Ono što znam jeste da društvo apsolutno ne vodi računa o psihičkom zdravlju nacije, a kad su nas već doveli dovde, onda nam i ne pomazu da prebrodimo! Što se psihičkih bolesti tiče, bez obzira koji im je uzrok, čak i potencijalno opasne ljude možeo vidjeti kako šetaju ulicom jer niko ne brine o njima! S druge strane, mogu da razumijem porodice koje imaju lana koji je teško psihički obolio, uslovi koji vladaju u tim bolnicama nijesu humani....kod nas skoro pa nijesu humani odnosi ni u jednoj zdravstvenoj ustanovi a tek u psihijatrjskim klinikama to je posebna priča...
Što se narkomana tiče, prvo bi trebalo poraditi na edukaciji društva generalno, pa porodica da daju podršku svojoj djeci (podršku u liječenju, ne podršku u konzumaciji droga) i pomognu im da se izvuku....milion posto sam sigurna da bi mnooooogo bivših narkomana bili potencijalno uspješni ljudi kad bi imao ko da im pomogne...ovako, neki umiru, drugi žive nedostojnim životom, jedan broj se rahabilituje i nastavi život onako tavoreći i noseći se krivicom i nabijanjem krivice, bez škole bez posla sa godinama koje su nestale u vjetru, a samo jedan mali broj tih rehabilitovanih se vrati životu normalno i živi dok ga narušeno zdravlje ne izda....a srce me boli kad se sjetim koliko bi mladih ljui moglo da se vrati životu samo da su imali podršku
Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,
ništa ljepše, nit’ je kada, niti od nje stvorit može!
Bookmarks