Istina,
Britanija je počinila niz genocida koji su joj osigurali bogatstvo i kolonijalnu
nadmoć nakon što se iz Virginije i dijelova Kariba proširila na tlo Sjeverne Amerike. Glavni joj je cilj bio uništavanje lokalnih plemena koja su joj smetala u teritorijalnom širenju. Iako je jako teško napisati sve zločine Britanaca, činjenica je da su naučili nešto od Španjolaca te su napade na domorodačko stanovništvo
izvršavali u malim grupama ubijajući po 50-100 ljudi u jednoj akciji kako ne bi privukli neželjenu pozornost javnosti.
Godine 1623. namamili su sve mirne poglavice u svoju utvrdu te su ih javno pogubili nakon čega su uništili okolna plemena. Taj je masakr poznat kao događaj u Wessagussetu. 1623. su namamili 200 poglavica u Pamunkey kako bi s njima imali mirovne pregovore, a nakon što su poglavice Powhatana stigle u englesku bazu, pobijeno je 250 Indijanaca.
“Rat protiv Pequota” je zapravio bio masakr koji su Britanci počinili nad plemenom ovih Indijanaca. Pa ipak, propaganda je činila svoje, a zločinci su postajali heroji i mučenici.
Pored masakra Pequota na rijeci rijeci Mystic iz 1637. (kojem možemo zahvaliti prvi američki nacionalni praznik) Britanci su ubili preko 100 nenaoružanih Indijanaca u Massapequi kako bi demoralizirali ostale domoroce. Te iste godine Britanci osiguravaju četu nizozemskih plaćenika kako bi za primjer spalili selo Lenapa u gluho doba noći. Živo je spaljeno 500 muškaraca, žena i djece. Događaj je poznat kako masakr u Pound Ridgeu. 1675. kolonijalna milicija napada selo Narragansetta, ubijajući 40 ratnika i žive spaljujući 300 indijanskih žena i djece. Iste godine Britanci napadaju Indijance u Turners Fallsu, Massachusettsu, ubijajući barem 100 žena i djece. Kolonijalni guverner Karoline okupio je vojsku i napadao okolna indijanska sela ubijajući pri tome 1000 Indijanaca i porobljavajući barem 2000 domorodaca plemena Apalachees. 1704. kanadsko-francuska milicija napada selo u Deerfieldu, Massachusettsu, ubijajući pri tom 50 Indijanaca i porobljavajući preko 100 ljudi. 1712. milicija Sjeverne Karoline napada selo Tuscarora ubijajući pri tome 300 Indijanaca, dok je nekoliko stotina prodano u roblje. Iste godine Britanci napadaju Neoheroku, glavni grad Tuscarora, spaljujući na lomači 200 Indijanaca, dok je oko tisuću ubijeno na druge načine i porobljeno. 1759. Britanci ubijaju 50 žena i djece Abenaki Indijanaca u St. Francisu.Interesantno je da nemamo podrobne podatke o ubijanju domorodaca od strane Britanaca na Karibima, a izvješća o ubijanju Indijanaca u Sjevernoj Americi poprilično su “mršava”.Britanski prikaz “pravilnog utovara roblja”.
Britanci su najveće bogatstvo, jednako kao i Španjolci, osigurali preprodajom i prijevozom robova iz Afrike. Poznato je kako je prvi službeni utovar robova za britansku krunu izvršen pod vodstvom kapetana Johna Hawkinsa 1562. za vrijeme kraljice Elizabete I. Hawkins je u periodu od šest godina napravo tri takva “pothvata” prodajući 1200 Afrikanaca, no, prodao ih je u španjolske kolonije jer je tamo cijena bila bolja. Isprva su Britanci punili kraljevsku riznicu preprodajom robova Portugalcima u Brazilu i Španjolcima na Karibima i u Amerikama, no ubrzo se pojavila potreba za robovima na sve većim i brojnijim britanskim plantažama, te su se morali obratiti Nizozemcima za dodatnu pomoć u ‘nabavci’ radne snage. U 245 godina trgovanja robljem od Hawkinsa do britanskog ukidanja trgovine robljem 1807., psihopati iz Londona napravili su sveukupno 10 tisuća putovanja u Afriku, dok je roblje za istočne kolonije bilo osigurano s 1500 putovanja. Profesor David Richardson izračunao je kako su Britanci samo za svoje potrebe na Karibima i u Americi prenijeli 3,4 milijuna afričkih robova, no smatramo kako bi ova brojka (zbog skrivanja i utaje poreza) mogla biti puno veća.Kratki prikaz trgovine robljem.
Već 1670. Britanija postaje glavna preprodavačica robova; smatra se da je tada preko njihovih luka preprodano u Ameriku preko 80 tisuća robova na godinu. Oko 42 tisuće godišnje je preveženo isključivo britanskim brodovima. Ogromni profit koji je generirala preprodaja roblja osigurala je širenje britanskih kolonijalnih teritorija i bogaćenje nekolicine robovlasnika, uključujući i samu kraljevsku obitelj. Zlato osigurano prodajom robova omogućilo je stvaranje industrijske revolucije, najvećih banaka, investicijskih kompanija, brodograditelja, privatnih vojski i trgovinu drugim robama, poput opijuma, čaja, vune, pamuka, svile i, naravno, šećera i šećerne melase. Do kraja 18. stoljeća zapadne britanske kolonije osigurale su četiri milijuna funti u zlatu koji su se slili u džepove nekolicine Britanaca. Tada je James Houston, namještenik kompanije za trgovinu robljem zapisao sljedeće:“Kakva je ovo veličanstvena i avanturistička trgovina. Ona je os oko koje se vrti sva druga trgovina na planeti.”
Naravno ne smijemo zaboraviti kako afričko roblje Britancima ne bi donijelo nikakav profit da se kolonije nisu stalno širile, a već pretpostavljate na čije ime i na čiju štetu su se širili.Kako bismo dobili što bolji pregled stvarne povijesti SAD napominjemo podatke koje je prikupila web stranica Nacionalnog udruženja za istraživanje genocida nad Indijancima SAD-a pod nazivom “United to End Genocide“:U trenutku dolaska europskih kolonizatora na područje današnjeg SAD-a je živjelo preko deset milijuna Indijanaca u preko 500 plemena, zbog organiziranih zvjerstava i sistematskog genocida 1900. je ostalo manje od 300 tisuća Indijanaca na području SAD-a.Do 1900. godine na tlu SAD-a je ostalo manje od 300.000 starosjedilaca i svi oni su bili natrpani u rezervate, sva građanska prava su dobili tek 1968.
Europska ekspanzija na tlo Sjeverne Amerike, bez obzira je li bila motivirana bogaćenjem i pronalaskom zlata ili pak bijegom od vjerskih progona, je vodila uništenju starosjedilačkih naroda i njihovog načina života. Bolesti i glad su bile glavne ubojice. Kolonisti su u potrazi za zlatom i bogatstvom organizirali nasilne napade na starosjedioce što je vodilo ka sve većem neprijateljstvu. Nakon nekoliko ratova između kolonizatora i starosjedioca, domaće stanovništvo je pretrpjelo goleme gubitke u životima, a starosjedioci su izgubili i zemlju te su se u budućnosti morali nositi i s otvorenim rasizmom.Američki starosjedioci su dobili osnovno građansko pravo tek 1924. kada je američki Kongres Indijancima priznao “dvojno državljanstvo” (ono od SAD-a i prvotnih nacija/plemena). Pa ipak pravo glasa su starosjedioci dobili tek 1965., a nakon tri godine su američki starosjedioci dobili pravo “slobode govora” kako pred sudovima, tako u javnosti. Drugim riječima sve do 1968. američke je Indijance mogao opljačkati bilo tko bez straha od zakonske kazne, pred sudom se nisu smjeli braniti, nisu imali pravo na odvjetnike, bilo tko ih je mogao oteti i natjerati na robovski rad ili pak silovati, te nisu imali vlasnička prava kako nad zemljom, tako nad kućama, automobilima (pokretnom i nepokretnom imovinom).
Bookmarks