Nešto me podsjeti danas jedna fotka jednog mog drugara koji je u grupi branitelja/boraca/mučenika/ za ono njima sveto, kako pripadnost grupi može da unazadi pojedinca. Može i da učini dobro ali ovdje bih se osvrnuo na onaj drugi - štetni aspekt.

Osjetio sam to i sam i bio preneražen tim osjećanjem više puta ali sam se i borio protiv toga. Ljudi koji su pri crkvi osjete u jednom trenutku da su bolji i da imaju više prava od drugih vjernika, a da ne pričam od ateista. Isto tako kod ateista sam primjetio veoma često stav koji provijava da su vredniji od ostalih. Ne bih se ograničio na ove grupe. Vidio sam to i kod onih koji meditiraju ili bave se nekim vidom duhovnog razvoja u grupi. U politici. Umjetnosti.

Mišljenja sam da pripadnost grupi počinje sa željom za različitošću ili postizanjem cilja za koji smo previše sami slabi ali isto tako da ubrzo preraste u ono "mi smo bolji i imamo više prava". Ovo često trajno unazadi pojedinca jer osjećaj nadmoći nad drugima ih sprečava da razvijaju sebe. Takođe mislim da je jedina grupa kojoj smijemo da pripadamo ona zvana "ljudi".

Vaša mišljenja i iskustva?