U prvih nekoliko godina po otkriću Potosija, Španjolci su doveli 6 000 afričkih robova da rade u rudnicima, ali oni su uskoro pomrli na visokoj nadmorskoj visini. Kolonijalna se uprava onda okrenula prema domorocima, prislivši ih da, kao oblik prisilnog rada, ili mita kako se to zvalo na kečuanskom jeziku, rade u rudnicima bez plaće. Domoroci su morali dolaziti s udaljenosti od stotine kilometara sa svih dijelova visišta Perua i Bolivije kako bi radili u tim rudnicima. Otprilike su radili jednu godinu od svake četiri, premda po zakonu nisu bili obvezni raditi više od jedne svakih sedam godina. Obitelj svakog rudara morala mu je osigurati hranu i svijeće koje su mu bile potrebne za svjetlost u rudnicima. Domoroci bi u ponedjeljak ujutro išli u rudnike i iz njih nisu izlazili sve do subote. Svaki je čovjek morao iskopati svoju dnevnu kvotu rudače od jedne tone i četvrt. Tu bi rudaču zatim utovario u vreće teške preko 50 kg i odnosio ih do glavnog tunela. To je zahtijevalo vučenje i guranje vreća kroz labirint malih tunela koji su bili jedva široki da se kroz njih stisnut provuče, kao i nošenje i penjanje stotinama metara po nezgodno postavljenim ljestvama. U prvom desetljeću tog sustava, četiri od pet rudara umrlo je u prvoj godini prisilnog zaposlenja u rudnicima.
Premda je Potosi bio glavni izvor, Španjolci su također otvarali rudnike srebra u zapadnim planinama Meksika. Godine 1546. Juan de Tolosa je otkrio još jednu veliku srebrnu žilu na zemlji naroda Chichimeca, zvanom Zacatecas. On je rudnik nazvao La Bufa. S obzirom da je Meksiko bio puno veći od Bolivije, u njemu je bilo puno više rudnika. Nakon La Bufe, španjolski izrabljivači su 1548. otvorili rudnik u Guanajuatou, 1549. u Taxcou, 1551. u Pachuci, 1555. u Sombrereti i Durangu, te 1569. u Fresnillu. Premda nijedno pojedinačno nalazište u Meksiku nije nikada dostiglo nečuvenu proizvodnju basnoslovnog rudnika Cerro Rico u Potosiju, ukupna je proizvodnja daleko nadmašivala onu iz Potosija. Na grbu tog grada je pisalo: "Ja sam Potosi, riznica svijeta i zavist kraljeva".
Između 1500. i 1650. godine, zlato opljačkano iz Amerika pridodalo je barem 180 do 200 tona europskoj riznici. Ta količina zlata 1980-ih je procijenjena na 2 800 000 000 američkih dolara. Nekoć jednostavne crkve poput one u Toledu odjednom su se vinule do novih visina, proširivale se i imale ugrađene nove prozore kako bi Sunce obasjavalo golemu zbirku zlata i nakita iz Novog svijeta. Katedrala u Toledu hvali se monstrancom od 250 kg iz 15. stoljeća za koju se kaže da je načinjena od pozlaćenog srebra od pljačkovine domorodaca koju je natrag donio sam Kolumbo. Zahvalni konkvistadori i zahvalne monarhije punili su crkve zlatnim raspelima, zlatnim kipovima svetaca, pozlaćenim okvirima slika, zlatnim relikvijarima i zlatnim grobnicama. Španjolci su istopili američko zlato kako bi oblikovali zlatne kaleže, tacne i druge religijske predmete, koji su i danas u uporabi u španjolskim gradovima poput Seville i Toleda. Samo Cordoba ima 29 procesija u kojima masa korača noseći visoke srebrne križeve od ukradenog srebra, a u cijeloj Andaluziji tijekom Velikog tjedna maršira preko 300 procesija. Ona u Sevilli najveća je i najemocionalnija od svih. Silni križevi izrađeni su od zgrnutog bogatstva američkih domorodaca.
Arhitekti europskih palača stavljali su zlatne listiće na stropove, dodavali zlatne anđele u kutove, vezli lozu zlatnog grožđa između njih i napuhavali zlatne oblake kako bi ispunili bilo koji nepokriven prostor. U prvih 50 godina osvajanja Amerike, količina srebra i zlata koja je cirkulirala u Europi se utrostručila, a godišnja proizvodnja u Americi bila je deset puta veća od zajedničke prozvodnje ostalog svijeta. Kraljevska carinarnica u Sevilli, jedinoj službenoj španjolskoj ulaznoj luci za pljačkovinu iz Amerike, zabilježila je 16 000 tona srebra koje je tijekom tog doba ušlo. To bi na tržištu srebra 1980-ih imalo vrijednost od 3 300 000 000 dolara. Nezakonitom trgovinom i gusarenjem moguće je doveženo još drugih pet ili više tisuća tona srebra. U Napulju je 1570. u optjecaju i štednji bilo 700 000, a 1751. već 18 000 000 dukata. U Francuskoj, koja je pljačkašku kampanju počela puno nakon Španjolske, 1670. je u optjecaju bilo 120 000 000 franaka, a 1770. petnaest puta više (2 000 000 000 franaka).
Poplava američkog srebra u Aziju došla je izravno iz Acapulca preko Pacifika preko Manile na Filipinima, gdje su se s Kinom razmjenjivale mirodije i porculan. U Kini je 1368. godine srebro imalo vrijednost četvrtine vrijednosti zlata, ali do 1737. je uslijed europske pljačke Amerike omjer bio jedan prema dvadeset.
Pljačka Amerike nepovoljno je utjecala na Osmansko Carstvo, čijem je srebrnjaku (akce) odjednom koncem 1584. godine vrijednost pala na polovinu svoje prijašnje vrijednosti u izljevu nenadzirane inflacije. Turski je srebrnjak izgubio svoje važno mjesto u svjetskoj trgovini i nikada ga nije vratio. Nakon stoljeća borbe između muslimana i kršćana, američko je srebro za idućih pola tisućljeća vjerojatno učinilo više u potkopavanju islamske velesile negoli ijedan drugi čimbenik.
Bookmarks