misao dana

[Domaćin]

Uopšte ne razumijem zašto imamo ta osjećaj, kako evolucija to nije izbrisala vremenom jer je potpuno bespotreban i nimalo koristan osjećaj.

Evo ga interesantan navod iz "1984"

"Potreban je bio samo beskrajan niz pobjeda nad svojim pamćenjem. to se zvalo kontrola nad stvarnošću; iliti - dvosmisao."

pa kaže,

"Znati i ne znati, biti svjestan potpune istinitosti izgovarajući pažljivo konstruisane laži, imati istovremeno dva mišljenja koja su se međusobno isključivala, znajući da su protivrečna a ipak vjerujući u oba; služiti se logikom protiv logike, odbacivati moral zahtjevajući ga, zaboravljati sve što je trebalo zaboraviti a onda to ponovo vratiti u pamćenje u potrebnom trenutku pa ga zatim smjesta ponovo zaboraviti; i prije svega, istom postupku podvrgnuti i sam taj postupak. To je bila vrhunska finesa: svjesno se dovesti u stanje nesvjesnosti, a onda, postati nesvjestan upravo izvršenog čina samohipnoze. Čak i sama reč dvosmisao, da bi se shvatila, zahtjevala je upotrebu dvomisli."

E sad, koliko je moguće emotivno evoluirati u sličnim misaonim parabolama, a da se ne lažemo okruženi smo njima.

Laži, laži, laži........

[Raquel]

Nije dobro vezati se za bol - N.N.

[Domaćin]

A lude li žene...

[the_sacrament]

[Domaćin]

[Domaćin]

Čekanje, prolaznost i Andrić

"Zaraziti nekoga čekanjem, to je najsigurniji način vladanja nad njim, to znači učiniti ga nepokretnim i bezopasnim potpuno i zauvijek, i ta obmana čekanja tvrđa je od svakog zatvora i jača od najjačih bukagija, jer se, sa mnogo sreće i vještine, iz zatvora može pobjeći i okova se može čovjek osloboditi, ali te obmane - nikad ni dovijeka.

Sve što jeste i sve što znate, umijete i možete stavljeno je u službu toga čekanja bez kraja i bez ikakvog izgleda na ostvarenje. Jednima vijek prođe u mučnom i uzaludnom čekanju, a drugi dobiju i bez najmanjeg čekanja sve što žele i čemu se nadaju."

Epilog ekspozea... "Ne teče rijeka nego voda, kao što ne prolazi vrijeme nego mi."

[Stivi]

Život je jedan neponovljiv dar ali uprkos tome mnogi ljudi gledaju na život kao na nešto što treba odraditi i čekati da prođe što prije.

[mok4]

Juče je neko našao ono što nije tražio. Ono što je on tražio, našao je neko drugi.

[Domaćin]

"Svi imamo ograničen broj dana na ovome svijetu i važno je da ih proživimo u potpunosti i u skladu sa svojim principima. Ako bismo živjeli na bilo koji drugi način, bilo bi to uzaludno rasipanje našeg vremena i našega bića."

Julian Assange

[Domaćin]

[no-mercy]

Srecan covjek je uvijek u pravu.

[Domaćin]

[Bøgíñjå]

Što više težim jednostavnosti, uvjek se dodatno zakomlikuje.

[moonchie]

[Stivi]

"Život je ponekad veći od nas, nekada smo mi jači od života, a nekada smo rame uz rame s njim...I tako se mi borimo sa životom sve do smrti...Onda dođe smrt, s osmijehom, naravno i kaže: Ja se ispričavam, samo da naplatim...što smo ono ovdje imali?!"

[Domaćin]

[Domaćin]

Dio odlomka „Veliki povodanj” iz romana „Na Drini ćuprija” Ive Andrića o velikoj poplavi koja se dugo pamtila i prepričavala...


"Žućkasti, porozni kamen od koga je most sagrađen čvrsnuo je i zbijao se od naizmjeničnog uticaja vlage i toplote; i vječito bijen vjetrom koji ide u oba pravca dolinom rijeke, pran kišama i sušen sunčanom žegom, taj kamen je s vremenom pobijelio zagasitom bjelinom pergamenta i sijao je u mraku kao osvijetljen iznutra.

Velike i česte poplave, koje su bile teška i stalna bijeda za kasabu, nisu mu mogle ništa. One su dolazile svake godine, u proljeće i u jesen, ali nisu uvijek bile jednako opasne i sudbonosne po varoš pored mosta. Svake godine bar po jednom ili dva puta nabuja Drina i zamuti se i sa velikim šumom pronosi kroz lukove mosta odvaljene plotove sa njiva, izvaljene panjeve i mrki talog od lišća i granja iz pribrežnih šuma. U kasabi stradaju avlije, bašte i magaze najbližih kuća. I sve završi na tome. Ali u nepravilnim razmacima od dvadesetak do tridesetak godina nailaze velike poplave koje se poslije pamte kao što se pamte bune ili ratovi i dugo se uzimaju kao datum od koga se računa vrijeme i starost građevine i dužina ljudskog vijeka. („Na pet-šest godina prije velikog povodnja”, „Uz veliki povodanj”.)

Poslije tih velikih poplava malo šta ostane od pokretnog imanja u onoj većoj polovini kasabe, koja leži u ravnici, na pješčanom jezičku između Drine i Rzava. Takva poplava vraća cijelu kasabu nekoliko godina unazad. To pokoljenje provede ostatak svoga vijeka u popravljanju šteta i nesreća koje je ostavio „veliki povodanj”. Oni do kraja života izazivaju u međusobnim razgovorima strahotu jesenje noći kad su po studenoj kiši i paklenom vjetru, uz svjetlost rijetkih fenjera izvlačili robu, svaki iz svoga dućana, i iznosili je gore na Mejdan u tuđe kuće i magaze. Kad su sutradan, u mutno jutro, gledali s brega dole na tu kasabu, koju vole nesvesno i silno kao rođenu krv, i posmatrali mutnu, zapjenjenu vodu kako dere ulicama u visini krovova na kućama i po tim krovovima sa kojih voda s praskom odvaljuje dasku po dasku, pogađali čija kuća još stoji uspravno.

O slavama i Božićima ili u ramazanskim noćima, sjedi, otežali i brižni domaćini živnuli bi i postali razgovorni čim bi došao govor na najveći i najteži događaj njihovog života, na „povodanj”. Na odstojanju od petnaestak ili dvadeset godina u kojima je opet ponovo tečeno i kućeno, „povodanj” je dolazio kao nešto i strašno i veliko, i drago i blisko; on je bio prisna veza između još živih ali sve rjeđih ljudi toga naraštaja, jer ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički proživljena nesreća. I oni su se osjećali čvrsto vezani sjećanjem na tu minulu nevolju. Zato oni tako vole te uspomene na najteži udarac koji ih je u životu zadesio, i nalaze u njima zadovoljstva koja su mladima nerazumljiva. Njihova su sjećanja neiscrpna a oni su u ponavljanju tih sjećanja neumorni; dopunjuju se u razgovoru i podsjećaju; pogledaju samo jedan drugom u staračke oči sa sklerotičnom, požutjelom beonjačom i vide ono što mladi ne mogu ni da naslute; zanose se sopstvenim riječima; tope svoje sadašnje svakodnevne brige u sjećanju na veće koje su davno i srećno prošle.

Sjedeći u toplim sobama svojih kuća, preko kojih je nekad prošla ta poplava, oni su sa naročitom nasladom po stoti put prepričavali pojedine dirljive ili tragične prizore. I što je sjećanje bilo teže i mučnije to je prijatnost od pričanja bila veća. Gledani kroz duvanski dim ili kroz čašicu meke rakije, ti su prizori bili često maštom i daljinom izmjenjeni, uvećani i dotjerani, ali to niko od njih nije primjećivao i svaki bi se zakleo da su upravo takvi bili, jer su svi zajedno u tom nesvjesnom uljepšavanju i učestvovali.

Tako je uvijek živjelo još po nekoliko staraca koji su pamtili posljednji „veliki povodanj” o kome su uvijek mogli da govore među sobom, ponavljajući mladima da nema više starih nesreća, ali ni nekadašnjeg dobra i blagoslova...

Jedna od najvećih poplava uopšte, koja se desila u poslednjoj godini 18. vijeka, naročito se dugo pamtila i prepričavala.

U tom naraštaju, kako su starci docnije pričali, nije bilo gotovo nikoga ko se dobro sjećao posljednje velike poplave. Ipak su svi bili tih kišnih jesenjih dana na oprezu, znajući „da je voda dušmanin”. Ispraznili su magaze najbliže rijeci, obilazili su noću, sa fenjerom, po obali i osluškivali huk vode, jer su stari ljudi tvrdili da se po nekom naročitom zujanju vodene matice može poznati hoće li poplava biti jedna od onih običnih, koje svake godine pohode kasabu i nanose neznatne štete, iliće biti jedna od onih, srećom rijetkih, koje preplave i most i varoš i odnesu sve što nije tvrdo zidano i utemeljeno. Idućeg dana vidjelo se da Drina ne raste i kasaba je te noći utonula u dubok san, jer su ljudi bili premoreni od nesna i uzbuđenja prošle noći.

Tako se desilo da ih je voda prevarila. Te noći je naglo i nezapamćeno nadošao Rzav, i crven od blata, zajazio i zaptio Drinu na ušću. Tako su se obe rijeke sklopile nad kasabom...."

[Sirenita]

"Solidarnost pokazana ovih dana je čak i za jednog cinika lepa stvar, ali dugoročno ne mora da znači ništa – tek kada se solidarnost pokaže u normalnim vremenima u kojima se “ništa ne dešava” onda pričamo o nečemu što je dugoročno značajno. Impuls poniženog i iznurenog čoveka da pokuša da se samoostvari, to jest da iskoristi priliku da se konačno oseti kao čovek pomažući drugom čoveku u velikoj i neočekivanoj nevolji je lep a i jako koristan ovih dana, ali takođe i parcijalan, privremen, prolazan. Onog momenta kada se taj impuls pojavi kod kritično velikog broja ljudi u “normalno” vreme, e tada pričamo o nečemu."

[desert de Lleó]

Sound is the place.

[Domaćin]

"Moraš imati dugoročne ciljeve kako se ne bi razočarao zbog kratkoročnih neuspjeha. "
– Đorđije H. Bender -

[no-mercy]

Dug je put bio do nje.

[the_sacrament]

: mjesec imam, zvijezde sve...i ništa nemam ako nemam te.

[Toska]

Ko vrijedi leti
Ko leti vrijedi
Ko ne leti ne vrijedi

[Bøgíñjå]

"The quieter you become,
the more you are able to hear."

[dekar123]

Kada bi čovjek ostvario samo pola svojih želja, udvostručio bi svoje probleme