Zanima me mišljenje članova foruma o jednom istorijsko-duhovnom fenomenu: uprkos dubokoj i razrađenoj duhovnoj tradiciji hinduizma — koja uključuje Vede, Upanišade, Bhagavad Gitu, praksu joge, meditacije, pojam karme i reinkarnacije, te koncept sveprožimajuće božanske svesti (brahmana) — veliki broj ljudi na indijskom potkontinentu kroz vjekove prešao je u islam. Danas se ti potomci u velikoj meri identifikuju kao Pakistanci i Bangladešani.
Ne pitam ovo iz političkog, već iz metafizičkog i duhovnog ugla:
Šta je u učenju islama moglo biti toliko privlačno i duhovno ubedljivo da su ljudi, čije su zajednice vekovima bile uronjene u veoma razvijene duhovne sisteme, odlučili da napuste svoju tradiciju?
Da li je razlog bila jednostavnost islamskog monoteizma u odnosu na kompleksnost hindu panteona?
Možda socijalni faktori (kastinski sistem, ekonomska neravnopravnost)?
Ili je u pitanju bio dublji osećaj duhovne istine koji su ljudi prepoznali u poruci islama?
Moja duša je ostrvo.
Moj auto je ford.
Bookmarks