Originally Posted by
tigrovo_oko
Život je puno više od nečije dijagnoze.
No, nije problem biti svjestan nje, koliko vezivanje na posljedice koje mogu biti ali i ne moraju. Zavisni smo od tuđih diploma. Diploma je nešto što je trajno (školuješ se 4,5 godina, odradiš praksu i eto ti je na zidu), dok život sam nije. Život se konstantno mijenja. Stoga je i bolest promenljiva kategorija. Kakvo društvo? Konvencionalno? Civilizovano? Ne smatram da je bilo ko - ko je drugačiji - gubitak za društvo. Zašto se pojavljuje toliko broj djece zadnjih godina sa autizmom? Nisu oni gubitak za društvo - već je društvo kruto, konformistički nastrojeno i nespremno za promjene. Introvertno.
A edukacija je šta? Ima li rok? Do kog uzrasta ima učinka? Ko je taj koji može da je sprovodi? Da li je uopšte poenta života u tome da vas neko vodi kroz isti (ljudi, ljekovi, društvo, sistem, ______) ili da ga sami osjetite? Ljudi se plaše svojih osjećanja. A svako osjećanje je normalno i prihvatljivo. I promjenljivo.
Obzirom na korigovani post, a odnosi se na tehničko osoblje koje, kako kažeš, zlostavlja ljude sa dijagnozom - nameće se zaključak da je edukacija neophodna i jednima i drugima - od malih nogu. Tako da kasnija edukacija (škola, fax, kursevi i sl) dolazi samo kao podsjećanje.
Bookmarks