Između ćorsokaka i beskraja

[starwalker]

.



Uvod za temu su mi riječi velikog reditelja


Razvoj današnjeg svijeta odvija se na čisto materijalnom planu. Savremeno društvo kreće se u empirizmu i bez ikakve duhovnosti. Ako posmatramo stvarnost kao vidljivi i materijalni poredak stvari, onda od njega ne možemo očekivati drugo nego obične stvari koje možemo dohvatiti rukom. Ako čovjek prihvata isključivo empirijske činjenice, bilo na društvenom planu, političkom, tehničkom ili planu življenja, rezultati mogu biti samo užasni i život postaje nemoguć. Jer nemoguće je živjeti bez razvoja duhovnosti. Čovjek gubi razloge za život, jer se njegov univerzum smanjuje i jer nestaje njegova usklađenost. Vjerujem da se čovjek nalazi u ćorsokaku, jer je rješenje svojih problema tražio u spoljašnjim, materijalnim, tehnološkim aspektima života. Tamo ne postoje rješenja. Dokle god čovjek i društvo ne mogu da ostvare harmoničan razvitak i dok se ne razvijaju duhovno, neće moći da nađu spokoj. Rješenje počiva u uravnoteženju tih dviju linija razvitka.”




Andrej Tarkovski

[Albatros]

"Jer nemoguće je živjeti bez razvoja duhovnosti."

[Caesar]

Pričali smo o ovome mnogo puta. Materijalizam kao takav nema budućnost. On ima svoj opozit u duhovnosti. Zahebana je stvar kad se taj materijalizam širi. Duhovnost se skuplja i nečim se to mora kompezovati. Imamo religije koje su jedno od lica duhovnosti, zapravo grane istog drveta. Rast materijalizma je nasilje, a reakcija će biti isto tako nasilna. Eksplozija se kad tad mora desiti. A kad se desi, eksplozija ka eksplozija sve shebe. Jedini oblik kroz koji duhovnost može nasilno odgovoriti je religija.

[Phénix]

Da...svi cemo umrijet'. Hvala Einsteinu.

[starwalker]

Jedini oblik kroz koji duhovnost može nasilno odgovoriti je religija.

Zašto bi taj odgovor trebao biti nasilasn? Religija ustvari guši duhovnost, ubija njenu suštinu

[Ulix]

Jesi li mogao opširniju temu postavit od ove. Osjećam se kao u četvrtom srednje kad nas je prof za pismeni častila zbog bježanja sa časova temom naslova "Moja lobanja usamljeni splav na crnoj rijeci života".


Čovjek se rađa i odrasta i provede cio život u jednom konfliktu između duhovnog i njegove potrebe da to duhovno izrazi, i neminovnosti i neophodnosti da se prebiva u ovom tijelu i u ovom "materijalnom" svijetu. Ovaj konflikt je najvažniji jer iz njega proističu svi najveći problemi i sva najvažnija pitanja sa kojima se susrećemo cijelog života. Svjesnost o sopstvenoj prolaznosti, a opet lično i egzistencijalno iskustvo "ne od ovog svijeta", pokušaj prevazilaženja sopstvenih ograničenja u vidu vremena i prostora, iznalaženje odgovora o smislu života bili su mot svih većih promjena u čovječanstvu i nastanak civilizacije kakvu je sada znamo. U stvari ako idemo do kraja možemo reći i da je čitava materijalna manifestacija, proizvod tenzija između suprotnih polova koji je uvijek u kosmičkoj ravnoteži, i u stalnoj integraciji i dezintegraciji formi. Ukupna količina energije u svemiru je stalna. A želja je ta koja nas veže i ograničava, nebitno je li za neku materijalnu korist ili za duhovno oslobođenje i napredovanje. Čovjek je rođen kao slobodan. Rođen je u ovome apstraktnom tijelu, stvorenom kroz našu potrebu da nađemo jedinstvo u različitosti. Preko njega osjećamo život kao stalno proticanje i strujanje percepcija, senzacija, ideja i sjećanja. Vezujući se za prolazno, "materijalno" tijelo, stavljajući sebe u fokus, smanjujemo svoj univerzum i sve ono što je beskonačno postaje ograničeno na dimenzije našeg tijela i njegove potrebe. Smisao života postaje poput gledanja u površinu mora istovremeno zaboravljajući na njegove neistražene i beskrajne dubine. Kao neplivači pokušavajući da se održimo na površini tonemo sve dublje.
Priroda koja je jedno sa nama, jer ljudi se ne rađaju u ovome svijetu već iz njega, prisiljava nas da se približimo i pribijemo jedni uz druge dok mi pokušavamo da se sakrijemo iz naših trošnih tijela i njegovih potreba. Zatvorenost u spostvene individue je postalo pravilo, otuđenost način života. Stupamo u odnose sa drugim ljudima ne jer to volimo već da bi izbjegli ili umanjili teror egzistencije. (@assasinate ). U ljudskoj prirodi je konstantna promjena. Ali promjena je bolna i zato se svi ljudi opiru prirodnom toku stvari. Rođenje je šok, smrt je užas. Zaboravljamo na mir i radost koji su nam imanentni samom slobodom po rođenju. Sloboda izbora, sloboda volje polako postaje nešto podložno kompromisima, ličnost polako gubi svaki značaj. Više nam znači koliko ko zarađuje i čime se bavi. Dok ono što je unutrašnje i koje je važnije i što je mnogo teže steći nego novac zanemarujemo. Sebe steći nas ne može naučiti nijedan univerzitet; svo znanje koje posjedujemo nas ipak ne može učiniti nimalo sretnijim. Um može da se složi sa ovim ili ne, ali on u stvari ne može to da razumije niti da to prihvati. Da pretvori, što bi rekli, ono što u stvari jeste. Na taj način život, istina, ostaju fragmentirani u našim umovima i životima, i na taj način sami sebe osujećujemo u pokušajima prevazilaženja sebe.
I, tako je počelo u 17 i 18 vijeku sa periodom prosvjetiteljstva, na uštrb duhovnog i harmoničnog razvoja, počelo je slavljenje razuma kao moći preko koje čovjek može da poboljša svoje životne uslove. Fraternite egalite liberte, znanje sloboda sreća, postale su maxime koje su razum postavili za vrhunskog sudiju i pokretačem istorije. Kritici je podlegla religija, tradicija time i njene vrijednosti i klasno društvo. Napredak i evolucija donijeli su moderno doba, novo vrijeme, sa idejom prevazilaženja svih čovjekovih ograničenja. Dobili smo tehnološki napredak, kompjutersku tehnologiju, nove materijale, ušli u dnk. Država i nacija su ustupili mjesto civilnom društvu, ukinuli osnovne norme, porodice i polova, unaprijedili distorzije i mutacije. Progres je postao ideologija. Jer razvojem tehnologije moći ćemo da poboljšamo čovjeka, da ga napravimo savršenijim i boljim. Unaprijedit ćemo kvalitet čovjeka! Nestaće bolesti, mijenjaćemo falinke sa 3D tehnologijom, ispravljat ćemo greške kod ljudi u startu na genomu. Dostići ćemo fizičku besmrtnost! Jer smo tako u mogućnosti.
Na taj način ljudi postaju žrtve sopstvenog napretka jer sva ta nova otkrića pokazuju da nijesmo spremni moralno da ih iskoristimo za sopstveno dobro. Stvaramo da bi uništili. Čovjekova duša sa odgovornošću i obavezama je uhvaćena u prestupu neučešća i ravnodušnosti. Tako na kraju ispada da je znanje vulgarno i divlje, a neznanje blagorodno, jer u njemu je nada. Kao kada ne znate kako će se završiti vaš život. U toj neizvjesnosti i nezaštićenosti i neznanju se onda javlja i hrabrost da čovjek bira opet svoj put, da povrati slobodu svoje volje. Da voli sebe i da spasi sebe, i kao neraskidiv dio veze ličnosti i društva, time i druge.
Da bi promijenili svijet treba prvo početi od sebe. "Da bi preobrazio i sebe i druge treba prinijeti žrtvu. Tek tada ćeš moći da služiš ljudima." - Tarkovski.

[Caesar]

Zašto bi taj odgovor trebao biti nasilasn?

Zato što nasilje rađa nasilje? Zato što i na nivou psihe širenje racija prouzrokuje nasilan odgovor nesvjesnog? Misliš li ti drugačije? Kako misliš da će se ovo završiti? Tako što ćemo se tek tako urazumiti? Možda ali ja u bajke ne vjerujem, mislim želio bih ali...

Religija ustvari guši duhovnost, ubija njenu suštinu

upravo će duhovnost kroz takvo egzoterijsko shvatanje religije dobiti svoj nasilni karakter. Materijalizam čini ljude nesrećnim i otupjelim. Izbor i okretanje ka "duhovnosti" za tog osakaćenog pojedinca je dogma. Ili misliš da će se taj pojedinac jednostavno okrenuti čitanju Bajrona i Šelija i posjećivanju pozorišta Elem, kad se to desi, a dešava se sve češće i brže nego što bih volio, desiće i taj pad ljudi kao rase.

Dakle ne radi se o gusenju duhovnosti vec jedinom mogućem izboru kad ozednjelog staviš pred prljavu baru. Materijalizam i dogma cine krug bez izlaza. Ezoterijsko shvatanje religije je ono o kojem se nikad ne prica jer se ne moze vidjeti kao ni sama duhovnost ali to je druga tema.

[Severnjak]

U stvarnosti jako malo ljudi vodi racuna o duhovnosti niti im je nesto bitna. Slobodno mogu reci da u zivotu nisam upoznao nijednu osobu koja je imala neki dublji odnos prema svemu tome. Pa cak i one koji su vazili za velike vernike i postili i one najduze postove, po prirodi su zapravo bili teski materijalisti. I tu nema nista cudno, kad svakog dana moras da mislis o najrazlicitjim problemima od kojih se vecina uglavnom odnosi na materijalnu egzistenciju, nikome posle nije do te price o duhovnosti, o tome se tek usputno prodiskutuje nekoliko puta u zivotu, shvati se da se ne moze nista promeniti, ni na sta uticati, i sta onda dalje imas da se bavis tim, a ima toliko stvari na koje mozes da utices. Ja iako dosta mislim o svemu tome, dosta vise nego sto bi trebao ne mogu zbog toga da se izolujem od stvarnosti i da zapostavim stvarne obaveze. Ali isto tako ne mogu nikako da se povezem sa ljudima koji su toliko prigrlili sve sto je materijalno i sve gledaju kroz tu prizmu, sve mere po tome koliko su zaradili, na kom su drustvenom polozaju, gde su putovali, kako se oblace... I koji imaju potrebu da se stalno dokazuju drugima zbog toga i gledaju na to kao na neko takmicenje.

[Ulix]

Ja iako dosta mislim o svemu tome, dosta vise nego sto bi trebao ne mogu zbog toga da se izolujem od stvarnosti i da zapostavim stvarne obaveze.

Ne može se razdvajati duhovno i "stvarnost" jer je duhovno samo prava verzija stvarnosti. Obavljanje svakodnevnih poslova i obaveza a biti istovremeno "duhovan" je veoma moguće iako je ispočetka potreban neki trud. Jer sama duhovnost je beznaporna. Kao kad otvoriš prozor od sobe da li prostor ulazi u sobu ili je soba već u prostoru. Tako ne treba trud da budeš ono što jesi. Duhovnost nije nešto pridodato već ono što samo čeka da bude ostvareno.

[Nista]

^ Istina. Usiljena duhovnost i zauzimanje duhovnog stava se ne razlikuje od materijalizma .Naravno malo ko je pomenuo da treba *uda da otpadnu od napora da bi se stiglo do beznapornosti.
Sve ove danasnje knjige i price pa i prakse su samo lijepe livade sa mirisnim cvijecem i duginim bojama, cisto malo da bi se umirili od zgrazavanja materijalizmom i nesvrsishodnizmom postojanja. Realno covjek je zaglibio. Tehnologija je vec odavno prevazisla prakticno korisno upotrebnu svrhu i postala samo sredstvo zabave bijega od sebe.. Ona koristi nas a ne mi nju. No, postoje vrata a svima nam je jednako dato na tom planu.

[Ulix]

Naravno malo ko je pomenuo da treba *uda da otpadnu od napora da bi se stiglo do beznapornosti.

A to kaže ko? Isti onaj koji mjeri sve naporom?
Treba volja, istrajnost i upornost. Ili isti oni faktori koje koristimo za sve ostalo. Ili čak i manje. Jedno je radit sa mukom drugo radit nešto s voljom. Nemjerive su kategorije ali eto govorimo u relativnim pojmovima.
Nema veze sa tim tehnologija već uvijek i samo čovjek. Kako bi ono rekli prelomi Mašane.

[Nista]

Tehnologiju sam pomenuo jer je covjek ogrezao, i teze se izvuci iz komfora. Mnoge jednostavne stvari postale su nam potpuno strane. Da napor je mjerilo uspjeha a sta je drugo to nego volja, istrajnost i upornost, razumjevanje . Sada, kako je kome dato individualno, nekome je potrebno vise nekome manje, a svima jednako dostupno.

[Ulix]

Da tako su nas učili, što više radiš više ćeš imat. Da bi bilo što stekao i uradio u životu moraš da se potrudiš. Onda su nas učili da što više znaš više imaš, i ne može svako da vlada sa tobom. Naučili su nas da je napor mjerilo uspjeha. A opet univerzumu se živo fućka za naš uspjeh. Niti što možemo promijeniti niti što popraviti. Moj se napor odbija od stijene hridi kamene što kaže Džoni. Prevarili su nas.
Što, da naporom ne dišeš, razmišljaš? Da tvojom voljom ne izazivaš rast, zrelost, starenje? Sopstvenim naporom stvaraš uslove za život na zemlji ili je baš suprotno?
Šta je onda mjerilo uspjeha?

[Nista]

Mozda se ne razumijemo. Ne zanima me svijet previse. Dovoljno je razumjeti kako funkcionise. Niti treba na njega svaljivati nista. Postoji put postoji izbor.. Pricam o naporu koji je potreban za "duhovni" rast. Za budjenje svijesti. Mozda sam se ja uhvatio pocetka, ti kraja. Ko ne napreduje svaki dan- nazaduje. Ili se ususkava u neku zabludu. Da sa naporom disem - dok ne ostanje disanje samo po sebi.

[Caesar]

Problem je u balansu kao i u svemu. kad se prećera sa duhovnošću čoek zabudali da se razumijemo. Ode u neki svoj svijet iz koga se niko vratio nije. Osami se... Niko dugo ne može biti sam bez obzira što nam se ponekda čidi "da mi je koliba u planini i da nikog ne gledam". Ne može se bez ove materijalnosti ali kad joj dozvolimo da buja onda opet materijalizam postane jedini svijet. Kajeni, lujivitoni, đimišujovi itd.

Jednom nogom na lijevu stranu, a drugom na desnu. Sve to povezuje disciplina i volja odnosno razum koji ne dozvoljava disbalans. Uzeti najbolje od oba svijeta umjetnost jest - Master Yoda :encouragement:

[Dragan Smolović-Klempac]

Auh, kakva tema... poslastica!

Svaka čas' otvaraču, pokretaču...

No, ne očekujete da će naplastit' veliki broj strana... jer, ova tema je teška, zahtijeva dubinsko ronjenje umjesto lješkarenja na površini ili ljuljuškanja na talasima udobno izvaljen na dušeku iluzija i samozavaravanja... a dubine su opasne, prijeteće, ubrzo pluća zavape za kiseonikom, a tijelo se napinje od pritiska...

Problem sa Duhovnošću danas je isti kao i problem sa Istinom – svi znaju o čemu se radi ali se nema volje za ličnim angažmanom te se ljudi radije opredjeljuju za manje beskompromisnu alternativu.

Mašina radi punom parom da razvodni, učini nejasnim, zamućenim i ne vrijednim silnoga truda sve duhovne darove. Nude se, bolje reći nameću alternative i lažne zamjene, te od silnog programiranja većina ljudi danas i ne razlikuje, npr. Sreću i Zadovoljstvo. To je normalno za malo dijete (koje misli da je Sreća osjećaj na jeziku i u želucu kad izije Eurokrema „mjera-trbuh“) ali ne i za odraslu, formiranu ličnost.

U pitanju je okrutna prevara: nude se mu*a za bubrege a ljudi se, isprogramirani, grabe misleći da je to-to.

Evo u čemu je (ili bar ja tako mnim) suština: Čovjek je u svojoj suštini – narkoman.

Zavisni smo od Endorfina, Oksitocina, Dopamina i onog četvrtog koga se ne mogu śetit’ ovoga momenta. A oni, ti hormoni zadovoljstva, se luče za vrijeme sexa, uzbuđenja, konzumiranja hrane, kad pobjeđujemo, kad nam se dive, kad konzumiramo droge, kada nas suprotni pol cijeni itd...

Otud toliko ljudi lomi kičmu oko žena-jer one su ultimativni dileri ovija supstanci na najširem spektru. Jer, ne samo da muškarac ima urođen prirodan mehanizam nagrađivanja ovim hormonima
- kad ima sex (“jer produžuje vrstu”) koji, kao što znamo, one kontrolišu, već i druge “slatkiše”
- žene znaju da mnogima čak i psihička stabilnost,
- samovrijednost i
- samopotvrda zavise od ženskog odobravanja, cijenjenja i milovanja Ega (odobravanje, laskanje, davanje pristupa onoj raboti) i držanja u strahu od rušenja istog (da, mnogima lako spršte Ego i ćeraju u stalno nova dokazivanja pred njima jednom rečenicom tipa “ne juriš žene-ti si jado/impotentan/slab/peško/bijednik/malopenisni/ne valjaš itd)...

Da, žene su spoznale kako da nas drže ka' svoje najočajnije zavisnike kojima su najprije upravljale i, na kraju, počele ček i da se igraju. Pomogla im je i Mašina koja muškarce drži narajcanim stalnim bombardovanjem i stimulisanjem polnoga žara i programiranjem da „ako ne radiš šta žene zahtijevaju-nisi Pravi Muškarac i ne vrijediš ništa“ (da, stiglo je dotle da čak se očekuje da trpiš i i najgore aspekte ženskoga ponašanja i zloupotreba-jer to je, valjda odlika Pravoga Muškarca-da trpi, ćuti i guta)... a oni koje su žene uvukle u taj svoj Matrix postaju njihovi vjerni vojnici u napadanju na ostale u cilju potpunog potčinjavanja. Tako su one stekle ogromnu Moć i Kontrolu – što meni lično samo po sebi ne bi bio nikakvi problem da nisu stečene ucjenama, zloupotrebama ,lažima i zlostavljanjem najneotpornijih. No, žene ne razmišljaju na ob+vaj način kao ja već se vode onom „u borbi za Moć sve je dopušteno“ (ali samo njima, kad mi radimo slično onda „nije fer, budi Pravi Muškarac i bori se u uskim granicama poštenja, časti i morala“).

Žene ne vole se o ovome priča (da neko iznosi njihove prljave „male“ tajne i razotkriva dimenzije njihove moći i kontrole) niti da ih se i najblaže kritikuje (Ego im je toliko naduvan vječnim nježnim milovanjem svilom da ga može probiti i dodir prstom te očekuju vječno hvaljenje i superlative na koje su navikle) ali ja to ne činim, kako me one (automatski krenu da) optužuju „jer ih mrzim“ već zato što nas sve to košta po mnogo osnova (porodica se ruši, demografija pada, najzdraviji genetski materijal se ne produžava i opada čovječiji kvalitet, feminizacija muškaraca, itd) a većina tih negativnosti će pogoditi baš njih (no, one, opijene sa Moći i u grabljenju za još iste, ne razmišljaju o posljedicama) a da ne pominjem koliko loše Karme su natovarile sebe na grbaču (a Karmi još niko ne pobježe). A da ne spominjem što su pomogle da se neprocjenjivo osjećanje zvano „Ljubav“ izobliči do čudovišne neprepoznatljivosti (šta je danas Ljubav između žene i muškarca?).

No, da ne ponavljam one silne zloupotrebe Moći od strane moderne žene koje sam naveo na temi „Single prednosti“ već da idem dalje (postoje i muške loše strane, sagrješenja i užasi prema ženama koje takođe kritikujem i osuđujem sa istom brutalnošću i upornošću).

Dakle, osim žena kao najvećem i najraznovrsnijem izvoru, ljudi jure i za ostalim stimulantima ovih hemikalija... problem sa Zadovoljstvom u odnosu na Sreću je povezanost sa Egom. Kada smo Alfe, kada nas žene odobravaju i fale, kada nam drugi zavide, kada smo u centru pažnje, kada smo traženi-naš Ego kvasa. I mnogi to pomiješaju sa Srećom.
Takođe, kad se ima para-čovjek se osjeti bezbrižnim (jer ima za kupit' jes' i pit' za narednija mjesec dana ili duže) te mnogi pomisli da je srećan.

Što je uopšte duhovnost? Teško je to opisati riječima. To su, drugačiji hormoniod ovih koje navedoh ili angažovanje istih ali na drugom nivou...Duhovnost su... ja vjerujem, suprotne stvari ovim uslovljenim zadovoljstvima-za zadovoljstvo, primjetićete, uvijek nešto treba-uvijek novi fix pa bile to pare, pohvala, tepsija pečenja, kajin Eurokrema ili štogođ. I uvijek, čak i dok vas drma hormonski užitak, vi unaprijed žalite što će ubrzo proći i već mislite na sljedeći fix!

Evo kako ja to vidim, a ne mora značit da je tako: kada ste u rijetkim trenucima srećni-vi osjećate da sve je na svom mjestu, ništa ne biste mijenjali, ništa ne planirate, ne treba vam ništa, ničemu ne tražite mani, ne pokušavate ništa da promjenite, ništa ne očekujete... samo postojite i savršeno ste srećni time. Sve je... kako treba da bude. I ništa ne mora da se promijeni da bi ste vi time bili zadovoljni.

Duhovnim kategorijama (Ljubav, Sreća itd) ne treba – ništa. Prosto postojite i osjećate samo zahvalnost.

Sjetite se... kada ste npr. kao dijete śeđeli su pijesku i igrali se... ili kada ste držali čvrsto u zagrljaju voljeno biće... ili dok ste tonuli u beskraj sjajnih zvijezda ljetnje noći iznad vas... ili kad ste se „smijali iz sve duše“ (ne jer vas je neko na silu zagolica' po rebara i ne jer se na silu smijete drugovim bajatim forama)... potpuno prepušteni trenutku...đe je tad bila briga za platu, stanje u državi, NATO pristupanje, kinezi sa autoputem, loša sezona na primorju, skok cijena goriva, pljačke DPSa, granica sa tzv. Kosovom, Sveto Marović, državni dug, iritantni ukućani, Milov sat, Sutorina? Niđe. Nije postojalo ništa od toga.

No, danas se đecu uči: imaj para i bićeš srećan. Složiću se sa ovim čim bude moguće kupit frtalj Ljubavi ili Sreće u „Voli“. Mašina namjerno obesmišljava sve vrijedno.

[Arhitetka]

jel realno da i dalje pises hormone velikim slovom hahahaahahaha

[Caesar]

auh, koliki tekst. Masa riječi. Svaka čast.

[Ulix]

Evo u čemu je (ili bar ja tako mnim) suština: Čovjek je u svojoj suštini – narkoman.

Čru.
Bravo ti ga Šklempač.
Tetak ne spamuj.

[naftali]

Čovjek ma gdje hodao, pa svojim nesmotrenim pokretom stigao i do slijepe ulice,
beskraj nosi duboko u sebi.
Zvuči pomalo "istočnjački" - sve ono za čim čeznemo već je tu, ali to nije daleko od istine.

To ljudsko nutarnje čeznuće za vječnim oživotvoruje i najosušeniju granu naše krošnje.

Čovjek kada posvijesti svoju duhovnu jezgru, ulazi u proces integracije duhovnog i materijalnog.
No, mislim da je to moguće jedino uz Božju milost.

Najizvrsnija integracija duhovnog, duševnog i materijalnog ostvarena je u osobi Isusa Krista. (kako vjerujem).
I baš kad se učinilo da je u slijepoj ulici smrti i kraja, otvorila su se vrata Kraljevstva.

Očito - prije konačne integracije, pa i materijalne preobraženosti, čeka nas diskontinuitet u naravnu slijedu,
nakon čega dolazi spasenje. Stanje punine.
Čimbenik (faktor) integracije svih dimenzija u čovjeku je Ljubav. Jedino ona može sjediniti ono što nije sjedinjivo.

Jasno, za onoga tko vjeruje......
/čovjek u tome ide na rizik/

[Caesar]

Čimbenik (faktor) integracije svih dimenzija u čovjeku je Ljubav. Jedino ona može sjediniti ono što nije sjedinjivo.

Jasno, za onoga tko vjeruje......
/čovjek u tome ide na rizik/

Moje iskustvo je da ljubav kao sredstvo napravi samo nered. Razum je druga priča. Dakle, po meni razum kao sredstvo, a ljubav kao rezultat. Ovo ispada da ne vjerujem? Možda.

[Xerxes]

Riječi kojima se čovjek služi su jasno ograničene duhovnim... svaka riječ koju svi mi drugačije doživljavamo i definišemo ukazuju na duhovnost, nama svojstvenu, u neviđeno uskoj fonetsko misaonoj sprezi sa emocijama... počevši od "ljubavi" pa nadalje.

Najljepše bi bilo da se zadržimo na jednom stepenu razvitka i razjasnimo ga na atome... al cvrc, trajanjem smo ograničeni pa smo pomoću tehnološkog razvitka dokusurili realnost... od pamtivjeka ista duhovnost se predstavila kao bijeg od te konfuzne integralne realnosti, ali su joj benefiti potpuno drugačiji od onoga na šta nas reklame uče - "šta je sreća".

Malo se svakako "zastranilo", ali bi još interesantnije bilo viđeg dvoje đe se jednoglasno slažu o pravom i ispravnom duhovnom uzdizanju....... u vrijeme instant rješenja autoriteti su čudo nad čudima. Što li ih nema?

[naftali]

Moje iskustvo je da ljubav kao sredstvo napravi samo nered. Razum je druga priča. Dakle, po meni razum kao sredstvo, a ljubav kao rezultat. Ovo ispada da ne vjerujem? Možda.

Mogu te razumjeti. Mislim da ljudi većinom tako i doživljavaju stvarnost.
No, u rijetkim trenutcima, čovjek može postati svjestan kako je taj "nered" kojega kreira ljubav
zapravo uređeni nered i polazište za novu preobrazbu.
To su momenti kad je ljubav paradoksalna i kad se naš razum opire jer ne razumije ili ne naslućuje smisao.

U času kad je Isus umirao na križu, vladao je šok, nered, čak i razočaranje.
Isus viče "Bože, zašto si me ostavio?". Time nam pokazuje nužnost "nereda" kojemu je ishodište ljubav.
Jasno, u samom času to čovjek ne može vidjeti, niti imati svjesni uvid u događanje, ali
kasnije se pokazuje smisao - uskrs - novi, preobraženi život.

To može biti vidljivo i na antropološkoj razini kad se događa ljubav - ona se događa
na paradoksalan način: ljubiš ono što se čini gotovo neljubivim.
Ljubav unatoč....svemu i svakomu.

Možda je ćorsokak i duhovnost mnogo bliže nego očekujemo.

[pecaros]

Ova apstinencija u komentarima na ovu temu izgleda iscjeljujuće djeluje na mnoge Blago sam tehnički "nokautiran" i zabezeknuto zbunjen .....je li moguće da čitam nekoliko postova za redom i da se osjećam fino
Ali!!!.......Ne vjerovati u Stvoritelja a "vjerovati" u duhovan dio sebe ne ide nikako jedno sa drugim. I sve dok ljudi ne shvate da je UOPŠTENO POJAM LJUBAVI isključivo platonske prirode i da samo KAO TAKVA i može da postoji, vi je bistvujete u komforu svojeg duha Tako da gore neđe pomenuta "narkomanska zavisnost" pogotovo kad se radi o žensko-muškim odnosima i ne pije vodu. Samo ako ste stvarno svjesni bogatstva svog duha!

[Ulix]

Da li je zbog toga što je meni ovo previše neodređeno ili što smo nas dva već diskutovali oko ovih stvari ali ja moram prokomentarisat.
Ideja je uvijek filosofske prirode, ali ljubav ne može biti samo pojam. Kako kaže Epikur ne objašnjavaj svoju filosofiju otjelotvori je! Tako je i Ljubav otjelotvorena u vidu Gospoda. Vidiš koliko je veliki značaj za ljude toga događaja! Nego da ne ulazimo u religijske detalje na ovoj tem previše.
Čovjek koji živi recimo na nekom pustom ostrvu i nikada nie čuo za stvoritelja i nije mu pripovijedano može biti duhovan a da ne nazove to nekim određenim imenom. Može bit ali ne mora da znači. Kada makneš rijeći Stvoritelj, BOg, Jahve, Allah koji se sada koriste da podijele ljude niko neće imati ništa protiv "duhovnosti". Naravno ja ne želim da udovoljavam nikome na taj način, ali hoću da kažem da možemo da govorimo o ovim stvarima a da se ne upetljavamo sa nekim pojmovima već da govorimo iskustveno.
Šklempač je iznio odličnu opservaciju. Zavisnost ljudi se odnosi na vezanost za doživljavanje u ovom tijelu, koja postaje presudna tokom našeg života na taj način što polako zaboravljamo da je sve ovo prolazno i odjednom naše tijelo koje je samo instrument ispoljavanja i upoznavanja i doživljavanja prije svega sebe, postaje naš tamničar. Malo ko to može da izbjegne u stvari niko.