Lješnjani došli iz grada Lješa - čisti Dukljani!

[Ćipur]

Kratka istorija Bratstva Vukčevića

Zasnovana na narodnom predanju a zapisana u Draževini 1. januara 1910. godine

Pošto je zemlja Skender Begova Đura Kastriotića potpala pod Turcima, tada je Draško predak bratstva Vukčevića, sa svoja tri brata pobjegao iz Lješa (današnja Albanija) kod Stevana Crnojevića ondašnjeg gospodara Zete.

Draško je bio najmlađi od braće, a imena su im bila: Andrija, Milija i Bolija. Oni su morali bježati ispred Turaka, te su tako pribjegli kod Crnojevića u slobodnu Zetu. Dobjeglu braću Stevan Crnojević je lijepo primio, dao im neka dobra-zemljište između rijeka Sitnice i Morače, a najstarijeg od braće Andriju postavio je za knjaza. Ovo zemljište nazvano je Lješkopolje po mjestu odakle su braća pobjegla (Lješ).

Najmlađeg brata Draška docnije je primio Ivan-beg Crnojević u službu kod njega. Kada se je drugi sin Ivan-beg Staniša poturčio, tada se je sa njim poturčio (i jedan od braće) knjaz Andrija i dobio ime Ahmet, koji se docnije prilikom povratka nekih poturčenjaka povratio i on kod svoje braće Milije i Bolije u Lješkopolje.
Najmlađi brat Draško, koji je bio u službi kod Crnojevića, naljutio se na svoga brata Andriju, zato što se poturčio. Njegova braća ostala su da žive u Lješkopolju, a njihovi potomci prozvani su Milijići od Milije, Boljevići po Boliji i pošto je Draško došao pod Busovnik, tadašnji vladar Đuro Crnojević ga postavi za knjaza.

Pod brdom Busovik živio je tada i ban Milonjić. Jednom prilikom neočekivano napadnu Turci i zarobe Banove snahe, koje su bile pošle na vodu. Na poklič porobljenih žena Draško potrči i ubije dva Turčina, pa sa ostalim koji su bili došli u pomoć oslobodi banove snahe. Kao nagradu za to junaštvo ban Milonjić je Drašku dao svoju kćer za ženu, a uz to i nešto imanja, koje se po Drašku zove Draškovina.

Kao naknadu za imanje koje je Draško ostavio u Lješkopolju Đuro Crnojević mu darova ispašu na Konjskom južno od Lovćena, bistijernu na Donjem Polju na Cetinju i ribolov na rijeci Sitnici.
Planina na Konjskom bila je za jedno sto godina bratstva Vukčevića potomaka Draškovih. Vukčevići su ovu planinu dali Majinjanima i Brajićima za sedam krvnih osveta, jer su im Vukčevići dugovali sedam glava, kada je bio jedan sukob sa ovima. Ova planina i danas pripada Majinjanima i Brajićima.

Za bistijernu na Donjem polju i za vodopoj na istoj Vukčevići su od dotičnih sela primali tzv. travninu sve do vremena Petra II Petrovića Njegoša. Ribolov na rijeci Sitnici skoro je prodat jednom ogranku Vukčevića, koji i danas koristi ovaj ribolov.

Draško je imao dva sina: Mila i Vukca. Kao stariji Milo je bio knjaz, a Vukac se je zapopio. Po ovome popu Vukcu cijelo dalje potomstvo dobilo je prezime Vukčevići, koji se i danas tako prezivaju i potpisuju. Pošto se svi Vukčevići danas dijele na osam ogranaka, to tu diobu ovđe objašnjavamo.
Pop Vukac je imao četiri sina: Rasa, Šćepana, Vojina i Boška. Raso i Šćepan bili su popovi.
Od popa Rasa su Rasojevići, a od popa Šćepana su Šćepanovići.
Potomci Vojinovi prozvani su Vojinovići, a potomci Boškovi tek docnije su prozvani posebnim prezimenima, pošto je Boško imao samo jednog sina Petra.
Petar je imao tri sina: Andriju, Vukca i Pešu. Andrija je kao mlad poginuo od Turaka, na istočnoj strani od brda Obluna, te od njega nije niko ostao.
Od Peše su današnji Pešići. Vukac je imao pet sinova: Mila, Mirotu, Miloša, Nikolu i Stojana. Od Mila nije niko ostao. Od Mirote su Mirotići, od Miloša Miloševići, a od Nikole su Đukanovići (tako su docnije prozvani).
Od Stojana su Banići (današnji Stojanovići i Novakovići).


Kao što smo rekli stariji sin Draškov knjaz Milo nije imao poroda, a bio je knjaz više od pedeset godina. On se u narodnom predanju mnogo spominje, kod njega su mnoge izbjeglice iz Lješa dolazile i on ih je naseljavao u tzv. Donja Sela, a Draškovina gđe su živjeli sinovi Draškovi nazvana je Gornja Sela, jer se nalazi na visokom položaju.
Oba sela i danas se zovu tim imenima, a kasnije sva ova sela dobijaju zajednički naziv Draževina. Nakon izvjesnog vremena i Draževina i sva ostala sela koja su naselili izbjeglice iz Lješa dobila su zajednički naziv Lješanska nahija, u što je spadalo i Lješkopolje.
Za vrijeme knjaza Mila iselilo se bratstvo Starevići koji su zivjeli u selu zvanom Ograda, koje se nalazi na zapadu od Donjeg Sela, a gđe i danas postoje kucišta i razvaline. Njihovo imanje ostalo je knjazu Milu i popu Vukcu.


Nakon smrti knjaza Mila, njegov sinovac treci sin popa Vukca - Vojin postao je knjaz, a poslije ovog knjaz je postao Boško - sin popa Šćepana. Poslije ovog postao je knjaz unuk popa Rasa zvani Vuk. Narodno predanje govori da je ovaj Vuk rano predao dužnost knjazu Milu sinu Vukca Petrova, a on otišao u službu kod tadašnjeg Vladike Crnogorskoga.
Knjaz Milo sin Vukca Petrova bio je knjaz u vijeme kada su poturčenjaci isćerani iz Crne Gore. U to vrijeme stanovao je na današnjoj Begovoj Glavici, tzv. Odobeg Vranić, koji je upravljao tadašnjim pazarom Sinjac i bio je glavar poturčenjacima. Knjaz Milo je s vojskom protjerao te poturčenjake, kojih je najviše bilo u Selištima pod Veljim Vrhom, gđe se i danas nalaze razvaline.

Ovi poturčenjaci su posjedovali imanja u današnjim Goljemadima, koje su poslije ovog protjerivanja naselili Vukčevići. Poturčenjaci su tada istjerani iz Lješanske Nahije sve do polja. Docnije su se poturčenjaci povraćali u četama iz Zete i napadali na staje Vukčevića. U vrijeme knjaza Mila na Cetinju se zdogovore svi glavari da se i dalje ćeraju poturčenjaci, te knjaz Milo pokupi Lješnjane i popali turska sela Lekiće i Farmake kao i Stanjeviće preko rijeke Sitnice.

Nakon ovoga bio je boj na Carevom Lazu (1712.), gđe je Lješnjane predvodio knjaz Milo. Tom prilikom knjaz Milo je naredio Milošu Jovanovu Vukčeviću da sa družinom napadnu tursku vojsku čim turska vojska prođe Krinjčku Kamenicu. Oni su navalili kamenje na neka ždrijela kuda su prošli turski konjanici kako se ne bi mogli lako i brzo povratiti kroz ta ždrijela u slučaju njihove odstupnice. Miloš sa družinom nakon navaljivanja ovog velikog kamenja sačekao je turske konjanike koji su pobjegli sa Careva Laza i tako su na ta ždrijela skoro svi poubijani.
Knjaz Milo je poginuo od Vezira Ćuprilića, koji je onda mnoge glavare na vjeru pozvao na dogovor i nakon toga ih pogubio.

Poslije knjaza Mila postao je knjaz Gojko sin Milošev.

Za vrijeme knjaza Gojka, Vukčevići su počeli stalno naseljavati Bigor i Briđe, a do tada su ih držali samo sa stajama. Poslije ovoga počeli su stalno naseljavati i Goljemade, Liješnje i Podstranu. Sva ova nova sela nazvana su nova Donja Draževina. Do ovog doba u Goljemadima i Podstranom stanovali su starosjedioci: Berilaže, Vukadinovići i Torićevići, koji su sa zemlje koju su držali davali poturčenjacima neki dohodak. Pošto su se ova bratstva iselila, Vukčevići su zauzeli svu njihovu imovinu koju i danas drže.


Poslije Gojka bio je knjaz Petar Vučetin. U to vrijeme Mitropolit Vasilije nudi Vukčeviće da prodadu Briđe, jer ih crkvena zemlja sa svake strane okružuje. Vukčevići prodadu Briđe Vladici, s tim da zemlju i dalje obrađuju a crkvi da neki dohodak daju. Uz to im Vladika zapopi i Nikolu Banića za popa a knjazu daruje konja, kao i svima ostalima nešto novca. Docnije je i Petar I zvani "sveti" ovu nagodbu potvrdio, proklevši svakog drugog osim Vukčevića, ko bi na Briđe stanovao (ovo predanje i danas u narodu živi).


Poslije Petra bio je knjaz Novak Otašev. U to vrijeme bio je boj na Krusima (1799.) i pogibija Mahmut paše Bušatlije. Ispred Lješnjana u ovom boju bio je knjaz Novak Otašev. Boj je završen pobjedom Crnogoraca, a pogibijom Mahmut paše Bušatlije i porazom Turaka. Po narodnom predanju najglavniju ulogu i najveće zasluge za pobjedu imali su Cetinjani sa svojom okolinom i Lješnjani. I u ovom boju mnogi su posjekli po nekoliko glava. Vukčevići koji su posjekli više glava od tri bili su sledeci: Pajo Mojašev, barjaktar, Tarčin Novakov, Đukan Dragov, Mrđan Petrov, Nikola Gavrilov, Šuman Otašev, Danca Šakov, Pavić Banić, Vaso Mićov, Stano Milošev, Živko Stankov, Ilija Simonov, Vasilj Otašević, Miloš Stankov, Jovo Živkov i Ilija Raičev.

[Ćipur]

Poslije boja na Krusima Lješnjani su išli u Boku i ratovali protiv Francuza, gđe je Lješnjane u tim ratovima predvodio knjaz Novak Otašev Vukčević. Od poznatijih Lješnjana tamo je bio i vojvoda Stano Uskoković, koji je komandovao većim dijelom Crnogorske vojske.
Poslije Novaka bio je knjaz Lazar Vasiljev, koji je bio poslednji od knjaževa. U ovo vrijeme Lješnjani su istjerali turke iz sela Grbavci i Donji Kokoti, gđe se više nijesu Turci ni naseljavali. Tom prilikom je poginuo Pero Mrđenov, koji je braneći se od Turaka, prije pogibije posjekao tri truske glave. Nakon ovoga Lješnjani su nekoliko puta palili turske kuće u Lješkopolju nakon čega su ih Turci opravljali.
U ovo doba napada, formiranje stalnih i određenih granica između nas i Turaka Lješnjani prisile Turke da napušte tvrđavu u Kokota kao i sva svoja imanja na zapadu od rijeke Sitnice. U isto vrijeme Vukčevići su sa Krusima oteli Beri od Turaka.

Nakon nekoliko godina po dolasku na vlast u Crnoj Gori Petra II Petrovića prestaju bitisati knjaževi u Crnoj Gori, jer plemenska vlast prelazi na kapetane. Prvi kapetan Lješnjana bio je Simon Vasiljev Vukčević, a poslije njega Radoje Mitrov Vukčević. Oni su bili za vijeme u kojem su vladali vrlo aktivni jer su Vukčevići imali mnogo okršaja sa Turcima i mnoge su glave turske posjekli, kao i mnogo plijena iz Zete i drugih mjesta donosili.
Poslije Radoja Mitrova bio je kapetan Serdar Ivan Popov Vukčević. Poslije ovoga postaju stotinaši i prvi stotinaš bio je Radoje Mušikin Vukčević.
Prvi barjak u Lješanskoj Nahiji dat je Vukčevićima, a prelazio je sa oca na sina. Od mnogih znatnih barjaktara pominjemo Muja Mališina, koji je mnogo cijenjen kao junak. Pošto je rastavljena vojnička i građanska vlast, to je za Lješanskog kapetana-komandira postavljen Radoje Mušikin Vukčević, a tada su Vukčevići dobili još jedan barjak i dva oficira od kojih je jedan Pero Nikolin. Poslije Radoja bio je kapetan-komandir Simon Ivanov Vukčević.

Vukčevići su u svom bratstvu imali svagda i svještenika sve od popa Rasa od popa Šćepana pa sve do danas. Ovi svještenici su imali veliki ugled među Crnogorcima, a razimije se da je među njima bilo i velikih junaka, kao pop Nikola Banić, pop Joko itd. koji su i po nekoliko turskih glava posjekli.

Ovo je uglavnom prošlost bratstva Vukčevića gđe su pomenute glavne ličnosti, pošto je bratstvo mnogobrojno, to da bi izbjegli veliku preopširnost, ne imenujemo mnoge poznate ličnosti, znatnije događaje i po njima znatnija mjesta za vrijeme poslednja dva Crnogorska Gospodara.

Da smo ovo predanje svome bratstvu u nasljednost ostavili i da isto među nama u cjelosti žive, tvrde i svojim potpisom ovjeravaju:

Komandir Radoje Mušikin Vukčević (Milošević), s.r. (svojeručno)

Pop Jovan Z. Vukčević, s.r.

Zeko I. Vukčević, s.r.

Risto N. Vukčević, s.r.

Joko T. Vukčević, s.r.

Šako Dragov Vukčević, s.r.

Mato M. Vukčević, s.r.

Komandir Simon I. Vukčević
Oficir

Đuro R. Vukčević

P. J. R. Vukčević

Ivo Stevanov Vukčević (Đukanović), s.r.

Niko S. Vukčević, (Rasojević), s.r.

Pavić Perov Vukčević (Banić), s.r.

Zeko Nikolin Vukčević, s.r.

Periša Jokov Vukčević (Pešić), s.r.

Mićo S. Vukčević, učitelj, s.r.

U Draževini, 1. januara 1910. godine


http://www.vukcevic.com/istorija.htm



...

[Ćipur]

ZABILjEŽENO U ŠTITARIMA U LjEŠANSKOJ NAHIJI

Bog je podario siromahu blago. Pošto nije htio da ga troši za sebe, za svoje potrebe, Gospod mu reče da od tog blaga sazida manastir u primorju biće milostiv, i bi tako. Manastir svijetli svojim sjajem nedaleko od Kotora

Priča o gradu, sokolu i blagu Ivana Crnojevića

Grad Soko na kamenu, na litici, je podigao Ivan Crnojević. U njemu su živjeli njegovi sokolari-vitezovi, oklopnici. I po njima je grad dobio ime.
Grad se nalazio u dijelu Lješanske nahije, nedaleko od sela Štitara. Na vrhu tri brda nalaze se razvaline grada. Kada je i od koga srušen ne zna se. Pretpostavlja se da su ga Turci srušili i odnijeli iz njega svo bogatstvo. Zidine i kaldrmisani put kazuju da je ovdje bio grad sa utvrđenjima. I danas se mogu vidjeti razvaline pojedinih zgrada, kao i kaldrmisani put koji ide strmom kosom od sela Štitare.

Priča kazuje da je u davna vremena u selu Štitare živio siromah sa mnogobrojnom porodicom. Njegovog poštenja i marljivosti nadaleko nije bilo. Ali je jedva sastavljao kraj s krajem. Noću je premišljao kako da stvori sigurnije uslove za život njemu i ukućanima. Jedne noći u san mu dođe starac sa dugom sijedom bradom i reče mu. Idi, sjutra ranom zorom, nemoj niko da zna, na Rijeku Crnojevića. Stani na to i to mjesto i čekaj, doći će starac i reći će ti to i to... Ne ode čovjek na rečeno mjesto prvog dana. Tako i druge, treće noći no četvrte mu u san ponovo dođe starac i upozori ga da ide i uradi šta mu je rečeno. Ode siromašak na Rijeku Crnojevića, stade na mjesto kako mu je starac rekao i ne prođe mnogo vremena evo ti ponovo starca koji mu je kazao: Znam da si siromah i da si pošten pred Bogom i narodom. Takve Gospod blagosilja i pomaže. Idi na razvaline grada Sokola, nađi veliki javor, kopaj tu i tu, naći ćeš veliki ćup sa zlatom. Nemoj niko da ti zna, idi sam i kopaj. Čovjek se vrati u svoje selo. Uveče ode sam, da niko ne zna na zidine grada Sokola, nađe veliki javor i stade kopati. Poslije trećeg udarca krampom ukaza se ćup. Sinulo je zlato. On se okrenuo desno i lijevo, pomolio se Bogu i sjeo na kamen. Sijala je mjesečina, nikoga nije bilo. Uzeo je ćup sa zlatom, sakrio ga blizu svoje kuće da niko ne zna ni od njegove familije. Razmišljao je šta da uradi sa tolikim zlatom, da li da ga vrati na isto mjesto ili da ga da nekom od manastira. Prošlo je nekoliko dana i noći, u snu mu dolazile vrane i kljuvale su mu glavu i tijelo. On se požali svojoj ženi a ona tu priču pronese selom u nadi da bi našla lijeka za svoga muža. On je premišljao, kad je ovu priču moja žena pronijela selom, a šta bi uradila da sam joj kazao za zlato, još gore bi prošao. Viđe da mu mira i opstanka nema na ognjištu. Pošto nije htio da troši blago za sebe i svoju porodicu u snu mu dođe Gospod i reče: Pošto nećeš da trošiš od tog blaga za svoje i potrebe porodice ti idi u Primorje, ovdje ti opstanka nema i od toga blaga sagradi manastir na Primorju. Bog će te blagosloviti. I bi tako. Siromah noću pokupi skriveno blago i ode u primorje i sagradi manastir u kome je živio do svoje smrti. Po njegovom nadimku "Vranić" nazvaše selo Vranići nedaleko od Podgorice koje se i danas zove tako. Ostala je priča o gradu Sokolu, blagu koje je iskopao siromah i da je bio blagosloven od Boga što je tim blagom podigao manastir blizu Kotora.

R. DELETIĆ

[Ćipur]

Vukčević iz Cesarčeve reportaže

Ostaje neodgonetnuto: ko je neimenovani "VUKČEVIĆ rodom Crnogorac" o kome August Cesarac, u "Španskim susretima" (Zagreb, 1961), zapisuje priču komandanta Miše Branštajna o "dimitrovcima":
"U Kintu je bila čitava ulica pod vatrom snajpera. Jugosloveni su stajali za jednim uglom, žedni, kao i svi mi, silno žedni. Žega je bila tolika da su neki, makar su frcale kugle, skidali kacige, koje su im se već toliko užarile na glavi da nijesu mogli više izdržati. A koji korak pred svima nama nalazio se bunar. Skapati od žeđi pred bunarom, strašno! No, došao je naš tenk, i jedan Španjolac je to iskoristio pa je iza njega pošao na bunar. On za tenkom, a nesrećom mu iz ruku pala ručna granata, pala upravo pod tenk. U znak unutarnje discipline, skočio je tada naš Vukčević, bacio se pod tenk i odbacio granatu u stranu. Ona je eksplodirala nešto dalje, tenk je bio spašen".
A Vukčević, teško ranjen, prebačen u belčitsku bolnicu. I ostao nepoznat po imenu i sudbini. Zauvijek.


"Dan", 09. 04. 2005, rubrika Feljton

[Ćipur]

Lješnjani za „Vodovod”


REAGOVANJE PREDSJEDNIKA MJESNE ZAJEDNICE BARUTANA MILANA Đ. VUKČEVIĆA


Predsjednik Mjesne zajednice Barutana Milan Đ. Vukčević reagovao je povodom izjava mještanina Goljemada Milana M. Vukčevića iznesenih u tekstu „Iskoristiti vodu iz Lisice“, objavljenog u jučerašnjem broju „Vijesti“.
Vukčević u reagovanju navodi da „nijesu tačni navodi Milana M. Vukčevića da je zbor mještana MZ Barutana, donje Lješanske nahije, donio odluku da mještani sami gazduju Lješanskim vodovodom, niti je tačno da se bilo kakvim dopisom MZ Barutana obraćala gradonačelniku Miomiru Mugoši“.
- Naprotiv, činjenice su drugačije. Petog februara ove godine, na javnoj raspravi mještana Barutane, kojoj su prisustvovali predstavnici Glavnog grada, mještani su sa oduševljenjem prihvatili obećanje Glavnog grada da preuzmu gazdovanje i održavanje Lješanskog vodovoda. Iz JP „Vodovod i kanalizacija“ raspravi je prisustvovao tehnički direktor preduzeća Filip Makrid- kazao je Vukčević.
On navodi da je MZ Barutana prihvatila obavezu da od korisnika usluga Lješanskog vodovoda, njih oko 350, dobije izjavu kojom se ovaj vodovod daje na održavanje i upravljanje Glavnom gradu.
- Napominjem da je 25 godina stalna želja mještana Lješanske nahije da Lješanski vodovod preuzme Glavni grad. Ovom prilikom se izvinjavam u ime Mjesne zajednice svim mještanima, kao i gradonačelniku Glavnog grada Miomiru Mugoši za iznesene neistine u objavljenom tekstu- kazao je Vukčević.


Že. V

http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=304605

[Ćipur]

VUK VRČEVIĆ, "OGRANCI ZA ISTORIJU CRNE GORE" - MEGDAN NA NOŽEVE (NA CETINJE) IZMEĐU DVA ROĐAKA IZ LjEŠANSKE NAHIJE I NJIHOVE RANE:



Jedan dan proljetnji, ispred podne, evo ti na Cetinje kapetana Lješanke Nahije sa svojom gvardijom, i vode sobom dvoje momčadi, oba jednolika u svemu i po svemu kao da si jabuku razrezao. I kapetan poče da Knjazu i senaturima priča ovako:
“Ovo dvoje momčadi zaludu su prvi rođaci, ali je đavo, nalet ga bilo, među njima ostavio njegov rep te ih tako zavadio kao dva kokota kad se poinade i nikad ih umirit ne možemo. Evo više od po godine dana da ih zaludu mirimo, jer im taj mir ne dura više od jutra do večera, pa đe gođ se sami sastanu oće da se ubiju ako nema ko da ih razvadi. Sve im do danas prosto, ali neprosto evo desetak dana da me kume i bogorade da im dopuštim da se sijeku na megdan, i nikako ih odbiti. Niti znamo što ćemo od njih bez njihove pogibije i naše odgovornosti vašem sudu, nego sam ih evo doveo k tebe, pa činite od njih što znate. Mi im ne možemo, do đavolje, ništa.”
“Ma što vi je, zadesili vas jadi. Da li zaludu nijeste braća? Što ste se pomamili, i đe vi se pamet đela? Ako vam je život omrznuo, a vi ajte u Tursku pa učinite kakvo junaštvo i junački poginite, dajbudi, neko će vas žaliti i reći da ste bili junaci, a ne bratski krvopioi! Poljubite se i živite ko braća, zla vi sreća! Ne počinjite novu kletvu i pričanje u staru zemlju, što se još do danas nije ni čulo ni viđelo” - reče im obojici Knjaz.
Obadva, kao da se dogovoriše, pritrčaše k Knjaževoj ruci, padoše na koljena i zamoliše:
“Gospodaru, Bogom te kumimo i svetijem Petrom, dopušti nam da se posiječemo, i bolje nam je da jedan od nas pogine nego da ovako dovijeka živimo i jedan drugoga korimo da nizašto ne valjamo, koliko ni ženetina.”
Pošto Knjaz viđe šta je i kako je, pomisli malo pa im reče:
“Ajte tamo na krčme pak ako se mogaste kako umiriti dođite k meni ujutro, darovaću obojici po jednu ledenjaču (malu pušku okovanu u srebro), a ako li se ne umirite, svakako dođite, pa ćemo naći nekakav način.”
Sjutradan prije nego je granulo sunce, čujem kao kroza san nekakav žamor ispod prozora od sobe đe ležim, i čujem đe me neko naglas po imenu zove. Dignem se i otvorim prozor moje kuće. Začudim se i upitan što je to jutros novo, a Gospodar, šaleći se:
“Siđi dođe da vidiš što nijesi prije vidio.”
Obučem se i brže-bolje dolje k njima, kadli vode perjanici ona dva momka i dovedoše ih pred nas. Knjaz iz opet upita:
“De, što mislite, oćete li se miriti ali sjeći?”
Jedan od njih reče:
“Ja, Gospodaru, ako moj rođak oće da se ljubimo, evo me, ama ako misli da me je strah izaći na megdan, nije, boža ti vjera, no ako će evo me, ne bilo mu ga za dušu!”
Drugi će na ove riječi odmah odgovorniti:
“Nema više među nama ljubavi prije nego jedan od nas dvojice ne pane ođe mrtav pred Gospodareve oči.”
Tu ne bi više riječi, no o poslu. Perjanici rastiskaše narod unaokolo koliko tri mjerna velika guvna. Izabraše i dadoše im dva jednaka jatagana perjanička, oštri kao brijaće britve, a Knjaz im reče:
“Znajte dobro da se ne siječete nasmrt, nego samo na prvu ranu da prekinete, pa što kome Bog i sreća donese.”
Uzeše noževe u ruke, alališe jedan drugome krv, pa se zalećeše jedan na drugoga bez ikakve taktike ni praktičnog udarca, ali odbijanja udarca noža, kao što se obično radi između naučenih megdandžija dokle jedan drugome oči ugradi i ranu zada. Ja sam, kao i svi ostali, gledao kad oba jedanak zamanuše, i čisto oba su gledali kako će jedan drugome glavi udariti, i tu sam obojice hitrinu vidio đe vješto zasukaše glavama.
Jedan od ove dvojice presiječe drugome kotalac, tj. onu kost te drži rame od ruke do vratne kosti, a drugi drugoga ne dofati ni cijeli nože, nego vrhom od njega, te mu od lijeve sise naniže tri vitna rebra presječe. Ovi potonji viđe da je poginuo, pa se ufati rukom za pušku da se osveti (jer nožem ne moga zato što su snaga na rani oduši), ali skočiše perjanici te mu ne dadoše, nego oba onako ranjena povedoše u dvije krčme, i sjutradan dobaviše ondašnje čudotvorne proste ljekare koje onamo zovu medizi (od italijanskog medico). Sjutradan, prežao sam kad će doći ljekar na onoga posljednjega tj. te su mu presječena tri vitna rebra, a to da vidim, ako je još živ, na koji će ga način liječiti. Dođe neki stari ljekar rana Marko Iličković, a ja sustopice za njim. Otpasaše ranjenika, bijahu ga međutim utegnuli pro rane pasovima, uplaših se kad grdnu ranu viđeh od dvije muške pedi dugačku, a po srijedi zinula, te mu se sve od džigerice donje viđaše. Stari Marko razgleda ranu, pa reče:
“Unutra je sve zdravo, i neće mu ništa biti, akobogda. No, brže, dobavite mi dvije-tri oke bijeloga vina.”
Otac i brat ovoga ranjenika potrčaše i negđe nađoše vino i donesoše, a ja gledam šta će raditi. Sasu mu u prsi jednu oku vina, pošto ga malo na vatri smlači, pa poče s ranjenikom culjati kao ono kad se burilo sa malo vode plače, i nagnu ga na onu ranu te se sve opet ocijedi, no sa mnogo krvi. Sad opet sasu jednu oku, i kao prije poče ga culjati, i na rani iscijedi vino i sukrvicu, i tako isto po treći put, dok samo vino ocijedi bez imalo sukrvice. Posle, odmah ostriže pet-šest komadića lanjeve krpe (od pedi dugačke a četiri prste široke) i namaza sve jednim melemom, te mu privi pro onijeh prosječenih rebara, no kako koju krpu mećaše, svaku šćaše dobro pasom utegnuti unaokolo života. Kad svrši privijanje, reče mu da leži nauznak dvadeset četiri sahata, a ja pozva staroga Iličkovića kod mene na kafu i upitah ga da mi kaže oće li oni ranjenik ostanuti živ, i zašto ga je plakao unutra vinom, na koje bi mi on odgovorio:
“Uzdam se u Boga da mu ništa neće biti, a što sam ga unutra oprao vinom, znadi, gospodine, da smo mi pro pasa podijeljeni kao kuća na jedan tavan. Da ga nijesam vinom oprao, sva ona krv koja se unutra slila ostala bi na gornji tavan i s vremenom bi se usmrđela pa sagnjela, i čojek bi od nje morao umrijeti, ili dokle je gođ živ zlopatiti kao od sičije. A sad, kad sam ga kurtalisao od muke iznutra, lasno je vidati ranu koja se očima vidi. On je mlad i zdrav, rebra će se srasti prije no meso.”
“A onome drugome – upitam ga – oće li šta biti?”
“Jok ono! Ono se kod mene i ne zove rana, nego prosječena kost od kotalaca, pak ću mu svezat ruku u krpu da je o vratu nosi desetak dana, pošto mu udarim na ranu bijelac od jaja, a vrh bijelca voštanicu.”
Ne spominjem se koliko su dana na Cetinje ova dva ranjenika bila, ma jamčim da nijesu čitav mjesec dana, nego obadva pošli zajedno na nogama doma.
Pri počasku dođoše obojica da poljube Knjaza u ruku, i zamoliše da im oprosti, a Knjaz njima:
“He, jeste li sad mirni? Eto sam vam namirio ćeif. Ama kunem vam se svetijem Petrom – ako koji od vas dvojice ne šćene da živite kao prava braća, otkupa mi drugoga nema, no mušket u čelo.”
Oni se pred Gopodarom izljubiše i opet pristupiše mu ruci i koljenu, i otidoše doma, đe su se, kazivali u, ljubili bolje no ikakva dva brata.

[Ćipur]

Radojka Vukčević predsjednica Matice srpske u Crnoj Gori



Na današnjoj konstitutivnoj sjednici skupštine novoformiranog društva članova Matice srpske u Crnoj Gori prof. dr Radojka Vukčević izabrana je za prvu predsjednicu te organizacije, prenosi Antena M.
- Osnivanje društva u Crnoj Gori, ispunjavanje je osnovne misije Matice srpske - očuvanje kulturnog i duhovnog jedinstva srpskog naroda - istakao je Čedomir Popov, predsjednik Matice srpske sa sjedištem u Novom Sadu.
Za održanje i širenje društva, presudna je bila, kako tvrdi Popov, pomoć Srpske pravoslavne crkve.
Poglavar SPC-a, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije kazao je da je Matica sprska oduvijek imala članove i saradnike iz Crne Gore.
- Otuda osnivanje društva članova Matice srpske u Crnoj Gori nije nikakva novina, već predstavlja samo nastavak vjekovnog živog prisustva i djelovanja na ovim prostorima - smatra mitropolit.
Matica srpska je, prema riječima ambasadora Srbije u Crnoj Gori Zorana Lutovca, simbol građanskog društva, a takav duh treba da njeguje i njen crnogorski ogranak.
- Matica u Crnoj Gori ima na koga da se ugleda, a na drugoj strani ima i šta da ponudi. Nadam se da će Matica doprineti unapređenju saradnje Srbije i Crne Gore na kulturnom i naučnom planu, te poboljšati odnose dve države.
Usvojen je Statut tog društva i utvrđeni upravni ograni, a na skupu su govorili mitropolit crnogorsko-primorski SPC-a Amfilohije, predsjednik Matice srpske Čedomir Popov i ambasador Srbije u Crnoj Gori Zoran Lutovac.
Vukčević, koja je izabrana za predsjednicu Matice srpske u Crnoj Gori, je dugogodišnja profesorica na Univerzitetu Crne Gore i beogradskom Filološkom fakultetu. Konstitutivnoj sjednici prisustvovali su i predstavnici ambasada Rusije, Ukrajine i Bugarske u Crnoj Gori, kao i predstavnici ministarstava za dijasporu i prosvjetu u Vladi Srbije.

http://www.portalanalitika.me/politi...rnoj-gori.html

[Ćipur]

Iz bilježnice reportera Buronjima u pohode

Sloga na kamenu



Selo što diše jednim dahom. Školsko zvono poslije 18 godina. Sedam vjesnika boljeg života. Kako je Vesko Savov jednom nogom u Podgorici, a drugom u Buronjima. Čekajući vodu iz prvih česama...

Na svega petnaestak kilometara od Podgorice, uskim, vijugavim asfaltom, stiže se u prostrano, i složno selo - Buronje. Njegovi crveni krovovi što blistaju na ovom septembarskom suncu, putniku namjerniku, dok prilazi selu, zbijenom u tri - četiri prisojna zaseoka, najviše liče na ogromnu ogrlicu što blješti u žuto - zelenom moru...
Dobrodošli u Buronje - selo koje diše jednim dahom, dočekuje nas dobro poznati glas Krsta Ivovog Radusinovića, ispred seoske škole. Krsto je jedan od povremenih žitelja Buronja, inače poznati sportski i društveno - politički radnik, kako se to obično kaže, i čovjek bez kojeg se ovdje ne može zamisliti gotovo ni jedna akcija. Ovo je selo sloge, veli Krsto jednostavno. Jer sve što ovdje vidite, zajednički smo podigli. Ovdje je odvajkada bilo više akcijaša nego stanovnika. Rezultati se vide - struja, putevi, škola, kapela, biblioteka, crkve, bistijerne, ublovi, poligon za male sportove, asfalt do svake kuće. Zajednički smo počeli "Buronjsku slogu", Lješanske sportske igre i mnoge druge akcije. Jedino nam vode nemojte tražiti, šali se Krsto Ivov. Ali zato imamo vina i rakije.
Ipak, nas je juče ovamo dovela vijest - da se u Buronjima, jednom od najsložnih sela u Crnoj Gori, poslije 18 godina oglasilo školsko zvono i nagovijestilo njegove bolje dane. To su nam potvrdili i Marina Vujović, direktor škole „Savo Kažić” na Barutani, učiteljica Rajka Vukčević iz područnog odjeljenja Buronji, profesorica Sanja Šćepanović koja je zadužena za fakultativni engleski i mještani - Krsto Ivov i Veselin -Vesko Savov Radusinović.
Novo školsko zvono je kruna buronjske sloge, priča direktorica Marina Vujović. Zato će ova školska godina, odnosno otvaranje ovog područnog odjeljenja zlatnim slovima biti upisano u istoriji Buronja. Jer, ovih sedam učenika u četiri razreda (šest su Radusinovići, a jedan Vučković) su sedam vjesnika buronjskog boljeg života. Sedam nastavaka čuvene buronjske sloge. Zato nije čudo što su se školi a posebno učiteljici Rajki obradovili svi mještani. Učenici najviše.
Novom školskom zvonu obradovao se i Veselin - Vesko Savov "duša ovog sela" kako kažu. On je čovjek koji brine o školi, biblioteci, kapeli, crkvama, bistijernama, gostima... Njemu jednostavno ništa nije teško, kaže direktorica Marina i naglašava kako je Vesko sam postavio kapiju ispred škole, ofarbao škure, postavio tablu sa natpisom, kako je najagilniji član Savjeta roditelja i kako bi svaka škola poželjela takvog člana. Takav je, kažu i u kući, na svojoj farmi, ali i na "državnom" poslu u Podgorici.
- Ipak se može - jednom nogom u Podgorici, a drugom u Buronjima, smiješi se Vesko Radusinović, kao da se pravda. Mene rad odmara, priznaje. Bavim se svim vrstama građevinskih radova, izgradio sam bazen od 180 kubika, a stignem i na svaku zajedničku akciju. Ipak, škola mi je nekako u srcu, pa pomognem kad god treba. Naime, ja sam godinama svoju djecu vozio na Gradac na nastavu, a kako se nijesam mogao prilagoditi školskom autobusu morao sam ih svakodnevno voziti do kuće. Od kako je otvoreno ovo područno odjeljenje sve je nekako ljepše. Sada mogu moje Davora i Draganu sa balkona ispratiti do škole. Prosto ne mogu da vjerujem. Ipak, Davor bi kao i sva djeca, više volio da mu je škola udaljenija. Da se vozi...
Bilo kako bilo, sedam buronjskih đaka, je kako reče direktorica Marina - sedam novih vjesnika čuvene buronjske sloge. Jer, već 40 godina u prvoj nedjelji juna u buronjskoj školi se okupljaju - Radusinovići, Markovići, Ćetkovići, Vučkovići, Nenadovići i Kovačevići. Tako je bilo 1970. i svake naredne godine. Tako je bilo i ovoga juna.
- Buronjska sloga je primjer bratske sloge, javlja se ponovo za riječ Krsto Ivov. Na njoj se dogovoramo o svima budućim akcijama. Ipak, sad su sve naše oči uprte u rekonstrukciju puta Beri - Buronji - Progonovići i započeta vodoistraživanja koja obećavaju vodu a žedne Buronje (u selu danas ima oko četrdesetak čatrnja). A bez vode nema boljeg života, kaže Krsto. Samo voda može da proširi puteve, podigne nove kuće, upali vatru na davno ugaženim ognjištima, dovede svatove. Zato mi stari akcijaši jedva čekamo dan kad će ovdje ispred škole protočita prva česma. Jer, ovdje kod škole (izgradjene 1933) se odvajkada odvijao život Buronja. Ovdje su počinjane i završavane sve naše zajedničke akcije, ovdje su se održavali naši skupovi i slavlja. Zato su škola i biblioteka sa više hiljada knjiga, dvije naše najveće ljubavi. Uostalom, svaki kamen na njima donesen je na leđima mještana. U njima su ugrađeni i buronjska sloga i naša bratska ljubav i zajednička želja da će svako buronjsko sjutra biti još bolje. I hoće, nada se Krsto Ivov. To obećavaju naše nove akcije, svatovi koji su poslije duže vremena došli u naše selo, dječni plač koji se čuje, kolutovi dima koji se danas viju iznad skoro 40 buronjskih domova.
I sedam buronjskih đaka. Sedam novih vjesnika buronjske sloge koja je jača i od kamenih litica obližnjeg Busovnika, kako reče Krsto Ivov Radusinović na kraju.

Piše: Jovan Stamatović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...9-20&id=191775

[Gorostas]

napisa se ti stari posteno