Probala sam ići na Yogu i shvatila sam da sam preveliki realista za takve stvari. Jednostavno, ne mogu toliko mozak da opustim. Možda nije u pitanju ni mozak, ne znam. Na kraju vježbi, ležimo u mračnoj prostoriji, neka lagana muzika, ova žena stvarno divna, priča da zamislimo da smo na nekoj zelenoj livadi i tako to, a ja razmišljam što ću za večeru, što sjutra da spakujem za Herceg Novi itd. Jednostavno za mene su smao realne stvari. Recimo teretana mi toliko prija sad da je to nvejerovatno, za tijelo naravno, a bogami i za oslobadjanje uma onih stvari koje opterecuju.
Shvatam i one ljude koji meditiraju, jednostavno kao što ja ne mogu, njima to prija. Podržavam.
Bookmarks