Jajcu stvorena je nova Jugoslavija. Izbjegličkoj vladi i kralju Petru Drugom zabranjen je povratak. A poslije 5. oktobra 2000. godine, Vlada SR Jugoslavije ustupila je potomcima Petra II na korišćenje Dvorski kompleks na Dedinju.
    Za Dan Republike uveče se na Prvom programu davao partizanski film, a na drugom je emitovan splet kola i plesova naših naroda i narodnosti. A u vrijeme ručka išao je dokumentarni program, pa su ga na televizorima ruske marke „junost“ gledali samo portiri i policajci na dežurstvu
    Zelim vam samo jedno, a to su dvije stvari: "rad, red i disciplinu".

  4. #4
    Join Date
    Oct 2013
    Location
    SFRJ
    Posts
    6,008
    Rep Power
    283470

    Default

    Crtani i pisani romani
    U odnosu na današnjicu, čak i kad joj se doda internet, u onoj Jugoslaviji čitalo se neuporedivo više. Istina, ne zbog klasika i njihovih sabranih djela, mada su prodavci knjiga s razlogom i profitom, opsjedali predvorja preduzeća i fabrika, već zbog roto-romana.
    Štampane na žućkastoj novinskoj hartiji - u roto-štampi, pa im otuda i ime - ove su se sveščice prodavale na kioscima i uživale su ogromnu popularnost. Sa pravim romanima nisu imali nikakve veze i dijelili su se na crtane i pisane.
    Dijelom, zato što stvarno nisu imali nikakvu književnu vrijednost, a dijelom i zato što su bili prilično masovni, dakle - uticajni, propagirali su kapitalistički način života, bili su vječito na meti kritika vlasti. U jesen 1971. godine srpsko komunističko rukovodstvo povelo je pravi rat protiv roto-romana: dodatno su oporezovani kao šund, a napredni aktivisti u Kragujevcu spaljivali su ih na lomači u centru grada!
    Ironija je bila u tome da su najpoznatiji „romani“ nastajali u Srbiji.
    „Mirka i Slavka“, strip o partizanskim kuririma, koji je izlazio u ediciji „Nikad robom“ izdavačke kuće "Dečje novine" iz Gornjeg Milanovca, crtao je Desimir Žižović Buin. Mirko i Slavko su u stripu pobili Njemaca i četnika koliko i Bata Živojinović i Ljubiša Samardžić na filmu. Čuveni dijalog „Mirko, pazi metak“, nakon čega se Mirko baca u zaklon i kaže „Hvala, Slavko! Spasao si mi život“, se toliko brzo odomaćio da se i dan danas često može čuti.
    U „Nikad robom“ izlazili su i stripovi čiji su junaci bili srpski srednjovjekovni vitezovi, ali su daleko popularnija bila zagrebačka izdanja „Dijabolik“ i „Uranela“ sa mnogo crteža golih žena. Poslije su došli Teks Viler, pa Zagor, Dilan Dog i drugi.
    Autor najpopularnijeg „pisanog“ romana „Lun kralj ponoći“ bio je Novosađanin Mitar Milošević, ali se na prepoznatljivim žutim koricama potpisivao kao Frederik Ešton. Od 1957. do početka devedesetih prodato je preko deset miliona (!) primjeraka na tadašnjem srpskohrvatskom jeziku.
    „Pisanih kaubojskih“ bilo je više vrsta, ali su najčitaniji bili oni o Doku Holideju i Vajatu Erpu. Prve je pisao „Frenk Larami“, druge „Vilijam Mark“, ali se iza tih pseudonima krio Njemac Albreht Peter Kan.
    Roto-romani imali su meke sjajne korice i u džepu farmerki nosili su se presavijeni po dužini. Štampani su u formatu male đačke sveske, dvostubačno, i bili zgodni za skrivanje u udžbeniku. Mnogo je roditelja koji su se tada zadovoljno osmjehivali ugledavši sina zagnjurenog u udžbenik istorije, a nisu znali da se u raširenoj knjizi krije „Lun“.

    Radne akcije
    Izgradnja pruga i puteva, fabrika i elektrana decenijama je zavisila samo od vedrog duha omladinaca i omladinki, i snage njihovih mišica.
    Bez moćnih građevinskih mašina i ostale tehnike, samo snagom mišica, u prvoj deceniji poslije Drugog svjetskog rata izgrađeno je pruga i puteva, fabrika i elektrana više nego što su nam tokom posljednjih deset godina samo obećavali!
    Godine 1946. u radnoj akciji za šest mjeseci izgrađeno je 90 km pruge Brčko-Banovići. Učestvovalo je 62.268 omladinaca, a pruga se najviše gradila ručno jer je bilo malo alata i nimalo mehanizacije. Od prevoznih sredstava najviše je bilo drvenih kolica.
    Od 1. aprila do 15. novembra sljedeće, 1947. godine napravljena je tri puta duža pruga Šamac-Sarajevo. Na 242 km trase radilo je 220 hiljada omladinaca.
    Krunu akcijaškog rada predstavlja autoput „Bratstvo jedinstvo“. Zvanični početak izgradnje dionice između Zagreba i Beograda je bio 1. april 1948. godine, a radovi su trajali do 15. jula 1950. godine. U tom periodu, za nešto više od dvije godine, omladina je izgradila devet metara širok kolovoz u dužini od 392 km i tako povezala ta dva grada. Veći dio puta je bio izgrađen od betonskih ploča. Samo za pet odsto trasa je duža od vazdušne linije!
    Učesnici radnih akcija zvali su se akcijaši ili brigadiri, a djevojke brigadistkinje. Brigadirka je naziv za uniforme, bluze, koje su nosili akcijaši, brigadiri. Kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih akcijaška uniforma se sastojala od patika, majice i brigadirke, a ponegdje i od pantalona. Neki su nosili brigadirke i poslije akcije - „u civilstvu“. Na leđima su brigadiri često štampali likove Če Gevare, Tita, Ive Lole Ribara...
    Na akcijama se ustajalo rano. Poslije zbora, podizanja zastave i doručka, izlazilo se na gradilište. Poslijepodne u naselju su se bavili sportom, ili kulturnim aktivnostima. Za mnoge akcija je značila i obrazovanje za život „u civilstvu“. Brigadiri su mogli da pohađaju kino, foto i radio kurseve, da dobiju diplomu o položenom ispitu za sportskog sudiju ili da dobiju vozačku dozvolu. Kasnije su dodati kursevi za kozmetičare, cvjećare, elektrovarioce i daktilografe.
    Na omladinskoj radnoj akciji „Vrnjačka Banja 80“ spjevana je pesma „Na Dedinju Tito spava, najmudrija svjetska glava. Što je rek‘o, to ostaje, sloboda se ne prodaje“. Pjevalo se i ovo osamdesete godine prošlog vijeka: „Heroj Drvar Sloveniju pita, kako zdravlje predsjednika Tita, Slovenija njemu odgovara, Titovo se zdravlje pogoršava, Tito zove sva se zemlja trese, svi narodi, ujedinite se“. Nezvanična himna svih akcija bila je pjesma „Hej, haj, brigade“, koju je komponovao malo poznati sarajevski kantautor Slobodan Samardžić. Akcijaši su buđeni njom: „Mlade dane, tople, duge, prvu ljubav, prve sne, vraćaju nam naše pruge, ugradili tu smo sve“.
    Zvanični početak izgradnje dionice između Zagreba i Beograda je bio 1. april 1948. godine, a radovi su trajali do 15. jula 1950. godine. U tom periodu, za nešto više od dvije godine, omladina je izgradila devet metara širok kolovoz u dužini od 392 km i tako povezala ta dva grada

    Doček Nove godine
    U socijalizmu se Nova godina dočekivala sa nekom posebnom vedrinom, a tako se i dočekivala - SVEČANO. Mlađi su je slavili gdje su stizali, uz konjak „zvečevo“, vinjak „rubin“, vino „banatski rizling“ u zelenim flašama i gajbe polalitarskog piva. Uz njih su služeni „Lastini“ slani štapići, smoki „Soko Štarka“ i napolitanke „jadran“.
    Stariji su ili uplaćivali doček u lokalnim hotelima, gdje je vrhunac zabave predstavljalo izvlačenje dobitnika na lutriji, na kojoj se dobijalo prase, gajba piva ili servis šoljica. Nešto manji broj građanstva je, za razliku od danas, ostajao u svojim domovima da ponoć sačeka uz sarmu i pečenje, Miju i Čkalju na TV. Ovaj vid dočeka uključivao je i obaveznu prednovogodišnju gužvu u prodavnicama i neizostavni crno-bijeli televizor, koji je nekako umio da se pokvari baš uoči praznika.
    Novogodišnji program počinjao je Dnevnikom sa onduliranom spikerkom ispred ukrašene jelke, a zatim su se uključivali voditelji iz ostalih republičkih i pokrajinskih studija, otprilike kao kada je glasanje za Evroviziju danas. Slijedio bi humoristički program, po nacionalnom ključu: sarajevski studio imao je Moma i Uzeira, zagrebački Nelu Eržišnik, koja je igrala čistačicu oštrog jezika u jednom preduzeću, a beogradski favoriti bili su decenijama Mija i Čkalja. U ponoć se pjevalo od „Vardara pa do Triglava“. Spektakularnu novinu predstavljao je potez Televizije Beograd, koja je 1970. godine glumačku ekipu tadašnje hit serije „Ljubav na seoski način“, na čelu sa legendarnim Čkaljom, poslala u London, gdje su snimili jedan od prvih domaćih specijala.
    Sedamdesetih godina Čkalja je za svaku Novu godinu izvodio skeč sa telefoniranjem - navodno je pozivao političare i na duhovit način govorio im ono što narod misli. Naravno, u mnogo, mnogo blažoj formi nego što je to danas! Tekstove mu je pisao Novak Novak, autor docnijeg „Pozorišta u kući“.
    U nedostatku britkije satire, ovo je telefoniranje postalo veoma popularno, pa je Čkalja pozivan i u druge emisije. Desilo se tako da je u februaru 1971. sa ovim skečom gostovao u televizijskom kvizu „Sve od sebe“. Zbog nekih žaoka upućenih hrvatskim i slovenačkim političarima, zagrebački i ljubljanski studio isjekli su Čkaljinu numeru i kviz emitovali bez njegovog desetominutnog nastupa.
    U novogodišnjoj noći narod je bio obavještavan i kako je Tito proslavio praznik. On je svaku Novu godinu dočekivao u drugoj republici, a 1. januara 1968, zajedno sa Jovankom, najbližim saradnicima - svi sa papirnim kapama - i ostalih 800 zvanica, do zore je ostao u hotelu „Metropol“.
    Zelim vam samo jedno, a to su dvije stvari: "rad, red i disciplinu".

  5. #5
    Join Date
    Oct 2013
    Location
    SFRJ
    Posts
    6,008
    Rep Power
    283470

    Default

    Kako je lijepo imat adekvatnu ishranu, higijenu, zdravstvo i obrazovanje...
    Kad nisi pod kreditima, imaš i posao i više nego dovoljnu platu i pasoš za cijeli svijet,
    uživaš građansku ravnopravnost...

    Godine i godine manijakalnog uživanja u muzici su me naučile da od jugonostalgičara mogu da očekujem svašta, ali da ne mogu da očekujem ništa loše.
    Kako već rekoh... sviraj Miha Jerovec, neće se novo "računanje" snimiti samo od sebe....

    Zelim vam samo jedno, a to su dvije stvari: "rad, red i disciplinu".

  6. #6
    Join Date
    Oct 2013
    Location
    SFRJ
    Posts
    6,008
    Rep Power
    283470

    Default

    "Onaj deo radničke klase koji se uvjerio u nedovoljnost čisto političkih prevrata i koji je zahtjevao potpuni preobražaj društva, taj je se deo u ono vrijeme nazivao komunističkim. Bila je to još sirova, neotesana, čisto instinktivna vrsta komunizma; ali on je pogađao kardinalnu tačku i bio je u radničkoj klasi dovoljno silan da rodi utopijski komunizam, u Francuskoj Kabeov, a u Njemačkoj Vajtlingov. Socijalizam je 1847. značio buržoaski pokret, komunizam - radnički pokret. Socijalizam je, bar na kontinentu, bio sposoban za salon, komunizam suprotno od toga. Pošto smo od samog početka bili mišljenja da "oslobođenje radničke klase mora biti djelo same radničke klase", to nije moglo biti nikakve sumnje, koje smo od ta dva imena morali izabrati. Štaviše, ni odonda nam nikada nije palo na pamet da se od njega odreknemo."
    - London, 1. maja 1890 Fridrih Engels

    Komunizam nikad nije bio kao sad - razigran, bezobrazan i prijeko potreban...
    Zelim vam samo jedno, a to su dvije stvari: "rad, red i disciplinu".

  7. #7
    Join Date
    May 2009
    Posts
    863
    Rep Power
    11582

    Default

    Isto je tad postojala kriza,krediti, veze ako imas koga sve ce ti zavrsiti, posao preko veze, samo sto je je postojao zakon koji je bio na strani radnika i stitio njegova prava dok nije kapitalizam zavladao

  8. #8
    Join Date
    Feb 2004
    Posts
    40,359
    Rep Power
    832135

    Default

    samo što je to tad bio izuzetak a ne pravilo
    She is only here to annoy herself!

  9. #9
    Join Date
    Oct 2012
    Location
    Montenegro
    Posts
    1,731
    Rep Power
    8437

    Default

    Najezio sam se kad sam citao ovo... zmarci prodju tijelom.

  10. #10
    Join Date
    Oct 2013
    Location
    SFRJ
    Posts
    6,008
    Rep Power
    283470

    Default

    Nekada smo imali radničke sindikate u pravom smislu te riječi, a samoupravljanje je radnicima garantovalo pravo upravljanja fabrikama - odnosno da svako uživa u “plodovima svoga rada”.

    Samoupravno društvo je temeljeno na radu za dobrobit čovjeka, da čovjek bude slobodan, bez eksploatacije, da stvara i upravlja onim što je stvorio. Istorija kaže da radnici nikada u praksi (bar u to vrijeme i unutar socijalističkih zemalja) nisu dignuti na takav pijedestal na kojem su bili u samoupravnoj Jugoslaviji.

    U međuljudskim odnosima nije se pitalo ko je kakve nacionalnosti, nije bio bitan niti njegov/njen materijalni status, ljudi su se cijenili po nekim karakternim osobinama, odnosu prema drugima i djelima.

    Nisu bile rijetke životne priče ljudi koji su prešli put od KV radnika, neposrednog proizvođača i samoupravljača do direktora jedne radne organizacije.

    Kasa uzajamne pomoći je bila oblik dobrovoljnog udruživanja na načelima uzajamnosti i solidarnosti kako bi se pomoglo članovima radne organizacije sa kratkoročnim pozajmicama. Tako su oni sa najmanjim primanjima rješavali neke bitne životne probleme vezano za izgradnju kuće, kupovinu nameštaja, školovanje djece.

    Zaposleni su dobijali bonove za topli obrok, hranili se u restoranima društvene ishrane ili na kioscima s viršlama. U SFRJ se smatralo prirodnim da zaposlenima bude plaćen topli obrok. Jelo se ili u restoranu društvene ishrane, odnosno menzi ili u nekom od brojnih ekspres restorana u gradu, za bonove, nekoj vrsti novca za internu upotrebu. Obrok se najčešće sastojao od supe u plastičnim činijama, pa „priloga“ koji su činili restovani, pekarski krompir ili kromir-pire; zatim meso: pileće pečenje, kuvana junjetina, junjeći jezik, junjeće srce; pa salata: kupus, uvijek vodenkast, cvekla, paprika... hljeb isječen na kriške i na kraju kolači. Skromnije, ali jeftinije i brže, glad se mogla utoliti na kioscima s hrenovkama.

    Radno vrijeme je bilo od 7 do 15 časova uz pauzu koja se obično provodila u pomenutim restoranima društvene ishrane. Subote i nedjelje su bile neradne osim za one radne organizacije kod kojih je priroda posla zahtjevala da se radi i za dane vikenda.

    A kada dođe vrijeme godišnjih odmora tu su uvijek bila radnička odmarališta u koja se opet išlo u organizaciji sindikata. Plaćalo se na rate u toku godine pa je taj porodični godišnji odmor bio sasvim normalna stvar i rijetki su bili oni koji nisu posjetili neka od tih primjereno nazvanih – radničkih odmarališta. Puno njih je napravljeno na Jadranskom moru ulaganjem sredstava radne organizacije, a bilo je tu i banja i planinskih odmarališta. Radnici su u svrhu finansiranja svog godišnjeg odmora obavezno dobijali i tzv. regres.


    Za potrebe rada na terenu, bez obzira na stručnu spremu, svaki radnik je imao pravo i obavezu zadužiti svoju HTZ opremu (mantil, bunda, cipele, čizme, rukavice i sl.).

    Ukoliko je radnika smrt zadesila za vrijeme radnog vijeka, a ne u toku penzije, u istu radnu organizaciju se odmah zapošljavao neko od članova najuže porodice kako bi se njenim članovima omogućilo da i dalje imaju iste novčane prihode.

    Plate su uglavnom bile isplaćivane gotovinski unutar samog preduzeća. Novac je bio priložen u posebnu kovertu na kojoj su bile navedene osnovne generalije zaposlenog i ostali podaci vezano za obračun plate. Bez većih problema su se mogla koristiti neplaćena odsustva, bolovanja, a sistematski ljekarski pregledi su bili obavezni i sprovođeni u svim preduzećima.



    Last edited by Xerxes; 17-12-14 at 23:43.
    Zelim vam samo jedno, a to su dvije stvari: "rad, red i disciplinu".

  11. #11
    Join Date
    Sep 2014
    Posts
    160
    Rep Power
    282

    Default

    U kom smislu tacno?

  12. #12
    Join Date
    May 2009
    Location
    a place both wonderful and strange
    Posts
    15,265
    Rep Power
    1218605

    Default

    Iza najljepših dokumentaraca o Jugoslaviji stoji američka produkcija:




    Last edited by starwalker; 20-12-14 at 01:22.
    The more things change, the more they stay the same.

  13. #13
    Join Date
    Oct 2013
    Location
    SFRJ
    Posts
    6,008
    Rep Power
    283470

    Default

    Uz dosljedan komentar, "Da je 90'ih godina bilo ovoliko Jugoslovena koliko danas na internetu - nikada se Jugoslavija razjedinila ne bi"

    Zelim vam samo jedno, a to su dvije stvari: "rad, red i disciplinu".

  14. #14
    Join Date
    Oct 2013
    Location
    SFRJ
    Posts
    6,008
    Rep Power
    283470

    Default



    I čestitka za stare nas - unaprijed...

    Zelim vam samo jedno, a to su dvije stvari: "rad, red i disciplinu".

  15. #15
    Join Date
    Sep 2004
    Posts
    2,447
    Rep Power
    1124

    Default

    e lijepo li je bilo, skoro sam naišao na netu aforizam: dok smo bili drugovi živjeli smo kao gospoda.....fiću je do 1980neke mogao da kupi svaki zaposleni radnik i da je otplati...danas najjeftinija kola ne može da kupi svaki zaposleni ako misli da jede naredno nekoliko godina...barem ne kod nas

  16. #16
    Join Date
    Oct 2013
    Location
    SFRJ
    Posts
    6,008
    Rep Power
    283470

    Default

    Ovako su fudbaleri Zvezde i Hajduka plakali kada je umro Tito...
    Zelim vam samo jedno, a to su dvije stvari: "rad, red i disciplinu".

  17. #17
    Join Date
    Oct 2013
    Location
    SFRJ
    Posts
    6,008
    Rep Power
    283470

    Default

    Zelim vam samo jedno, a to su dvije stvari: "rad, red i disciplinu".

  18. #18
    Join Date
    Oct 2013
    Location
    SFRJ
    Posts
    6,008
    Rep Power
    283470

    Default

    O Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji napisano je mnoštvo knjiga; istorija, društveno-političko uređenje, privredni sistem, pravni sistem, obrazovni sistem, kulturno-umjetnički život...

    Nakon razjedinjenja SFRJ ove knjige još postoje, ali u njima nećete saznati ko su tratatatirci, ko je Džuli, ko je Milka Babović, ko su Mujo i Haso, ko je mama Kukunka, a ko mali Juju, ko je Vučko, ko je Mile Lojpur, ko je dječak sa Sutle, ko je Bernarda Marovt, ko su Džirilo djevojke, šta je hrkljuš, otkud “Mirko, pazi metak!”, “Vozi, Miško!” ili “Cijena – prava sitnica!”, što je Kljuz ili Plavi radion, šta su Trumanova jaja, šta drnč, a šta gušterov let...
    Zelim vam samo jedno, a to su dvije stvari: "rad, red i disciplinu".

  19. #19
    Join Date
    May 2009
    Location
    a place both wonderful and strange
    Posts
    15,265
    Rep Power
    1218605

    Default

    Quote Originally Posted by Xerxes View Post
    I adekvatna muzička podloga


    The more things change, the more they stay the same.

  20. #20

    Default

    TBF - Nostalgicna:

    Sent from my SM-G800F
    Using Tapatalk

  21. #21
    Join Date
    Jan 2013
    Location
    Podgorica
    Posts
    274
    Rep Power
    0

    Default


  22. #22
    Join Date
    Oct 2013
    Location
    SFRJ
    Posts
    6,008
    Rep Power
    283470

    Default

    Zelim vam samo jedno, a to su dvije stvari: "rad, red i disciplinu".

  23. #23
    Join Date
    Oct 2013
    Location
    SFRJ
    Posts
    6,008
    Rep Power
    283470

    Default

    Mene ako pitate, pojam gospode su bili tek drugovi - ljudi veoma visoke svijesti, koji ne puće usne, ne budalasaju pred kamerama, ne krevelje se po kafanama...



    Nakon YUgoslavije sve go reakcionar, dripac i skorojević, džigeraš i gibaničar, seksualno nastrani i starlete, izdajnici i hoštapleri, narkomani i devijanti......................
    Oprostite mi na ovome talasanju, ali - me je puka nemaština stigla - nikad grđa, a egzistirati se mora...

    Moraću odložit tastaturu dok ne privrijedim dovoljno da se sam sebe više ne moram stiđet.
    Last edited by Xerxes; 27-01-15 at 22:13.
    Zelim vam samo jedno, a to su dvije stvari: "rad, red i disciplinu".

  24. #24
    Join Date
    Oct 2013
    Location
    SFRJ
    Posts
    6,008
    Rep Power
    283470

    Default

    "Omladina treba da bude sijač bratstva među narodima, ona treba da spriječi sijanje šovinizma, mržnje jednog naroda prema drugome"
    - Tito

    Zelim vam samo jedno, a to su dvije stvari: "rad, red i disciplinu".

  25. #25
    Join Date
    Oct 2013
    Location
    SFRJ
    Posts
    6,008
    Rep Power
    283470

    Default

    Kada je se PODgorica TitoGRADOM zvala, Morača i ljetnje radosti su bili jedno te isto.

    Zelim vam samo jedno, a to su dvije stvari: "rad, red i disciplinu".

Page 1 of 26 1234511 ... LastLast

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •