A onda nasta haos. Srpski okupatori počeše redom pucati po ženama i djeci. Dren na momenat ugleda majku, koja se svojim tijelom zarotirala i obgrlila bebu, njegovu sestru ne bi li je spasila. Gleda Dren kao da se nekome drugom dešava i kako majka pada preko žive sestre i kako dijete plače pod njom, i kako ljudi u smrtnom ropcu padaju jedni preko drugih, sa onda osjeti neku vatru iznad na ruci.
Ranjen sam, ali ću se napraviti mrtav. Tako ću preživjeti, pomisli desetogodišnje dijete dok ga je bol sjekla i kroz ruku udarala u mozak.
„Moja mala sestra je plakala pritisnuta mrtvim majčinim tijelom, ali ja sam bio dječak, ustrijeljen u ruku, i pored svih pokušaja, nisam uspio da je izvučem. Morao sam da je ostavim i izađem iz sobe ispunjene dimom kako bih preživio“, prisjetio se ovog životnog horora deset godina kasnije Dren Čaka na suđenju policijskom generalu Vlastimiru Đorđeviću pod čijom su palicom i egzekutivnim Miloševićevim naređenjima psi rata ubijali ljude po Kosovu i Metohiji.
I tako je te noći ranjeni dječak promatrao tijela svojih najmilijih, svoje simpatije, svoje majke, i svoje žive sestrice dok mu je staklasti pogled krajičkom oka tražio asasine. A oni su zapalili cigarete, i smijali se.
Onda su potpalili ormar sa dječjim stvarima i kuća je planula. Dječak je čekao bespomoćno. Beskonačno, činilo mu se. Prvo je pokušavao izvući sestru, dok ga je dim bacao u nesvijesti. Nije uspio. Zadnjim atomima snage, podvukao je ispod sebe smrskanu ruku, odgurno se o leševe ljudske i pobjegao na zadnji izlaz u mrak.
U spas. Iza sebe je u plamenoj buktinji ostavio sve, doslovno sve.
Nakon nekoliko sati doteturao se do tetkine kuće. Ispričao je tetki i teči užas noći. Oni su mislili da dijete bunca, sve do momenta kada je krvava dječja ruka izvirila ispod jakne i dok je miris paleži i ljudskog mesa žigosao zrak.
Kasnije će u svom svjedočenju Ismet Hadžihavdiju reći za masakr:
„Ubijena je moja žena Valbona, moja osmogodišnja kćerka Doruntina, moj petogodišnji sin Egzon, moja četverogodišnja kćerka Rina“.
Reći će još i ovo, a ostalo je zapisano u sarajevskim Danima:
„Kad sam pronašao komadić ljudskog mesa, počeo sam plakati. Sjedio sam i plakao oko dva sata i psovao Boga. Mislio sam da i on mora da je na Miloševićevoj strani.“
Bookmarks