Imali smo skoro jednu temu u drustvu o volji,hrabrosti,ludosti...
Bio je jedan bracni par koji je pricao svoju ljubavnu pricu i kako su tad,bas davno,kad su se upoznali,zivjeli daleko jedno od drugog.On u Makedoniju a ona u Crnu Goru.I kako je on znao da prosto upali auto i stigne do nje SAMO da popiju kafu.I vrati se nazad.
Bili su zatim i jedan covjek i jedna zena,takodje su danas bracni par,koji su se upoznali u vozu.I nema brojeva telefona,samo dogovor,da tog i tog datuma u tom i tom mjesecu u godini se nadju na tom i tom mjestu.Pa iscekivanje,molitva u sebi da ona dodje,strepnje...
Sta se desava danas?Jel tehnologija zaista kriva sto ljudi kuckaju na viber ili messenger i nemaju petlje da izadju na vazduh,lice da pogledaju od osobe,popiju kafu,druze se i bolje se upoznaju?Jel normalno da smo toliko (u jedan grad) blizu jedni drugima a ponasamo se kao da je neka zesca kilometraza.Ili ce grom da udari u nas bas onog trena kad mi izadjemo da pricamo s nekim.
Imam druga koji raspali autom u Lazarevac da vidi djevojku i komentar drugarice mi je bio da on nije normalan tj kako moze sebe da crnjaci i vozi toliko sati...Znam da sam rekla da je to nesto vrlo rijetko danas i da ljubav i kad iskreno mislis na nekog stvara volju.A dje je volje sve je lako.
I cisto da dodam da bi svaka zena ako se ponasa kao zena sadodma trebala da udalji od sebe muskarca koji se ponasa kao zena.Tj,u ovom slucaju,koji zahtijeva da ga izmolis za izlazak kao da ne zna koju ce suknju sjutra da obuce da mu se slaze sa torbicom i sandalama.
Послато са POCOPHONE F1 уз помоћ Тапатока
Bookmarks