Pročitah ovu izvrsnu novu knjigu, pa da povadim bilješke.

* izvor: Max Bergholz-Nasilje kao generativna sila (identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici), buybook, Sarajevo/Zagreb 2018.

Sredinom 1930-ih Kulen Vakuf je imao 5 600 muslimana, 8 600 svetosavaca i 1 600 katolika. Uslijedili su silni ustaški zločini nad svetosavcima, pa ustanički nad muslimanima i katolicima. Godine 1959. Kulen Vakuf ima 3 720 muslimana, 5 300 svetosavaca i 270 katolika. U sastavu Saveza komunista iste godine je 59 muslimana, 196 svetosavaca i 7 katolika.

Godine 1955. bilo je 13 članova lokalnog odbora Saveza komunista, 11 svetosavaca i 2 muslimana. Od 230 članova "Opštinskog komiteta Saveza komunista Kulen Vakufa", 32 nisu imala nikakvu školu, 162 su imala samo osnovnu, 19 neku stručnu obuku, 13 srednju školu, niti jedan fakultet.

Ustaše su uništili svetosavska sela Suvaju, Osredce i Bubanj. U odgovoru na to, srpski ustanici, još nepodijeljeni na četnike i partizane, zatiru katolike Boričevca, Krnjeuše, Vrtoča i Brotnje. Stradavaju i muslimani iz sela Ćukovi, Orašac, Ripač, te samog grada Kulen Vakufa. Tijekom Drugog svjetskog rata, od 6. do 8. rujna 1941. godine, srpski ustanici željni osvetiti ustaške pokolje do temelja su spalili Kulen Vakuf. Tijekom dva dana svirepo su ubili oko 2 000 muslimana, od kojih su većina bili žene i djeca. Njihova tijela su ležala izrešetana mecima uz cestu, poklana pa razbacana po livadi, udavljena u ledenoj Uni koja ih je odnijela dalje, ili nabacana na gomilu u dubokim i mračnim okomitim jamama. U samom gradu bilo je između 900 i 1 000 žrtava, u jami Golubnjači blizu Miljuša stradalo ih je 400-420, a u blizini Ćovke iz zasjede pobijeno ih je 300-500. U jamu blizu Ešanovića šume bačeno je 80-130, a u obližnju jamu Dugopolje 70 muslimana.

Ustanici su se uskoro podijelili na četnike i partizane, pa su svetosavci stradali od svetosavaca u Beglucima. Četnički vođa Petar Đilas, koji je 1941. odigrao ključnu ulogu u masovnom ubijanju muslimana u Kulen Vakufu, stigao je 21. siječnja 1944. godine sa skupinom boraca u srpsko selo Begluke. Okupili su oko dvadeset muškaraca i dvije žene, te pred njih stavili mitraljeze. Prema jednom svjedoku, Đilas je držao govor u kojem je istaknuo kako će strijeljati svakoga tko ne uzme oružje i ne pridruži se četnicima. Nitko se nije dragovoljno javio. U odgovoru na to, on i njegovi borci su prestrašene seljake odveli na brdo gdje je puhao jak, ledeni vjetar. Na mrazu, natjerani su ukloniti sa sebe svu odjeću i leći na zemlju. Đilas i njegovi četnici su ih tukli do besvijesti, a zatim nekolicinu mučili do smrti. U idućim mjesecima ti naoružani ljudi redovito su se vraćali u selo, vršili pljačku i provodili teror. Ubili su najmanje sedam stanovnika, premlatili gotovo sve ostale u više prilika, uništili devet kuća i opljačkali velike količine njihovih ionako ograničenih zaliha hrane i stoke.

Koliko je mir u Jugoslaviji bio krhak? Cijelo vrijeme mira obilovalo je ubojstvima i tučnjavama na etničkoj osnovi. U bihaćkom kraju "Sekretarijat unutrašnjih poslova" tijekom 1961. kazneno je procesuirao 110 slučajeva protiv pojedinaca koji su djelovali na načine koji su smatrani "šovinističkim", te time štetnim za "bratstvo i jedinstvo". Broj ljudi koji su hapšeni i upozoravani, ali ne i kazneno gonjeni, vjerojatno je bio puno veći. Diljem Bosne i Hercegovine na tisuće pojedinaca vlasti su disciplinirale zbog šovinizma u tom istom razdoblju. Od siječnja 1958. do rujna 1961. lokalna policija je zabilježila 329 ozbiljnih fizičkih sukoba koji su započeli zbog šovinističkih komentara, a u koje je bilo umiješano više od 2 500 osoba. Od kraja 1959. ili početka 1960. do sredine 1962. prijavljena su 7 433 pojedinačna akta šovinizma diljem te republike, prosječno osam dnevno. Tijekom prvih osam mjeseci 1969. podignuto je 220 optužnica i 1 600 prekršajnih optužbi za šovinizam, nacionalizam i akte protiv komunističkog vodstva.

Bratstvo i jedinstvo su gradili isti oni koji su se dojučer klali. U kulenvakufskom kraju bilo je muškaraca koji su svaki dan radili na željeznici zajedno s istim onim muškarcima koji su im ubili roditelje. Četvrtkom, na pazarni dan, žene su nijemo prolazile kraj osoba koje su ih pokušale 1941. godine nasmrt pretući kraj Une. Mujo Dervišević, jedini koji je preživio pokolj muškaraca i dječaka kod jame Golubnjače, ponekad je sretao Mileta Pilipovića, koji ga je bio spreman zaklati netom prije nego što će on uspjeti pobjeći. On se tih susreta prisjeća: "Rat je bio gotov... Ja sam počeo raditi kao zidar. Jednog dana, miješao sam malter, i pogledao sam niz cestu. Vidio sam kapetana [Jugoslavenske narodne armije] koji je išao prema meni i smješkao se. Viknuo je "Zdravo, Mujo!", a onda mi je pružio ruku. Ja sam ga gledao i gledao [i onda shvatio tko je]. "A što mi pružaš ruku?! Zar si zaboravio da si me tom istom rukom htio ubiti i gurnuti me u jamu?!" "

Godine 1962. jedna skupina mladih Srba došunjala se u hrvatsko selo jedne noći i počela pjevati srpske pjesme i vikati "*****o vam ustašku majku!" Hrvatima. Neki momci Hrvati izišli su iz kuća suočiti se s njima i počela je tučnjava u kojoj je sudjelovalo 30 do 40 ljudi. U izvješću o tom incidentu Savez komunista identificirao je ratno naslijeđe kao izravan uzrok, navodeći da su roditelji mnogih tih Hrvata bili ustaše koji su 1941. godine pobili roditelje tih Srba. Neki Srbi su kritizirali vlasti zbog uvođenja struje i izgradnje vodovoda i kanalizacije u islamskim selima i gradovima, tvrdeći da su to ustaška mjesta koja ne zaslužuju infrastrukturu.

Branko Atlagić je 1958. pokušao uvjeriti skupinu Srba iz sela Prkosi napustiti svoju općinu i pridružiti se budućoj općini Vrtoče, obećavajući im, ako to učine, da će dobiti prodavaonicu u svom selu. Oni su odgovorili rekavši da već imaju prodavaonicu. Ta je pripadala trgovačkoj tvrtki "Ostrovica", čije je sjedište bilo u Kulen Vakufu i vodili su ju muslimani. Tvrtka je također uglavnom zapošljavala islamsku radnu snagu. Atlagić je eksplodirao od bijesa vičući na Srbe: "Ta prodavaonica u Prkosima je ustaška! Mi Srbi iz Vrtoče smo oslobodili vas Srbe iz Prkosa i Oraškog Brda od ustaša, a čijoj općini vi sada volite pripadati. Doći će opet vrijeme kada će vas oni klati i neka vas kolju... Mi vas od njih ne ćemo braniti".

1962. su u nekoj kavani čuli čovjeka kako viče: "Daj Bože zdravlja i života, osvetit ću svoje roditelje. Ne ću zaludu rukave zasukati. Molim se Bogu da mi se niti jedan Turčin ne obrati jer ću im ja pokazati tko je zaklao moje roditelje, jebat ću im mater tursku". Iste godine drugi je doviknuo družini koja je prisustvovala otkrivanju spomenika u znak sjećanja na rat: "Svi ste vi ustaše, i upamtit ćete čije ste majke ubili 1941. Jebat ću vam majku ******!". U općini Lukavac iste godine musliman je u kavanskoj svađi viknuo svetosavcu: "Ono što ti se desilo ocu [1941.] desit će se i tebi. Treba te zaklati kao i tvog oca. Doći će i tvoje vrijeme!". Za jednog bivšeg četnika iz kakanjskog kraja rečeno je da je svojim susjedima svetosavcima 1961. godine rekao: "Držite se svog oružja jer doći će vrijeme kada će vam zatrebati".

U selu blizu Kulen Vakufa 1958. Salih Hadžić je pijan nepozvan ušao u kuću Branka Rokvića i izudarao ga. Krajem 1950-ih jedan momak musliman silovao je stariju svetosavku u selu Bušević. U siječnju 1957. Milka Grubiša isključena je iz Partije zbog žestoke svađe s jednim učiteljem muslimanom. Godine 1964. u Velikoj Kladuši dječak musliman, koji je čuvao stoku u blizini svetosavskog groblja, bacio je kamen i slučajno oštetio sliku na jednom nadgrobnom spomeniku. Ovo je protumačeno kao šovinistički ispad. Godine 1961. jedan radnik svetosavac poginuo je na radnom mjestu na području Bosanskog Petrovca kada se na njega slučajno obrušio teški komad građevinskog materijala. Samo su radnici muslimani toga dana tovarili građu. Nekoliko radnika svetosavaca odmah je zaključilo da je u pitanju namjeran šovinistički napad. Godine 1958. lokalni vlasnik kavane Nikola Filipović pijan je i bijesan vikao: "Svi vi muslimani iz [Kulen] Vakufa ste ustaše! Ja vas znam od 1941.".

Beskonačno puno primjera incidenata u miru.