Ne znam da li sam upotrijebio pravi termin, ali eto shvatio si na što aludiram. Jasno je ali stvarno, da većina ljudi apsolutno ne želi živjeti bez u iluziji. Možda sam već pisao, prošle godine sam prolazeći pored Čačka, svratio u ulicu gdje smo živjeli par godina jer je moj otac imao privremeni posao tamo. Svratio sam jer sam se prisjećao trotoara na kojem sam dočekivao oca sa posla...prisjećao sam se mjesta gdje nas je vodio da igramo badmintom, čak sam i to mjesto pronašao, imao sam 5 godina tada. Pamtim dakle sve što je vezano za neku emociju. Tačno, pamtim i prve patike adidas iz planike koje mi je kupio davno u Titogradu ali ta sjećanja nisu vezana da oblik materije,. Osjećaj sreće i ljubavi lebdi izviše svih tih stvari. Što nam to nameće današnje vrijeme? Uradićemo nešto dobro nekome samo pod uslovom da imamo neku korist. Mi trgujemo prirodnim nagonima u skladu sa današnjim duhom potrošačkog društva i sticanja nečega kao jedinog atoma pokretača, trgujući. Najgore je što i djeca učena iskustveno, onim što roditelji čine, idu autodestruktvnom džadom, misleći da su to putevi mudrosti koji će ih nekada dovesti do boljeg materijalnog statusa od njihovih roditelja. Posebno je zamah lažne sreće i promocije materijalnog statusa postao snažan pojavom fejsbuka i instagrama. Ja kada čujem danas nešto normalno, iznenadim se. Dobre stvari su postale rijetke. Lijepo ponašanje i odsustvo foliranja i izvještačenosti su postale toliko strane da se posmatraju kao nešto naivno...
Reply With Quote
Bookmarks