Originally Posted by
Walrus
Ja Control gledam sa posebnog stanovišta jer veoma cijenim Joy Division. U tom smislu, film je potpuno promašen. Plitak.
Međutim, što je važnije, i kada ne bih znao za njih i njihovu muziku, film bi mi ipak bio loš. Control je biografski film, a životu svog junaka, koji je među autorima kao Rembo među pjesnicima, polazi sa aspekta tek procvale tinejdžerke, besmislenim glorifikovanjem, naglašavanjem sasvim beznačajnih elemenata iz njegovog života, nespretnim zapletom, nedovoljno objašnjenim ljubavnim trouglom, najsmješnijim koji sam do sada vidio (po principu - on ih voli obje, jedna je domaćica, druga prava neobuzdana femme, on bi otišao sa ljepšom, ali ipak mu, na kraju krajeva treba i domaćica, što će kako će, ma ako ne mogu i femme i domaćicu, bolje nek' me nema, kazniću sebe kroz simbolično vješanje o spravu za sušenje veša)
Da se razumijemo, ne smeta meni što ga je prikazao kao običnog čovjeka, već mi smeta što je to uradio na potpuno neprimjereno patetičan način, samodovoljno, kao da će samo ime Curtisa učiniti da film dobije potrbnu dubinu i ozbiljnost, te da su stoga inteligentan dijalog, priča i precizno definisani likovi sasvim izlišni.
I što me dokrajčilo, vjerovatno ćete se sjetiti, to je onaj dim na kraju, kada ga kremiraju... Ian ode, svi prijatelji, članovi benda (prikazani pažljivo i duboko, otprilike kao i epizodni likovi u Zagoru) tužni pretužni, a dim ide ka nebu...
Pa posle kažite da bi Herzog bio previše poetičan.
Jedino vrijedno u filmu je ono malo David Bowie muzike sa albuma Low.
Bookmarks