Korijeni zapisani u genima, potraga za precima postala izuzetno popularna

[G R A D]

Republika, 07/9/2006
------------------------------------



Potraga za precima postala izuzetno popularna


Korijeni zapisani u genima


Donedavno veoma skupe i komplikovane geneološke metode, kojima se može utvrditi ko su vaši preci, postale su dostupne svima. Za par stotina dolara genetski savjetnik će vaš uzorak DNK poslati u banku genetskih podataka, pa možete otkriti da imate izuzetno slavne pretke, čak plave krvi

Ko smo i odakle potičemo, pitanja su koja je svaki čovjek barem jedanput postavio u životu. I tako je od početka ljudskog postojanja, potraga za korijenima počinje uvijek iznova sa svakim novim stanovnikom Zemlje.
Donedavno se to moglo utvrditi veoma skupim i komplikovanim geneološkim metodama, a danas je dovoljno da uplatite nekoliko stotina dolara, i otkrijete ko su bili vaši preci.
A, među tim precima možda ćete i pronaći nekog ko je bio slavan ili čak plave krvi. U posljednje vrijeme u Americi je potraga za precima postala toliko popularna da na hiljade stanovnika naručuje set za kućnu provjeru svog DNK.
Uzorci se zatim šalju u laboratorije za genetska istraživanja koje imaju pristup u banku genetskih podataka slavnih osoba, nadajući se da će se pokazati da su s nekom od njih u rodu.
Iako je genetika složena nauka očigledno je da je postala dostupna svakom ko ima novca.
U SAD-u je dovoljno da dogovorite posao s nekim od genetskih savjetnika (koji rade za satnicu od 50 dolara), uključite se u rad debatnih klubova na internetu, ili učestvujete na nekoj od brojnih konferencija na tu temu.
O Tomu Robinsonu, profesoru na univerzitetu u Majamiju, nedavno je pisala sva američka štampa. Profesor je, naime, dao na provjeru sopstveni DNK, i otkrio da je potomak Džingis-kana.
Naučnici koji su obavili istraživanje njegovog DNK ustanovili su nedvosmislenu povezanost. Tačnije, u njegovom su hromozomu Y pronašli sedam od devet genetskih indikatora prisutnih u DNK velikog kana, koji su se prenosili više od 700 godina.
Skloni statistikama, Amerikanci su odmah istražili fenomen potrage za korijenima, i odali što ustvari žele da otkriju pojedine grupe. Tako, na primjer američki Jevreji, koji se prezivaju Koen, žele da se uvjere da potiču od Mojsijevog brata Arona, dok Afroamerikanci žele da otkriju iz kojih tačno afričkih plemena potiču. I slavna Opra Vinfrej nije mogla da odoli novoj modi, nadajući se da će se ostvariti njen predosjećaj da potiče iz plemena Zulu. Ali, istraživanje njenog DNK pokazalo je da korijene treba tražiti u liberijskom plemenu Kpele.
Naučnici su izuzetno osjetljivi na mode u svom poslu, pa su ustali i protiv opsesije precima. Sve upornije upozoravaju da genetski testovi imaju svoja ograničenja, a jedan od osnovnih je čisto matematički: da se broj naših predaka tokom vremena povećava na eksponencijalni način. Svi ljudi, naime, imaju dva roditelja, četiri djeda, osam pradjedova i tako dalje.
Vraćanjem 15 naraštaja unazad svako će otkriti da ima pola miliona predaka, ali i jednu vrlo optimističnu činjenicu - da su svi ljudi na neki način rođaci.

[Ćipur]

Tri miliona potomaka četiri žene

Fonet, BEOGRAD - IZRAELSKI GENETIČARI OTKRILI NEOBIČNO PORIJEKLO SKORO POLOVINE POPULACIJE AŠKENAZI JEVREJA



Haifa - Najnovija istraživanja izraelskih genetičara pokazala su da su 3.5 miliona aškenazi Jevreja, gotovo polovina od ukupnog broja pripadnika ove grane jevrejske populacije, potomci - samo četiri žene!
Ove četiri pramajke svih aškenazija živjele su "negdje u Evropi" u proteklih 2.000 godina, ali ne mora da znači da su živjele u istom području pa čak ni u istom vijeku.
Ovu tvrdnju iznijeli su izraelski genetičari dr. Doron Behar iz Ramban medicinskog centra u Haifi i njegov kolega dr. Karl Skorecki iz Tehnion-Izrael Instituta za tehnologiju koji su istraživanja obavili sa grupom saradnika. Svaka od četiri žene ostavila je "genetski potpis" koji se pojavio kod njihovih današnjih potomaka - tvrde izraelski naučnici u opsežnom tekstu upravo objavljenom u Američkom žurnalu humane genetike čije je djelove prenio časopis “Nju sajentist”.
A sve zajedno, njihova četiri "potpisa" pojavljuju se kod najmanje 40 odsto aškenazi Jevreja dok se uopšte ne mogu naći u organizmu "nejevreja" a izuzetno rijetko pojavljuju se u organizmu Jevreja koji nijesu aškenazi porijekla. Aškenazi su grana jevrejske populacije koja je nastala gotovo u cjelini u zemljama centralne i istočne Evrope. Samim tim njihovi tragovi mogu se pratiti do Jevreja koji su se iz područja sadašnjeg Izraela najprije prebacili u Italiju u 1. i 2. vijeku naše ere, tvrdi Behar.
Po svoj prilici, ova grupa Jevreja se u 12. i 13. vijeku pomjerila u istočnu Evropu da bi u godinama pred Drugi svjetski rat njihovo potomstvo brojalo oko 10 miliona ljudi.
Istraživanja su uključivala mitohondrialni DNK, takozvani "mtDNA" koji se prenosi samo preko majke. Žena svoj "mtDNA" može prenijeti na unuke samo preko ćerke. Zbog toga je "mtDNA" neka vrsta "perfektnog sredstva da se prati majčinska linija kog potomaka", ističe Behar.
Njegova istraživanja uključivala su analizu "mtDNA" više od 11.000 uzoraka koji predstavljaju 67 populacija. Genetičar Majk Hamer, koji je obavio slična istraživanja na Univerzitetu Arizone, tvrdi da istraživanja koja su dovela do otkrića četiri pramajke aškenazija "zaslužuju aplauz i sva priznanja". "Mislim da su izraelski genetičari obavili senzacionalan posao baveći se ovim problemom" - oduševljeno je izraelskim medijima izjavio Hamer. Međutim, on je zadržao rezervu prema tvrdnjama da su četiri pramajke živjele u Evropi. "Možda su postojale na Bliskom istoku. Mi još uvijek ne znamo tačno gdje su živjele te četiri žene ali su njihovi potomci ostavili svoje duboke genetske tragove u današnjoj jevrejskoj populaciji što se ne može reći za potomke drugih jevrejskih žena" - naglasio je Hamer. Behar se složio sa mogućnošću da su četiri žene o kojima govori sopstvene genetske karakteristike ponijele od predaka koji su živeli na Bliskom istoku. Ali ipak u fokus stavlja upravo te kasnije evropske potomke zato što su oni bili začetnici "eksplozije aškenazi populacije u Evropi".

[Ćipur]

Geni današnjih ljudi pričaju o seobi naših predaka iz Afrike do udaljenih kutova zemaljske kugle.


SNIMIO CHRIS JOHNS



NAPISAO JAMES SHREEVE

Svatko voli čuti dobru priču, a ova će kad završi biti najveća od svih. Započinje u Africi sa skupinom lovaca sakupljača, kojih je možda bilo tek nekoliko stotina. Završava kojih 200.000 godina kasnije sa šest i pol milijardi njihovih potomaka raspršenih diljem Zemlje, koji žive u miru ili ratu, vjeruju u tisuću različitih bogova ili ni u jednog, a lica im obasjavaju i logorske vatre i računalni zasloni.
Međuvrijeme je ispunila neizmjerna saga o opstanku, seobama, izolaciji i osvajanjima, čiji se najveći dio odvija u pretpovijesnoj tišini. Tko su bili ti prvi moderni ljudi u Africi? Što je to prije ne više od 50.000 godina primoralo skupinu njihovih potomaka da napuste vlastiti kontinent i prošire se po Euroaziji? Kojim su se putovima kretali? Jesu li se usput križali s ranijim članovima čovječje obitelji? Kada su i kako ljudska bića prvi put stigla do američkih kontinenata?
Ukratko: odakle dolazimo? I kako smo stigli ovamo gdje smo danas?
Desetljećima su jedini tragovi bili rijetko porazbacane kosti i artefakti što su ih naši preci ostavljali za sobom na svojim putovanjima. Međutim, u proteklih 20 godina znanstvenici su zapise o pradavnim čovječjim seobama pronašli u DNK živih ljudi. “Svaka kap ljudske krvi sadrži knjigu povijesti napisanu jezikom naših gena”, kaže populacijski genetičar Spencer Wells, stalni istraživač National Geographica.
Ljudski genetski kod, ili genom, ima 99,9 posto zajedničkoga širom svijeta. Preostali je dio DNK ili odgovoran za naše pojedinačne razlike – primjerice boju očiju ili sklonost prema izvjesnim bolestima – ili nema jasnu funkciju. Vrlo rijetko u nekom od tih odsječaka bez posebne funkcije mogu se pojaviti slučajne, neškodljive mutacije, koje se zatim prenose na sve potomke te osobe. Naraštajima nakon toga, pronalaženje iste mutacije, ili markera, u DNK dviju različitih osoba pokazuje da imaju zajedničkog pretka. Uspoređujući markere u mnoštvima različitih populacija, znanstvenici mogu slijediti njihove predačke veze.
U najvećem dijelu genoma, te sićušne promjene zasjenjene su genetskim rekombinacijama koje se događaju svaki put kad se majčin i očev DNK sjedinjuju da bi stvorili dijete. Srećom, ima nekoliko područja u kojima se te izdajničke varijacije sačuvaju. Jedno od tih, mitohondrijski DNK (mtDNK), prenosi se netaknuto s majke na dijete. Slično tomu, većina kromosoma Y, koji određuju muški spol, putuje netaknuta s oca na sina.
Mutacije nakupljene u vašem mtDNK i vaš kromosom Y (kod muškaraca) samo su dvije niti u prostranoj tapiseriji ljudi koji su dali doprinos vašem genomu. Ali uspoređujući mtDNK i kromosome Y ljudi iz različitih populacija, genetičari mogu stvoriti okvirnu sliku o tome gdje su se i kada te skupine odvajale u velikim seobama diljem planeta.
Sredinom 80-ih godina 20. stoljeća pokojni je Allan Wilson sa svojim kolegama na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju upotrijebio mtDNK kako bi odredio domovinu prvih ljudi. Uspoređivali su mtDNK žena diljem svijeta i kod žena afričkog podrijetla utvrdili dvostruko više raznolikosti nego u njihovih sestara. Kako izgleda da se izdajničke mutacije pojavljuju u jednakim intervalima, mora biti da moderna ljudska bića žive u Africi dvostruko dulje nego igdje drugdje. Znanstvenici sada procjenjuju da su svi živi ljudi povezani s jednom jedinom ženom koja je živjela prije približno 150.000 godina u Africi, “mitohondrijskom Evom”. Ona nije bila jedina žena koja je živjela u to vrijeme, ali, ako su genetičari u pravu, čitavo je čovječanstvo povezano s tom Evom preko neprekinutoga lanca majki.
Mitohondrijskoj Evi ubrzo je pridružen “Y-kromosomski Adam”, analogni otac svih nas, također iz Afrike. Sve točnija proučavanja DNK uvijek iznova potvrđuju uvodno poglavlje ove naše priče: svi ti raznoliki i raznobojni ljudi na Zemlji vuku svoje podrijetlo od afričkih lovaca sakupljača...

http://www.nationalgeographic.com.hr...2&sid=&jezik=1