Nakon više od deset kišnih dana, 08. juna 2004. konačno je granulo sunce te sam nanovo otvorio svoju apoteku, više kako bih je dokumentovao sa par fotografija nego li što sam imao volje da taj lijepi dan potrošim zadijevajući narod koji je, očevidno, zazirao od ove neobične ustanove.
Međutim, izgleda da se po Cetinju prosula priča o ovoj neobičnoj ustanovi, pa to nije mimoišlo ni paravojne organizacije u sastavu Srpske Pravoslavne Crkve, koje više od decenije predstavljaju (duhovne) okupacione snage, stacionirane u objektima nekadašnje Kraljevine Crne Gore.
Nije trebalo dugo čekati da se pojave grupe golobradih pripadnika obližnje Bogoslovije, čiji odlučan nastup nije ostavljao mjesta bilo kakvoj sumnji...
- Što ste po nacionalnosti? - odlučno upita glavni među njima.
- Crnogorac! - moj jednako odlučan odgovor učinje da se kao po komandi okrenuše i odoše
Pošto sam znao da ovo neće biti njihova jedina provokacija, nastavih sa (duhovnim) pripremama, kako bih spremno prihvatio njihovu sljedeću posjetu. Nijesam dugo čekao jr se ubrzo primače nova grupa od njih nekoliko, koji pomno prostudiraše moju terapijsku ponudu. Jedan od njih mi se okrenu i odlučno reče:
- Ja ovo ne vjerujem!
- Koje? - upitah nezainteresovano...
- Ovo gledanje u ćikaru...!
- Da li ti vjeruješ da ne vjeruješ? - krenuh u zbunjivanje kontrapitanjem
- Ne vjerujem jer je to praznovjerica!
- Dobro sad to, ali vjerovanje da u nešto ne vjeruješ jeste izvjesna vrsta vjere...
- Da li vjerujete u Boga?
-Vjerujem...! - odgovorih tako spremno te ih zbunih onako đuture i potpuno, tako da se, ćutke, pogledaše među sobom...
-... vjerujem u sve što me okružuje, jer su sve to aspekti Boga u koga ja vjerujem, uključujući i vas.., umjesto da vjerujem u popovske priče kojima su izloženi svi oni koji ni u sebe ne vjeruju
Ovo je, izgleda, bilo mimo očekivanja jer jedan pokuša sa pitanjem da li vjerujem u Sveto Pismo i njegove poruke, na što odgovorih da sam se itekako pitao kako je moguće da Jakov ne prepozna ženu (Rahelu) koju su mu podmetnuli a za koju je dirinčio deset godina, a to vjerovatno iz razloga što mu je od dugog čekanja "...pao mrak na oči".
Smatrajući da moja diskusija postaje neozbiljna, viđeh da se spremaju otići, kad mi pade na pamet da oni u stvari ne predstavljaju pacijente već, štaviše, moj potencijalni kolegijum.
Zato okrenuh priču u tom pravcu, opominjući ih da je njihovo polje rada itekako nalik na ovu moju ustanovu jer i kod njih dolaze ljudi kako bi se ispovijedili i našli utjehu u molitvama, tako da bi se obližnji manastir, ukoliko bi bio ustanovljen na stvarnim postulatima njihove vjere, s pravom mogao nositi naziv i funkciju
- Duhovnog Sanatorijuma.
Na kraju ih opomenuh da će, kad postanu pastiri svojih stada, svojoj pastvi odredjivati slične ili istovjetne terapije koje se mogu naći u mojoj apoteci (utjeha, oproštaj i dr.) i ambulanti, te ne bi bilo zgorega da se udružimo ali oni, izgleda, nijesu mislili tako...
U stvari, bilo je očevidno da i ne moraju misliti, jer - vjeruju...
- M -
Bookmarks