Navršilo se točno 149 godina od rođenja ljutoga hrvatskog nacionalista iz Nevesinja, meni osobno najdražeg Hrvata islamske vjeroispovijesti.


https://priznajem.hr/novosti/hrvatsk...-jezika/88613/


6. svibnja 1870. Safvet-beg Bašagić – hrvatski domoljub i narodni preporoditelj koji je veličao ljepotu hrvatskog jezika


Još kao gimnazijalac sudjelovao je u polaganju kamena temeljca Starčevićeva doma u Zagrebu, čime je udario neizbrisivi pečat hrvatstva za čitav svoj život.


Da nije napisao ništa drugo osim pjesme “Čarobna kćeri” gdje veliča hrvatski jezik, zaslužio je mjesto u povijesti hrvatske književnosti. Posljednje mu je djelo ‘Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini’, u izdanju Matice hrvatske, 1931. godine.


Safvet-beg Bašagić (Nevesinje, 6. svibnja 1870. – Sarajevo, 9. travnja 1934.), domoljub, pjesnik, kulturni radnik i hrvatski narodni preporoditelj iz Hercegovine.


Jedna je od najmarkantnijih osobnosti moderne hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini. Osnivač je mnogih listova, časopisa i nacionalnih društava. Poznat kao istaknuti pjesnik, prevoditelj, povjesničar, političar i začetnik. Ima velike zasluge za upoznavanje hrvatske književnosti s turskom, arapskom i perzijskom literaturom. Još kao gimnazijalac sudjelovao je u polaganju kamena temeljca Starčevićeva doma u Zagrebu, čime je udario na se neizbrisivi pečat hrvatstva za čitav svoj život.


Bio je istaknuti član Hrvatske nacionalne zajednice, starčevićanske stranke koju je 1910. godine pokrenuo dr. Ivo Pilar.


Godine 1894. godine još kao gimnazijalac odaziva se pozivu i sudjeluje u polaganju kamena temeljca Starčevićevom domu u Zagrebu, zbog čega je prisiljen položiti maturu na Bečkom sveučilištu. 1895. godine upisao se je na bečko sveučilište i tu je do 1899. godine slušao predavanja iz turskoga, arapskoga i perzijskoga jezika i povijesti.


Za vrijeme boravka u Zagrebu Khuen-Héderváryjeva vlada zabranila mu je polaganje mature zbog sudjelovanja u postavljanju kamena temeljca Starčevićevu domu (1894). Maturirao je 1895. u Sarajevu, a zatim studirao orijentalne jezike i povijest u Beču (do 1899). Od 1900. do 1906. bio je profesor arapskog jezika na gimnaziji u Sarajevu, ali je otpušten.


Godine 1908. i 1909. boravio je u Beču skupljajući građu za disertaciju Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur koju je tamo i obranio 1910. Potom je bio predložen za profesora na Katedri orijentalnih jezika zagrebačkog Sveučilišta. Na prvim izborima za Sabor BiH izabran je za zastupnika Banje Luke, a dva puta bio je potpredsjednik te predsjednik Sabora (1910. i 1913). Od 1919. do umirovljenja 1927. bio je kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Njegova orijentalna knjižnica nalazi se u sveučilišnoj biblioteci u Bratislavi. Poprsje mu je izradio kipar I. Paleza.


Posljednje mu je djelo Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini, u izdanju Matice hrvatske, 1931. godine.


U veličanstvenom leksikonu Znameniti i zaslužni Hrvati, tiskanom 1925. godine prigodom proslave 1000-godišnjice hrvatskoga kraljevstva, napisao je čak 79 životopisa znamenitih Hrvata.


Radove je objavio u mnogim bosanskohercegovačkim publikacijama, kao i onima koje su izlazile u Hrvatskoj: Bosanska vila (1890), Bošnjak (1891, 1903, 1904), Bog i Hrvati (1895), Obzor (1895, 1913, 1934, 1941), Hrvatska domovina (1896), N Smotra Dalmatinska (1897), Hrvatski salon (1898), Behar (1900/1901, 1903/1904–1905/1906, 1908/1909), Hrvatski list (1927, 1929), Novi Behar (1927/1928–1934/1935, 1941/1942) i dr.


Hrvatsko-muslimansko kulturno društvo “Narodna uzdanica” iz Zagreba 2004. u prigodi obljetnice smrti ovog znamenitog Hrvata objavila je prvo kolo iz niza biblioteke Znameniti Hrvati islamske vjere. U njemu su objavljene knjižice o znamenitim Hrvatima islamske vjere kao o Džafer-begu Kulenoviću, Safvet-begu Bašagiću, Džemaludinu Čauševiću, Edhemu Mulabdiću, Ademagi Mešiću, Musi Ćazimu Ćatiću, Osman Nuri Hadžiću, Aliji Nametku, Hakiji Hadžiću, Enveru Čolakoviću, Nahidu Kulenoviću i Maku Dizdaru.


Da ništa drugo nije napisao osim pjesme “Čarobna kćeri” koja veliča hrvatski jezik Bašagić bi pronašao zaslužno mjesto u povijesti hrvatske književnosti:


Čarobna kćeri


Čarobna kćeri prirode majske,
Otvori svoje kapije rajske,
O daj me pusti u bajni dvor!
Gdje milo poje
Pjesmice svoje
Istočnih vila veseli kor.


Da njime kajde u naše pjesme
Slijem, da teku ko rajske česme,
Jer hrvatskog jezika šum
Može da goji,
Može da spoji
Istok i zapad, pjesmu i um.


Sad silno huči, ko burno more,
Sad blago kao kroz vilin-dvore
Tajnih duhova čarobni poj,
A sada bruji,
Kao da zuji
Kroz bašču pčela prognani roj.


Sad opet nježno kao da tuži
Bulbulče malo na rumen-ruži,
Jadeći gorko na udes svoj. —
Tako se milje
I sve smilje
U tebi stapa, jeziče moj!


(Safvet-beg Bašagić)


O njemu su rekli:


“Doprinos muslimana hrvatskoj književnosti osobito je osnažen nakon zaposjednuća Bosne i Hercegovine 1878. godine. Među prvim piscima tog naraštaja izdvajaju se Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak, Safvet-beg Bašagić (potpisivao se i kao Mirza Safvet) te Osman Nuri Hadžić (u suradnji s katolikom Ivanom Miličevićem pisao je romane i pripovijetke pod pseudonimom Osman Aziz). Ti su pisci ponajviše surađivali u literarnom časopisu “Nada”, koji je 1885. godine u Sarajevu pokrenuo urednik Silvije Strahimir Kranjčević, a već 1. svibnja 1900. osnivaju muslimanski obiteljski list “Behar”. Listu su namijenili ulogu prosvjećivanja bosansko-hercegovačkih muslimana, njihove izobrazbe u zapadnjačkom duhu i, naposljetku, buđenja hrvatske nacionalne svijesti.” ~ Mirsad Bakšić


“Danas smo svjedoci nastojanja da se retroaktivno ovim preporoditeljima zbog toga što su za neke ovdje previše muslimani, ono hrvatski izbacuje, iako se na jedan drugi način priznaje da je ovaj pokret doista bio prožet najdubljim hrvatskim rodoljubljem i domoljubljem.” ~ Mirsad Bakšić


“Umro je u Sarajevu i pokopan na počasnom mjestu kod Gazi Husrevbegove džamije. Tragajući kroz prošlost svojih predaka i sunarodnjaka, osvjedočio se o hrvatskom podrijetlu Muslimana. Radi njegova hrvatskog domoljublja nastoje neki sada u Sarajevu omalovažiti njegovu ulogu književnika, koji među prvima uspostavlja vezu između hrvatske aljamiado i islamističke književnosti i novije hrvatske književnosti. Do te mjere su došle predrasude i štetnosti protuhrvatski raspoloženih ljudi u Sarajevu, da je stogodišnjica rođenja ovog velikog čovjeka prošla u Herceg-Bosni i u cijeloj Hrvatskoj nezamijećena.“ ~ Ferid Karihman


“Jedini je pjesnik Musa Ćazim Ćatić prevodio moderne turske pjesme boljim, književnijim hrvatskim jezikom i, kako kažu poznavaoci turskog jezika, vjernije izvorniku, ali Bašagić se posebno posvetio prepjevavanju pjesama s orijentalnih jezika onih hrvatskih pjesnika, koji su pjevali na tim jezicima, što je od posebne vrijednosti za hrvatsku kulturnu povijest.” ~ Alija Nametak