SAN MIKOŚA STANKOVA IZ KOMANA

Zamalo me prije jedno dvije neđelje ne povedoše u Dobrotu da naučim da plivljem.


Da mi nije biloi onoga čuvenoga doktora nad doktorima, te se prezivlje Gazivoda, koji mi sprca nečesovu enekciju, zamili bi me u Dobrotu. Smirio sam se ka mlada nevjesta.
Bilo je to ovako:
- Bi li ti Buronja to sve zapisa što ću ti ispričati?
Bih. Kako ne bih. Pričaj
Ma sve što ću ti reći?
Sve do zadnjega slova.
Ja znam da ti to umiješ, pa te zato pitam.
Evo, naredan sam. Zbori.

Žena mi reče da sam se probudio u četiri ujutro i da sam zaurlika iz svega mozga: ''Je li ovo istina ljudiiii???'' Pjena mi, veli, na usta, razrogačio oči i vas se tresem ka od ''španjolice''. Samo balim i ričem ka' lav: ''Je li ovo istina ljudi???’’ Bio sam počeo da trčim u krug po kući i ćeram nešto iz kose. Ona pjena iz usti leprša svuđ oko mene. To, taj san koji me izagna iz svijesti, sjećam se u svaki detalj, pa da to Buronja pribjeležiš da ne padam u maniti lik svaki put kad pričam. Oli Buronja??
- Oću, kako neću. Pričaj.
- Ka' naljega ja slučajno u Velje Duboko. U Rovce. Znam lijepo da se tamo slučajno ne dolazi. I Matija veljaše to. Śedim ti ja, tako, na jedan oberčić, a bješe prelijep sunčani dan. Taman se zima bješe izjalovila i pirkaše nekakav vjetrič. Uživam u onu božju ljepotu od onoga krajolika i gledam pud jednoga groblja, ne bih li nekako zakučio grob Perka Pušeljina. Vazduh čist ka špirit i ja ga udišem punijama plućima. Nevolja je, rekoh, što ođen na ovu božju bistrinu ima toliko pametnija ljudi. Udišem oni kiseonik dako bi mi razbistrio mozak, ka' što ga je izbistrio onim umnim ljudima sa ovog bogom danog mjesta. I tako ti ja, što ono vele, filosofiram i uživam, sve dok začuh nečesove korake. Pogledam pud tamo, imam što i viđet. Pišeš li Buronja? Piši, piši, imaćeš što i zapisat.
- Pišem, svaku riječ. Ne beri brige.
- Ide ti otud odjeljenje vojnika, onoga unuka Nikole Mirkova. Nose ka' jednu vreću. Odjednom banuše ispred njih četiri nevjeste, ka vile na goru. Od Bulatovića se kazaše, kad su ih soldati presreli i počeli isleđivat. Jedna bješe Manja, druga Milica, treća Mare a četvrta se kaza Petrana. Mo'š li misliti moj Gane, koliko je mozak crnoga čeljadeta neispitan. Imena mi se u san javljaju i bratstva mi se javljaju. Dvije bjehu od Bećkovića, a dvije od Radovića, rekoše sirote.
Đe su vi, zagrajaše Vitezovi srpstva, oni odmetnici i Komiti od domaćina?
Ne znamo mi, nijesmo ih, teke da su zdravo, ima i više od mjesec dana viđele, rekoše kukale žene.
Znate, znate imbretnice i kastigulje, reče jedan od onih junaka, no nećete da kažete, ma rećete, ja vi jemac.
Po govoru oćah reć da je bio nečesovi izrod, parapogan, vucibatina i izdajnik crnogorski.
Ja stojim na pet šes metara od njih, ali me niko ne vidi, ka' da ne postojim. Ka' da sam duh, te oni vojnici unuka Nikole Mirkova ne bjehu lijeni, no uzeše nekakve konopčiće, pa im kukavicama svezaše raše za škljančeve. Napraviše od onih raša nešto ka dimije, čini mi se. Tadijer otvoriše onu vreću što su nosili, pa iz nje izvadiše osam mačaka. One mačke, šarene i poludivlje iskezile zube i već se koprcaju i paraju vazduh kandžama. Svakoj od onija crnija nevjesta tisnuše po dvije od onih nerima u rašu. Onda onaj crno-veliko-Srbin, biće dati, da je bio Bjelaš, ubra jedan prut i poče da vrše po onijema mačkama preko onija dimija-raša. Onu zvijerad stade krivljenje i kojevitezanje. Grebu, kidaju im od stomaka, stegana, koljena, listova i, da oprostiš ka' brat, od svega što je ispod raše. Šikti krv ispod onija konopčića ka' potokom. Ja vičem odovud i zalijećem se da ih poubijam. Vatam se za Nagan da smaknem one zlotvore, ništarobe, poganske sinove, zastide i izrode poštenoga srpstva svekolikoga. Kakvi...
Da stanemo malo, a Buronja, esam se počeo gubit, pa kad se priberem, da ti nastavim?
- Ela, ela. Nastavićemo.
.................................................. ....
- Niti mogu mrdnut s mjesta, niti imam išta pri sebi, niti me ko čuje. Što ti već rekoh, ka' duh. A oni veljesrpski horijat viče: Kažujte, kažujte kurve komitske''. One, nesrećnice, urliču od bolova ka' lavice i samo vrte lijevo-desno glavama. Niječu. Tresu se Rovca i Morača ka od najjačega zemljotresa, što od stida, što od urlika, zapomaganja i jauka onijeh viteškijeh i junačkih žena i odiva. I to, čini mi se iz temelja. Ona nesojska soldateska se smije, pjeva i igra oko njih. Šikti, što ti rekoh, krv na sve strane, a one mačke i one nesretnice već potpuno podivljale i pobiješnjele načisto. Krvlju se one krvopije opjanile, pa grebu i raskubaju. Dati im probile poneku venu, pa poče krv da se i preko pasa preliva.. Tadijer Petrana prva pade u nesvijes. Manja, Milica i Mare, kad je viđeše i one se presnijetiše jedanak. Ka' po komandi. Sve četiri na dolinu. Nepomične, ka' sve heroine kad se sele u legendu. Leže, što ti rekoh, one četiri Orleanke, otvorenih očiju i gledaju u mene kao da kažu: Milorade, barem si pokuša''. One se ''kutnje ljubimice'' još komešaju i vrte u krug i u oni vrtlog krvi ispod onih raša oliti dimija. Tader oni vojnici zapjevaše neku pjesmu dosta melodičnu. Śjećam se samo da su pominjali Boga i pravdu. Onda se uvatiše u krug i zagrliše jedan drugoga. Nešto šaptahu, a mene uvatila pomama i panika. Opet se trgoh oružja. Ništa. Onda zavikah iz svega mozga. Čini mi se da su zadrhtali oni kanjoni i klisure oko mene: ''Sad ih zapalite ka Petra Zvicera i cijelu famelju mu, krvopije zlikovačke. Ili ih povješajte i zapalite u kuće, ka' što ste povješali i ognjem izgoreli na stotine crnogorskih porodica''. Opet ništa. Utoliko se i ja, dati, od one strahote i grozote probudih. I što ti rekoh, moj Buronja, dalje se ne sjećam ničega. Ama baš ničega. Da nije Vladika ispjevao ono: ''San je laža, a Bog je istina'', bih se potpuno pomamio, no to ponavljam po vas dragi dan.
Zapisa li Buronja???
- Zapisah Milorade svaku riječ.