Sve što sam vam rekao, znam, reći čete mi: „Pa ti si naš vrhovni komandant, što čekaš?" Znam, to je lako reci, a ja bih htio da se ta stvar raščisti što bezbolnije, bez represalija, političkim putem. Ne želim ponoviti 1948. godinu i Informbiro i Goli otok, kad su mnogi nevini stradali. Morat ću sa drugovima iz Predsjedništva CK i SFRJ dogovoriti što činiti. Rekli bi ljudi: „Bolje spriječiti nego liječiti", ili „Strah nam veže ruke, ali i uništava pamet", a i jedna i druga poslovica mogu se sada staviti u kontekst sa stanjem u toj pokrajini. Ponavljam, moramo sve raščistiti prije mog odlaska na lečenje.
Ponovno nešto o radu obavještajnih službi. Znate, ja imam, vidite, neke pribilješke pa govorim po njima. Tako što se tiče aktivnosti vojnoobavještajnih službi u toj pokrajini po nazivu u šifri „ECHALON", uz one već spomenute, to moramo raščistiti sa vladama: SAD, Francuske, Engleske i SR Njemačke koje čine jezgro tih službi i njihovih aktivnosti. Vidite, sada kada spominjem vojne obavještajne službe SAD i Evrope, pa uz njih i CIU, moram vam reći da su oni dobro informirani o stanju u Jugoslaviji, a posebno na Kosovu. Znadu oni i ono što mi ne bi htjeli da znadu, ali kojim kanalima „cure" te informacije ne znamo. Znamo i to da su dobro informirani o političkim previranjima, ne samo na Kosovu već i u Sloveniji i Hrvatskoj. Tako je Njemačka obavještajna služba BND, a posebno od 1968. godine sve aktivnija i ona, po našim saznanjima danas ima u tim republikama stotinjak svojih obavještajaca. Njih zanima sve, od politike, vojske, ekonomije do sporta. Zalosno ali istinito, po našim saznanjima u svoju su mrežu upleli i neke naše vojne starješine, posebno one „pale" iz 1971. godine. Tako je u komandama TO Slovenije i Hrvatske zabilježen i upliv tih službi pri razradi vojnih planova, ili, primjer da nam zavrbovan general TO iz Slovenije bježi sa cjelokupnom dokumentacijom o odbrani zemlje i šiframa u NATO bazu u Italiji. Srecom, na vrijeme je otkriven pa je ta izdaja na vrijeme sprečena. Spomenut cu tu i studentske nemire u Beogradu i Zagrebu 1968. godine. I tu su htjeli zapadnjaci „ušićariti" preko svojih obavještajnih službi. Među studentima u Beogradu našli su njih desetak, koji su odlazili u SAD i Englesku na učenje jezika, zavrbovali ih i počeli svoj program „pomoći" studentima. Jugoslavija za kupljenu pšenicu ili kukuruz plaćala je SAD u dinarima i oni su bili na njihovom računu u našim bankama. Tih dana podigli su Amerikanci preko sto miliona dinara sa tih računa i kombijem se taj novac trebao prebaciti do „pouzdanih" punktova gdje bi se dijelili studentima kako bi se nemiri još proširili. No, naša sreća na vrijeme su otkriveni, i umjesto njihovim zavrbovanim studentima ta velika svota novca dospjela je u ruke naših i vraćena je, sada na naš račun, u NB Jugoslavije. Evo vam načina njihove „pomoći". Zbog svega toga, kad je u pitanju takva rabota sa Zapada, moramo biti oprezni i oštri. Moramo na vrijeme doznati što to „naše prijatelje" iz tih zemalja najviše, kad je u pitanju JNA, interesira.
Imam osjećaj, drugovi, kad već govorim o stranim utjecajima na našem prostoru da među vama ima razlika kako i na koji način moralizirat našu Armiju. Naime, čuo sam, a to mi je rekao general Dolničar, da na primjer, vazduhoplovstvo želi sovjetske avione i protuzračni raketni sistem odbrane, da je i ratna mornarica naklonjena opremi iz vSSSRa, a da naš kopneni sastav želi naoružanje Zapada, posebno iz SAD. Mi tu, tvrdim i sada, ne možemo sjediti na dvije stolice. Moramo se odlučiti, a moj je prijedlog SSSR i to iz više razloga. Prvi i najvažniji je, da osim što u naoružanju ne zaostaju za američkim i evropskim, da ga možemo plaćati našim izvozom brodova, što poljoprivrednim proizvodima, što dijelom naše vojne industrije, a Amerikancima i Evropi moramo plaćati u zelenim dolarima. Zbog toga, takvih rasprava neće biti. Naši komandanti iz kopnenih jedinica trebaju shvatiti razloge takve naše odluke. Pa, a vi to znate, mi smo vezani sa SSSRom i u koprodukciji proizvodnje tenkova, lakog raketnog naoružanja, pa je i to jedan od razloga takve moje odluke. Još nešto, kad je u pitanju modernizacija naše Armije, vi, moji vojni saradnici, najbolje znate koliko nasi građani, naši radni ljudi, odvajaju za vojsku. Ja sam do sada zadovoljan kada se modermzira JNA. To smo pokazali i manevrima 1971. godine. Pa naša vojna industija razvila se u jednu od najmodernijih u Evropi. Naši su tenkovi sve traženiji u svijetu, a ne zaostajemo u proizvodnji drugog naoružanja. Vojna industrija ove će godine izvesti vojne opreme u vrijednosti od pet milijardi dolara, a to je skoro dvostruko više od uvoza vojne opreme za našu Armiju. Takav trend moramo nastaviti i dalje da bi još više rasteretili naš budžet za izdvajanje za vojsku.
A sada želim nešto otvorenije i šire reci o nekim odnosima između naših republika, što sam na početku, u opčoj ocjeni samo napomenuo. Posebno želim nešto reći o odnosima između Hrvatske i BiH. Rekao sam vec da neki kadrovi iz političkog vrha Hrvatske, sada još ,,po tiho" u užem krugu glasno razmišljaju da smo pogrešili što smo stvorili BiH kao republiku i što smo Muslimanima dali status narodnosti. Rekao sam da se u Hrvatskoj „po tiho" govori da je ta republika umjetna tvorevina da je stvorena da se napakosti Hrvatima, a da je to po „njihovoj pravednosti" hrvatski teritorij. Da je 1939. godine bila u sastavu Banovine Hrvatske, a za vrijeme rata, u doba NDH pripadao Hrvatskoj. Moram spomenuti da je ta tema neke rukovodece kadrove u Hrvatskoj zaokupljala i za vreme rata, a posebno sredinom 1944. godine kad se NORu priključio dobar dio prvaka HSSa na čelu sa glavnim tajnikom Košutićem. Da smo tada, a i odmah nakon rata „presjekli" takva razmišljanja ne bi smo, a posebno nakon donošenja novog Ustava, morali o takvim „razmišljanjima" sada govoriti. Još prošle godine, drug Mikulic mi je govorio da se na području Hercegovine o takvim ^razmišljanjima" puno govori, a posebno među klerom fratrima Sirokog Brijega kojim je još uvijek teško na srcu za propalom NDHa ili Banovinom 1939. godine. A, vidite, ti fratri nisu takvim idejama samo zatrovali one koji su vjernici, već su uspjeli oko sebe okupiti i dobar dio naše inteligencije, a posebno mladih ljudi. Zašto vam to ističem? Zato što u našu JNA, ti mladi školovani ljudi dolaze na odsluženje vojnog roka, pa bi bilo potrebno da se i o tome, o toj temi, otvori rasprava na časovima razgovora s vojnicima. Naprosto treba, jasno, s puno takta kod vojnika otvoriti raspravu i o toj temi da bi i mi znali što naši mladi ljudi misle o toj problematici, odnosno da vidimo koliko su mladih uspjeli „zatrovati" takvom politikom. O darovanju Muslimanima status narodnosti možda smo prenaglili ali i o tome moramo otvoreno razgovarati. Možda smo, rekao sam, prenaglili u donošenju takve odluke, o tome će „sud" doneti vreme i budučnost, odnosno tko je u pravu, oni koji su donijeli odluku ili oni koji je sada osporavaju.
Drugovi, da nam se to događa kriv sam i ja, a i mnogi suradnici Vlado, Duro, Bevc i drugi, da ne spominjem sve. Zašto? Mi smo dozvolili da se neka nerazjašnjena pitanja iz naše historije, posebno iz vremena pred rat, i iz ratnog vremena, stave „pod tepih" da se ne bi otvorilo a tako i raščistilo, pitanje: tko je kriv, a tko prav za neke naše propuste tog perioda, posebno kad su u pitanju nacionalni odnosi. Tako smo drugovi, a tu je prisutan i Bakarić, pa može to potvrditi, „preskočili" raščistiti pitanje A. Hebranga i saradnje nekih naših čelnih ljudi iz Hrvatske sa ustaškim pokretom. Nismo rasčistili ni tko je kriv za „slučaj Kerestinac", za „ustanak" u Bosanskoj Krajini 1944. godine, pa tko snosi krivicu za pogibiju Lole, Končara, Oreškovića i drugih naših kadrova za vrijeme rata, a znali smo da su izdajstvom ubijeni. Ne znam čijom „zaslugom" smo zaboravili da do kraja raščistimo „Slučaj Blaiburg" i „Kočevski rog" 1945. godine. Znam, reći ćete, pa ni sada nije kasno da se to raščisti. Ali, morate znati da mnogi akteri „tih istina" kao na primjer: Kardelj, Hebrang, Kidrič i drugi nisu živi, pa je teško raspravljati o njima i njihovim gresima jer „mrtva usta" se ne mogu braniti. No, tu moram spomenuti i još jednu našu, posebno moju, neizvršenu obavezu prema nekim našim starim kadrovima. Naime, ja sam ovog ljeta, kao što sam vam već rekao, prije mog odlaska u Havanu, imao poduže razgovore sa mojim prijateljima i suborcima prije i za vrijeme rata: Vedom Zagorac i Josipom Kopiničem Malim. I jednom i drugom obećao sam da ću, nakon Havane organizirati razgovor s kadrovima Hrvatske, Slovenije i Srbije da bi se s njima raščistila neka neraščišćena pitanja, nerazjašnjene historijske nedorečenosti iz tog vremena koje smo, ne znam zašto, stavili poslije rata „pod tepih". Biti godinama optuživan za Kerestinačku tragediju ili za sukob sa CK Hrvatske, a u vezi sa ustankom 1941. godine, i taj teret nositi na vsvojim leđima, nije lako. Zbog toga sam obećao Kopiniču, heroju Spanije, da ću nakon Havane, organizirati raspravu raščišćavanja tih historijskih zbivanja. Vidite drugovi, tu su i Vlado i Kosta i oni su krunski svjedoci tih događaja i ta se stvar mora raščistiti dok su živi i drugi akteri tih događaja: Blaževič, Krajačić, Belinič, Kosta, Vlado, Polonina i drugi. Jer, ako se to ne raščisti mnoge neistine, a moram priznati da ih ima podosta, ostat će nerazjašnjenje jasno i za našu historiju, a to nije dobro. Nije dobro ni zbog javnosti jer će, ako to ne učinimo, ono što je do sada objavljeno ostati kao istina ili poluistina za našu historiju. Evo samo jedna od nama „podmetnutih" historijskih neistina, a tiču se lično mene. Meni su poznati i „podmetači" i razlozi zašto su otkriveni. Naime, te su historijske neistine aktivirane još prije, rata, a tiču se godina mog dolaska na čelo Partije. Akteri su: Colaković, glavni akter, a pomogli su mu Dilas prije rata i Veljko Vlahović poslije rata. Evo u čemu je stvar. Meni je „prišita" neistina, bolje rečeno netočna, godina 1937. kao
godina mog izbora za generalnog sekretara partije. A, vidite, ja sam tek u kasnu jesen 1939. godine dobio od Kominterne mandat za taj položaj, a tek na V konferenciji 1940. u Zagrebu, biran sam na tu funkciju. Colaković, koji je u Parizu 1937. godine bio protiv mog izbora i nije mi bio naklonjen, uz asistenciju Dilasa i Vlahovica, objavio je da sam ja na toj funkciji od 1937. godine. Kad sam pitao Ročka zašto je to učinio, znate što mi je odgovorio? „Ne može nam Partija biti te godine bez sekretara. Gorkić je povučen u Moskvu i likvidiran, a ti si Stari bio org. sekretar i vodio si partiju". To smo objašnjenje prihvatili kao činjenicu i slavili smo te godišnjice. No, sada kad su historičari počeli istraživati istinu, istražili su i te podatke. Da, na taj propust upozorio me je i moj suborac i prijatelj Kopinič, pa je, da bi prestala ta tendenciozna istraživanja historičara o toj tematici u riječkom „Novom listu" dao 1975. godina intervju i objavio feljton pod naslovom: „Tko će biti sekretar CK KPJ?" I pisca tog feljtona, a i Kopiniča, pokušalo se, a tu su i Vlado i Kosta, od nekih čelnih hrvatskih rukovodioca, optužiti za izdaju, ali sam ja to sprečio. Ovaj sam slučaj napomenuo samo zato jer se tiče „moje kože" i koga je bilo najlakše raščistiti. Ali, kako ćemo raščistiti slučaj pogibije Lole? Pa hapšenje i streljanje Rade Končara, ubojstvo Marka Oreškovica i niz drugih nerazjašnjenih historijskih poruka iz vremena rata? Znamo da je Lola poginuo izdajom, ali mi do danas nismo za historiju rekli tko je bio organizator te izdaje i koji joj je bio cilj. Ima takvih primjera i iz drugih republika, pa smatram da bi bilo vrijeme, jer godine prolaze, da još za našeg života te neraščišćene dijelove naše historije ili potvrdimo ili objavimo istinu. Tako dalje, zbog istine, ne možemo ici.
Evo jednog primjera, a vezan je za Koču Popovića, proslavljenog komandanta Prve proleterske brigade. On se sa radničkim bataljonom borio na Kadinjači. Vidjevši, kao vojnik, da je otpor protiv nadmoćnog njemačkog napada nemoguć, napustio je s još jednim drugom, ne mogu se sada sjetiti njegova imena, Kadinjaču i sam krenuo prema Rogatici gdje je bio Vrhovni štab. Prije toga, na formiranju I proleterske, ja sam Koču odredio za njezina komandanta. On to nije znao. Na putu za Rogaticu susreo se sa Lolom i Kopiničem, koje sam kao članove Politbiroa CKJ za neoslobođene krajeve pozvao i oni su se vraćali za Zagreb. Koča se dvoumio da li da ide u Rogaticu ili da se priključi nekoj partizanskoj jedinici tog kraja. Kad mu je i Lola, a posebno Valdes, rekao da je postavljen za komandanta tek osnovane partizanske brigade, odlučio je doći u Rogaticu gdje je preuzeo komandu brigade. On se bojao, zbog napuštanja Kadinjače, da će biti streljan, a vidite da se stvar odigrala drukčije. Ili, još jedan primjer,
kako smo historijski obmanjivali našu javnost. Mi smo, zbog situacije u IV ofanzivi bili prisiljeni na pregovore s Njemcima o razmjeni zarobljenika i to je u historiji registrirano kao „Martovski pregovori". U isto vrijeme, a bilo je to koncem januara 1943. godine, pojedinci iz rukovodstva KPH, u jeku IV ofanzive, obmanjivanjem, pripovijedali su da se CK KPJ odlučio ići u pregovore s Pavelićem o prekidu neprijateljstva. To su pripovijedali oni koji su „šurovali" sa Zagrebom i to treba jednom jasno reci. Ti isti kadrovi, a o njima ću reći kasnije nešto više, mene su optuživali da se na Sutjesei nije vodila borba za ranjenike, vec da se čekalo na engleskog oficira za vezu pri Vrhovnom štabu, što je notorna laž. Mladima, onima koji dolaze, treba reči istinu o svim historijskim događajima, bez obzira o kojima je riječ, pa ako sam i ja u pitanju. Bojimo se istine, ne svi, ali mnogi da.
Mene optužuju sada i zbog određivanja granica između republika, a posebno moji Hrvati. Kažu, Tito nam je uzeo „naše", a tražili su Hebrang i društvo, da se Hrvatska proteže do Zemuna. Ja nisam određivao granicu, to je činila komisija, ali, iako to znaju, i dalje sam Hebrangovim istomišljenicima na „nišanu". Ne znam zašto? Njima nije dovoljno što su i Dilas i Vicko javno rekli da ja nisam imao nikakvog utjecaja na određivanje granica...
Bookmarks