Ima odlicna prica u upanishad.
Dodjose dva ucenika kod jednog ucitelja, i godinama su bili pored njega da bi se pokazali dostojni da mu budu ucenici i da bi otkrili mudrost. Dok meni nisu poznata znacenja potuna zvucalo mi je da je jedan studen bio od jedne vrste ko sin boziji a drugi ko od demonskog roda.
I ucitelj im stade besjediti da je poznavanje Sebe najvisi cilj. Medjutim njima nije bilo jasno sto je to "Sebe"?!
I ucitelj im rece, okitite se najljepse sto mozete i dodjite da vam pokazem. I oni tako ucinjese, i jednog po jednog ih ucitelj doveo do povrsine vode koja je bila mirna ko ogledalo i rekao im evo to je "Sebe".
I oni obojica podjose zadovoljni. medjutim jedan od njih razmisljao uzput i rece sebi: "Ako je ovo tijelo Sebe, i ono ce proci i ostarati koja je svrha onda ga ukrasavati kad ce sve jedno propasti". Ne svidi mu se ta prolaznost svoje ljepote pa se vrati ucitelju da ga pita u vezi toga. I korak po korak on shvati da je "Sebe" duhovno stanje a ne fizicko.
Interesantno je da se onaj drugi nikad nije bio vratio. On je bio prezadovoljan sa odgovorom koji je nasao. Parafrazirao sam dosta od ove price ali sustinu nisam vjerujem omanuo.
The knowledge of the Self is the ultimate knowledge. It is true knowledge which dispels our ignorance and delusion. By knowing the Self, we overcome our fears and anxieties and become assured in the knowledge that the Self is indestructible and never amiss. It is also important how knowledge is gained. It must be gained through discernment and unclouded judgment, which is possible only when the mind is pure, and the knowledge is grasped clearly, without errors.
Bookmarks