František ŠISTEK: OKUPACIJA CRNE GORE 1918. GODINE

[Ćipur]

František ŠISTEK: OKUPACIJA CRNE GORE 1918. GODINE I NjENA ANEKSIJA OD STRANE SRBIJE

O tragičnoj sudbini Crne Gore i njenom državnom nestanku nakon prvog svjetskog rata napisano je puno knjiga i članaka. Domaći istoričari ni danas nemaju istovjetne poglede na tu “bratsku” okupaciju od strane Srbije. U dva nastavka prenijećemo jedno od najčešćih viđenja evropskih istoričara

Srbija imala jasan cilj: Crna Gora mora nestati

O mogućem ujedinjenju južnoslovenskih zemalja, koje bi uključivalo i ujedinjenje Crne Gore i Srbije, govorili su različiti mislioci, već u 19. vijeku. Pitanje mogućeg ujedinjenja Srbije i Crne Gore se, međutim, u aktuelnom političkom životu pojavljuje tek na početku 20. vijeka.
Godine 1903. poslije krvavog prevrata, na srpski prijesto nastupila je proruski orijentisana dinastija Karađorđević i na političkoj sceni Kraljevine Srbije počela je dominacija srpskih radikala, na čelu sa dugogodišnjim premijerom Nikolom Pašićem.
Inostrana politika nove vladajuće elite Srbije je imala kao svoj glavni cilj teritorialno širenje i pripajanje krajeva, naseljenih stanovništvom, koje su tadašnji idelozi velikosrpskog programa smatrali za srpsko (osim Srba su za dijelove "srpstva" smatrali i Makedonce, bosanske Muslimane, Crnogorce, ponekad i dio Hrvata - "katoličkih Srba", ili čak kosovskih Albanaca - "albaniziranih Srba"), kao i krajeva sa nesrpskim življem, koje su u nekom periodu pripadali srednjovjekovnoj srpskoj državi.
Crna Gora je za velikosrpske političare predstavljala poseban problem. Za razliku od ostalih krajeva je Crna Gora bila nezavisna, međunarodno priznata država, sa vlastitom dinastijom, sopstvenim tradicijama i međunarodnom politikom. Većina crnogorskog stanovništva i političkih krugova, na čelu sa dinastijom Petrović Njegoš, podržavala je ujedinjenje sa ostalim južnoslovenskim i drugim balkanskim narodima, ali na osnovama ravnopravnosti i demokratskog dogovora.
Crna Gora, najmanja država na Balkanu, za Srbiju i velikosrpske planove imala je veliki značaj, jer bi preko nje Srbija dobila pristup na more i - što je sigurno značajnije - nestanak njene državno-pravne tradicije bi srpskoj dinastiji i hegemonističkim političkim krugovima omogućio da nesmetano vladaju očekivanom budućom jugoslovenskom zajednicom.
Ako bi u tu zajednicu Crna Gora stupila ravnopravno i sa konfederalističkim ili federalističkim programom, njoj bi se, sa sličnim zahtjevima, bez sumnje, pridružili i drugi jugoslovenski narodi - Hrvati, Slovenci… Srbija, u tom slučaju, nije mogla ostvariti svoju prevlast nad novom državom, koju je uvijek zamišljala samo kao teritorialno proširenje Srbije. U takvom slučaju srpska dinastija Karađorđević teško bi mogla da zauzme i prijesto planirane nove države.
Srbija je, dakle, imala jasan cilj: Crna Gora mora nestati.
Srbija prije prvog svjetskog rata nije mogla da sebi jednostavno pripoji Crnu Goru. Do balkanskih ratova 1912-13. godine nijesu te dvije zemlje ni imale međusobnu granicu. Srpska politika prema Crnoj Gori se u tom periodu razvijala u dva pravca. Na javnom političkom planu su Srbija i Crna Gora, poslije balkanskih ratova, stupile u pregovore o mogućem ravnopravnom ujedinjenju, u obliku saveza država, ili konfederacije, sa jedinstvenom vojskom, carinskom upravom i tako dalje.
Na tajnom planu je Srbija, međutim, pokušavala da pomoću propagande i intriga destabilizuje političke prilike u Crnoj Gori i zbaci dinastiju Petrović sa prijestola. Zvanična Srbija se, 1907. godine, čak umiješala u pokušaj ubistva crnogorskog knjaza Nikole, što je na crnogorsko-srpske odnose imalo veoma negativne posljedice.
U prvom svjetskom ratu je Crna Gora, bez obzira na prethodne loše odnose sa zvaničnom Srbijom, odmah stupila u borbu na strani te zemlje. Bez obzira na heroizam svoje armije, Crna Gora je 1916. godine (nekoliko mjeseca poslije poraza značajno veće srpske armije) bila okupirana od strane Austro-Ugarske. Kralj Nikola i dio crnogorske političke elite su otisli u egzil. Novi centar crnogorske Vlade i dvora u egzilu postalo je parisko predgrađe Neuilly. Veliki dio crnogorske elite, koja je ostala u zemlji, bio je interniran od strane austrougarskih okupacionih vlasti.
Činjenjica da je crnogorska vlast izgubila kontrolu nad sopstvenom teritorijom, bila je ključna za dalji razvoj događaja. To je veoma dobro procjenio i srpski premijer Nikola Pašić, koji je prije odlaska u emigraciju, na početku 1916. godine, iz albanskog grada Skadra poslao princu-regentu Aleksandru Karađorđeviću telegram o aktuelnoj situaciji. Bilo je to u trenutku, kad su se srpska armija i civilne izbjeglice sa nevjerovatnim teškoćama povlačile iz domovine preko Albanije, u trenutku potpunog poraza i poniženja Srbije. Pašić je, međutim, više mislio na buduću ekspanziju i u poruci je istakao da "Srbija trenutno gubi rat protiv Austrije, ali za sva vremena dobija rat protiv Crne Gore"!
Crna Gora je, podsjećam, u to vrijeme bila najvjerniji saveznik Srbije i crnogorske trupe su se, upravo u to vrijeme, borile sa austrougarskom vojskom, da bi omogućile nesmetano odstupanje srpske vojske i njen transport na ostrvo Krf, koje su kontrolisali saveznici.
U emigraciji je srpska Vlada počela sa propagandnim ratom, sa ciljem da se pred Crnogorcima, drugim Jugoslovenima i savezničkom javnošću diskredituje crnogorska dinastija, kralj Nikola i sama ideja postojanja crnogorske nezavisnosti. Srbijanska Vlada je sa tim ciljem organizovala različite komitete, ciji članovi su bili pod njenom čvrstom ideološkom i finansijskom kontrolom, ali pretstavljali su se kao nezavisni i iskreni pobornici bezuslovnog ujedinjenja, širili protivcrnogorske članke u stranoj i emigrantskoj štampi i svojim diplomatskim aktivnostima uticala na Vlade velikih sila da prekinu podršku crnogorskoj vladi i da podrže projekat jugoslovenske države, predvođene Srbijom.
Odlučujuću podršku je zvanična Srbija dobila od Francuske. Francuska je bila zainteresovna, da se na istočnoj obali Jadranskog mora stvori jaka centralizovana država, koja bi zaustavila italijanski i drugi uticaj na Balkanu i čija inostrana politika bi bila čvrsto profrancuska. Ako bi se ti uslovi ispunjili, Francuska više nije imala interes da li će u takvoj državi biti poštovana prava drugih naroda i teritorijalnih jedinica.
Crnogorska Vlada je pokušavala da se odbrani, demantovala je srpske optužbe i propagirala je vlastite federalističke ili konfederalističke projekte jugoslovenske zajednice. Međutim, politika velikih sila prema crnogorskom pitanju i njena podrška velikosrpskom projektu je u daljim događajima bila odlučujuća.
U jesen 1918. godine, pri završetku rata, crnogorska Vlada i kralj Nikola imali su namjeru da se što prije vrate u Crnu Goru. Potpuna restauracija nezavisne crnogorske države bila je predviđena i u različitim dokumentima saveznika, na primjer u 11. tački slavnih 14. tačaka američkog predsjednika Vudroa Vilsona.
Povratak crnogorske političke reprezentacije bi, međutim, spriječio velikosrpske planove. Francuska Vlada je, na insistiranje Srbije, zabranila kralju Nikoli i svim predstavnicima crnogorske u egzilu Vlade povratak u zemlju. Najviši predstavnici zvanične Francuske, Klemenso i Poinkare, su ih lažno pokušali ubijediti da će se budućnost Crne Gore, kao i cijelog balkanskog prostora, riješiti na međunarodnoj konferenciji mira.
Legalna crnogorska reprezentacija je, u stvari, bila internirana u savezničku zemlju koju je izabrala za svoje sjedište. Srpske trupe su međutim, poslije proboja solunskog fronta, stupile na teritoriju Crne Gore. Ta je teritorija već bila oslobođena vlastitim komitskim jedinicama i srpska vojska nije, praktično, imala nikakve vojne zadatke. Međutim, imala je značajan zadatak političkog karaktera: ostvariti potpunu kontrolu i aneksiju Crne Gore.

[Ćipur]

Srpska armija anektira zemlju prvog saveznika

Srbijanska vojska je u Crnoj Gori zauzela sve glavne položaje i u većini mjesta je bez ikakvog odobrenja uspostavila organe lokalne vlasti. Zajedno sa vojskom su u Crnu Goru stigli i agenti srbijanske Vlade, koji su trebali da izvrše bezuslovno ujedinjenje na političkom planu. Predvodio ih je Slobodan Tomić, šef Crnogorskog odsjeka pri Ministarstvu inostranih poslova Srbije, koji je već nekoliko godina vodio propagandni rat protiv Crne Gore.
Aneksiju je organizovao samozvani Izvršni narodni odbor, koji je predvodio Tomić. Taj odbor je imao samo četiri člana - agenta srbijanske Vlade, koji su svi u Crnu Goru došli zajedno sa srbijanskim trupama. Dva člana tog odbora, ukjučujući Tomića, bili su državljani Srbije.
U svom radu, koji nije imao nikakav legitimitet, nijesu sarađivali sa bilo kojim subjektima iz Crne Gore, nasuprot tome, eliminisali su ne samo svoje protivnike, već i uticaj domaćih, samonastalih odbora za ujedinjenje.
Odlučujuću ulogu u procesu aneksije Crne Gore ka Srbiji je imala srpska armija, koja je bila spremna da se suprotstavi eventualnom otporu Crnogoraca i pružala je svaku podršku četvorici agenata, koji su radili na političkoj legitimizaciji daljeg prisustva srpskih trupa i srbijanske administracije. Tom legitimizacijom je trebala da bude svecrnogorska skupština, koja bi proglasila sjedinjenje sa Srbijom i detronizirala dinastiju Petrović. Sjedinjenje sa Srbijom - ne sa Jugoslavijom, jer glavni cilj srbijanske politike je bilo da se Crna Gora u razgovorima o budućoj formi jugoslovenske državne zajednice niti na međunarodnoj konferenciji mira ne pojavi kao poseban faktor.
Srbijanske vlasti su u Bosni internirale znacajne Crnogorce, kao sto su bili generali Radomir Vešović, Jovan Bećir i drugi oficiri crnogorske vojske, profesori, svještenici i drugi pripadnici inteligencije, koji su se vraćali iz austrougarskih logora. Drugi dio crnogorske elite je bio u stvari "blokiran" u Francuskoj. Time je smanjen broj mogućih protivnika bezuslovnog ujedinjenja.
Srbijanska vojska u Crnoj Gori je od samog početka uvela stroge zakone, koje su zabranjivale svako kretanje poslije sedam sati uveče, svako putovanje (to su odobravali samo onima koji su radili na bezuslovnom ujedinjenju) i druga prava. Četvorica agenta je raspisala izbore za novu skupštinu, prema vlastitim pravilima.
Međutim, sve se radilo na brzinu. U mnogim mjestima Crne Gore je narod naknadno saznao da je održana neka skupština, samo iz plakata koje su Crnogorce obavještavale da je Crna Gora postala dio Srbije. Vlastita pravila su dozvolila unionistima, da za "poslanike" na javnim skupovima izaberu samo svoje ljude, jer su prema tim pravilima izbore organizovali sami unionisti. U nekim mjestima, posebno na Cetinju - prijestonici Crne Gore i koljevci njene državno-pravne i narodne tradicije – se, nasuprot represiji, pojavila javna opozicija, koja se suprotstavila bezuslovnom ujedinjenju i načinu, na koji su unionisti zajedno sa armijom provodili izbore.
Veliki dio crnogorske populacije nije znao za izbore niti za skupštinu i oni, koji su za nju čuli, nijesu shvatili da će odluke organa, biranog na brzinu i bez ikakvog legitimiteta, odlučiti sudbinu Crne Gore za najmanje 80 godina.
Skupština se sastala u Podgorici, 24. novembra 1918. godine, samo dvadeset dana po odlasku austrougarskih trupa i šestnaest dana od raspisivanja "izbora". 26. novembra je proglasila, kao što je bilo očekivano, ujedinjenje Crne Gore i Srbije i zbacivanje crnogorske dinastije sa prijestola.
Rezolucija skupštine, međutim, nije nastala u skupštini, niti se tamo raspravljalo o njenom sadržaju. Rezoluciju su, poslije telefonskih instrukcija beogradske Vlade, napisali komandant srbijanskih trupa u Crnoj Gori general Milutinović i četvorica unionista, koji su rukovodili cijelom akcijom. U skupštini je samo bio pročitan već pripremljen tekst. Zgradu, u kojoj je skupština zasjedala, je za svaki slučaj opkolio jedan odred srpske vojske. Svih 160 delegata, koji su bili prisutni, je glasao za rezoluciju. Crna Gora, najstarija država na Balkanu, je izgubila svoju nezavisnost. Bio je to unikatan slučaj: poslije rata, u kojem je jedna država stajala na strani pobjednika, bila je okupirana i anektirana od strane druge savezničke države.
Niti izbori, niti rad, niti zaključci takozvane Podgoričke skupštine nijesu imale nikakav legitimitet. To, naravno, novom režimu nije smetalo. Srpska vojska i lokalne organe, koje je postavila (u njima je bilo veliki broj onih, koji su sarađivali sa austro-ugarskim okupatorima i aktivnostima u korist bezuslovnog ujedinjenja su prikrili svoju prethodnu kolaboraciju) su uvele nesmetano okupacioni režim.
Već prije odluke Podgoričke skupštine se srbijanska vojska, koja je oficijelno došla kao "bratska" i "oslobodilačka" u savezničku državu, ponašala vise kao pobjednik i okupator u neprijateljskoj zemlji. Protivnici bezuslovnog ujedinjenja, kojih je u Crnoj Gori bila većina, sada su shvatili ozbiljnost situacije.
Samo dva mjeseca poslije ulaska srpskih trupa u Crnu Goru, koje su Crnogorci smatrali za bratske, su se tim istim trupama hiljade Crnogoraca suprotstavile sa oružjem u rukama. Šestog januara 1919. godine, na pravoslavan Božić, počeo je Božićni ustanak protiv srpske okupacije i bezuslovnog ujedinjenja. U njemu i u gerilskom pokretu, koji je trajalo do polovine dvadesetih godina, učestvovalo je najmanje 30.000 ustanika. To je tada u maloj Crnoj Gori, u kojoj je veliki broj ljudi nastradalo u prethodnim ratovima, bilo skoro 80 odsto svih koji su mogli nositi oružje.
Crnogorski narod je velikosrpskoj politici dao jasan odgovor. Crnogorsko pitanje nije bilo završeno odlukom Podgoričke skupštine, niti ugušeno okupacionim režimom.


(Kraj)

[shrek]

Interesantan tekst! Samo ko je František ŠISTEK i koliko su neutralna njegova djela? Je li moguce da ga je Milo podmitio da ovo pise?!

[Ćipur]

Je li moguce da ga je Milo podmitio da ovo pise?!

:lolblue:

shrek,

mozda je Milo potplatio i Ivana Crnojevica, Vojislavljevice, Krsta Popovica, Kralja Nikolu, Knjaza Danila, Balsice, Svetog Petra Cetinjskog, Nikica od Rovina, Novaka Ramova, Baja Pivljanina ... ???

[Hari Krisna]

Interesantan tekst! Samo ko je František ŠISTEK i koliko su neutralna njegova djela? Je li moguce da ga je Milo podmitio da ovo pise?!

František ŠISTEK je ceski istoricar, a ovaj dio koji je ovdje prezentiran je iz njegove doktorske disertacije. Ranije je bio nas aktivni forumas, a oni koji cesce obilaze cetinjske biblioteke i arhivsku gradju su ga svakako tamo sreli.

[JUSTICE]

Nije ni cudo Cipure sto ljudi imaju naopake stavove kad ne znaju neke elementarne stvari...akademik Frantisek Sistek je najmladji Akademik Ceske Akademije Nauka I umjetnosti i sef odsjeka za IStoruju Juznoslovenskih Naroda, ima 30 godina i nikada za 1000 godina od postojanja univerziteta u pragu niko od svijeh tijeh ljudi nije primlojen u Akademiju sa 28 kao on...
Magistraski rad mu je bio Bozicna Pobuna u CG i Srpska Politika genocida nad Crnogorcima....sto je bio ujedno i prvi takav rad jednog stranog istoricara na tu temu
Frantisek je inace cisti milov placenik hahahaahahahahahahaha

PS. to znam jer zajedno primamo platu hahhahahahah

[shrek]

:lolblue:

shrek,

mozda je Milo potplatio i Ivana Crnojevica, Vojislavljevice, Krsta Popovica, Kralja Nikolu, Knjaza Danila, Balsice, Svetog Petra Cetinjskog, Nikica od Rovina, Novaka Ramova, Baja Pivljanina ... ???

Sve je moguce! Evo se i po Americi prica da su sve ovo ovuda Srbi samo jos nisu svjesni toga. Cekaju SKOJ-a, Janka i ostale da ih prosvijetle!!
A za crnce kruzi teorija kako su se u proslosti namjerno masu izlagali suncu da bi promjenili boju koze i udaljili se od Srpstva....! Izdajice Crne!!

[stanjo]

Mislim, šta reći? Kao prvo: više je nego očigledno, da ovdje niko ne razgraničava termine OKUPACIJE i SAVEZNIČKE OKUPACIJE. Naime, Njemačka je 1939. godine okupirala Poljsku i to je klasičan primjer OKUPACIJE! SAD su iskrcavanjem u Normandiji oslobodile Francusku, ali to je primjer tzv. SAVEZNIČKE OKUPACIJE! Neće valjda neko reći da se ova dva primjera mogu podvesti pod istu kategoriju?! I da, 1918. se u CG-u nijesu nalazili samo srpski vojnici, već i britanski, američki itd. i to u predjelu Virpazara, Risna, pa čak i do Grahova! Jesu li to i Ameri došli da nas okupiraju 1918. godine? Sudeći po vašoj logici JESU!

[SKOJ]

... U njemu i u gerilskom pokretu, koji je trajalo do polovine dvadesetih godina, učestvovalo je najmanje 30.000 ustanika....

A iz ovoga se vidi koliko je strucan. Najmanje 30,000? Dobro je poznato koliko su ljudi ustanici imali na raspolaganju i taj broj cak i u najmasovnijim trenucima (Bozicni ustanak) treba pomnoziti sa oho-ho da bi se dobilo 30,000. A tek posle kad se radilo o grupicama odmetnika je svaka prica o 30,000 komicna.

[Ćipur]

Zaista, oko broja od 30 000 je malo prećerao.

[stanjo]

Malo? Ukoliko znamo da je crnogorska vojska i to cjelokupna, 1914. brojala jedva oko 47.000 boraca, ovaj podatak o 30.000 ustanika je najblaže rečeno smješan!

[shrek]

SAD su iskrcavanjem u Normandiji oslobodile Francusku,

A jesu li posle nastojale da ukinu Francusku kao drzavu i pripoje je Americi?


O Srpskim namjerama u Crnoj Gori dovoljno su rekle mase na mitinzima za Zajednicu i ostalim prosrpskim mitinzima: "Nije ovo Montenegro vec junacko Srpsko leglo", kao i " Ovo je Srbija!" ...

[stanjo]

[quote=shrek;477671]A jesu li posle nastojale da ukinu Francusku kao drzavu i pripoje je Americi?


O Srpskim namjerama u Crnoj Gori dovoljno su rekle mase na mitinzima za Zajednicu i ostalim prosrpskim mitinzima: "Nije ovo Montenegro vec junacko Srpsko leglo", kao i " Ovo je Srbija!"

Naravno da nijesu. Ali nije ni Srbija. Malo podsjećanje: Crna Gora se posle Podgoričke skupštine priključila Kraljevini( prvobitno Kraljevstvu) SHS, a ne Srbiji;ali to uostalom i sam znaš, zar ne?
A što se tiče mitinga... Svakako da te parole nijesu bile ni pametne ni svrsishodne, ali... ovo je istorijski, a ne politički forum, zar ne?

[shrek]

A što se tiče mitinga... Svakako da te parole nijesu bile ni pametne ni svrsishodne, ali... ovo je istorijski, a ne politički forum, zar ne?

Pa te parole su sada vec istorija, zar ne?

[shrek]

Naravno da nijesu. Ali nije ni Srbija. Malo podsjećanje: Crna Gora se posle Podgoričke skupštine priključila Kraljevini( prvobitno Kraljevstvu) SHS, a ne Srbiji;ali to uostalom i sam znaš, zar ne?

Neka nam neko ko bolje poznaje istoriju kaze ko je odje u pravu.

Skupština se sastala u Podgorici, 24. novembra 1918. godine, samo dvadeset dana po odlasku austrougarskih trupa i šestnaest dana od raspisivanja "izbora". 26. novembra je proglasila, kao što je bilo očekivano, ujedinjenje Crne Gore i Srbije i zbacivanje crnogorske dinastije sa prijestola.

[Ćipur]

Neka nam neko ko bolje poznaje istoriju kaze ko je odje u pravu.

Prikljucena je ne voljom naroda, vec odlukom TAKOZVANE podgoricke skupstine (ustvari grupe gradjana), Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, dakle dekretom je odredjeno da su Crnogorci Srbi, svaki cetvrti narod je u toj drzavi, VEC U NAZIVU bio zabranjen i diskriminisan.

Medjutim, sa tom dekretnom odlukom da su Crnogorci Srbi, sami Crnogorci se nijesu slozili.

[stanjo]

Daleko od toga da je Podgorička skupština bila ideal demokratičnosti. Naprotiv, bila je puna nepravilnosti i zloupotreba i tu ćemo se složiti. Međutim, stvari uvijek treba posmatrati u malo širem kontekstu, naravno ukoliko želimo da pravilno i nepristrasno rasuđujemo o nekom pitanju.
Kao prvo:saziv same skupštine je morao biti takav kakav je bio i to iz prostog razloga što predratni saziv crnogorske skupštine nije obuhvatao predstavnike onih teritorija koje su pripojene CG-u završetkom rata. Pa valjda su i oni imali pravo da se izjasne o tome u kakvoj državi žele da žive?
Drugo:zaista je riječ o kratkom vremenskom roku, od raspisivanja izbora za 'skupštinu', do donošenja njenih odluka. Međutim, treba li podsjećati da je već 1-og decembra 1918. samo par dana kasnije, u Beogradu proglašeno ujedinjenje(u formi odgovora regenta Aleksandra na ponudu Predstavnika Narodnog vijeća-dr. Pavelića). Znači da se i CG morala izjasniti o pitanju ujedinjenja južnoslovenskih naroda i to u što hitnijem roku.
Ponavljam, daleko,daleko od idealnog, ali ipak posmatrajmo i malo širi kontekst.

[SKOJ]

Daleko od toga da je Podgorička skupština bila ideal demokratičnosti. Naprotiv, bila je puna nepravilnosti i zloupotreba i tu ćemo se složiti. ...

Istina. Medjutim, u odnosu na razne AVNOJ-e i ZAVNOH-e bila je pravi uzor demokratije i ravnopravne zastupljenosti svih politickih opcija. Sto nimalo ne smeta modernoj Crnoj Gori da se sa ponosom poziva na AVNOJ kao izvor svoje post-WW II drzavnosti.

Kod nasih istoricara sve zavisi od njihove politicke orijentacije. Rotkovic ce da ti se okomi na nelegalnu Podgoricku skupstinu ali ce da uzdize AVNOJ u nebesa a Stamatovic obrnuto.

[shrek]

Znaci sve u svemu slazemo sa autorom ovoga teksta!? Ako ne, sa kojim dijelom se ne slazete?

[SKOJ]

Znaci sve u svemu slazemo sa autorom ovoga teksta!? Ako ne, sa kojim dijelom se ne slazete?

Sa mnogo toga, a posebno sa pricom o 30,000 ustanika.

[stanjo]

[/QUOTE][quote=shrek;477886]Znaci sve u svemu slazemo sa autorom ovoga teksta!? Ako ne, sa kojim dijelom se ne slazete?

Ne znam tačno odakle da počnem. Kao prvo, skupština nije ni u kom slučaju bila raspisana samo 16 dana, prije donošenja njenih odluka. "Pravila za biranje narodnih poslanika za Veliku narodnu skupštinu" su poslati iz Berana 27-og oktobra, a skupština je otpočela sa radom 24-og novembra. ne treba biti ekspert u oblasti matematike, pa da se uvidi da je između ova dva datuma prošlo malo više od 16 dana.
Dalje. na više mjesta se pominju "srpski agenti" u famoznom Odboru za ujedinjenje. Pa da vidimo ko se to u njemu nalazio. Svetozar Tomić, Petar Kosović, Janko Spasojević i Milosav Raičević. Makar vam njihova prezimena dokazuju da se radilo o ljudima sa ovih prostora. Da ne govorimo o tome da je iza odluka skupštine stala gotovo čitava crnogorska intelektualna elita onog vremena. U privremenu vladu(Izvršni odbor) koji je trebao da sprovede u djelo odluke skupštine) su ušli i Marko daković, ali čak i rođeni brat kraljice Milene(kladim se da ovo nijesi znao) vojvoda Stevo Vukotić! Ako tome dodamo da Je crnogorski mitropolit Gavrilo Dožić predvodio delegaciju, poslanu u Beograd, da sa odlukama skupštine upozna zvaničnu Srbiju...mislim da će ti sve biti jasno.
Ima toga još, ali o tom-potom.

[Ćipur]

A ko je birao "Skupstinu" ?
I po kom zakonu?
Po vazecim tadasnjim zakonima Kraljevine Crne Gore je birana?

[stanjo]

Misliš poslanike? Birani su u kapetanijama, na javnim zborovima, prema jednom glomaznom i nepraktičnom "ključu".

[Ćipur]

Misliš poslanike? Birani su u kapetanijama, na javnim zborovima, prema jednom glomaznom i nepraktičnom "ključu".

he he he

Za Srbe vaze zakoni sa livade, a za Crnogorce strogo, po hiljadu pravnih propisa da bi dosli do nezavisnosti.

Zato, ovaj put smo za vazda ponistili podgoricku "Skupstinu" sa hiljadu pravnih stepenica.
Nikad vise sa Srbima! Zbogom Srblji, zanavijek.

[stanjo]

crnogorske trupe su se, upravo u to vrijeme, borile sa austrougarskom vojskom, da bi omogućile nesmetano odstupanje srpske vojske i njen transport na ostrvo Krf, koje su kontrolisali saveznici.

Još jedna neistina. Poznato je da je poslednji srbijanski vojnik napustio teritoriju Crne Gore još 16-og decembra 1915. Ukoliko znamo,a valjda znamo, da se Mojkovačka bitka vodila na badnje veče(6-7 januar) 1916. godine, više je nego očigledno da i ovaj višedecenijski "aksiom" pada u vodu! Ne može se držati nikakva odstupnica vojsci koja se uveliko povukla, ili ja možda griješim?
I za kraj(ipak se mora nešto i raditi), jedno pitanje, na koje nikako da dobijem odgovor. Što je kralj Nikola, kao član Vrhovne komande, radio u predgrađu Pariza-Neju? Zar mu mjesto nije bilo sa svojim narodom i svojim trupama? Vladar(ali onaj pravi) treba uvijek i u svim okolnostima da djeli sudbinu svog naroda. zašto se i on sa ostatkom vojske i Vrhovne komande nije povukao na Krf?