Fakta O Autokefalnosti Crnogorske Pravoslavne Crkve

[Zvek_Zivi]

FAKTA O AUTOKEFALNOSTI CRNOGORSKE PRAVOSLAVNE CRKVE


Rasprava o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve potvrdjuje pravilo da se skoro svako pitanje može iskoristiti u političke svrhe. Obično se u tom slučaju fakta zanemaruju. Istina nije bitna. Važno je jedino ubijediti nedovoljno informisane u svoju verziju tumačenja neke pojave, dogadjaja ili zbivanja.

Kada je prije nekoliko godina, na zahtjev respektabilnog broja pravoslavnih vjernika obnovljena Crnogorska pravoslavna crkva, tome se oštro suprostavila Srpska pravoslavna crkva i prosrpski orjentisani pravoslavni vjernici, negirajući joj pravo postojanja. Potpuno su zanemarene istorijske činjenice da je ta crkva postojala sve do 17.06.1920.godine kada je poslije stvaranja jedinstvene države SHS (Crna Gora je izgubila i ime i državu), proglasom kralja Aleksandra došlo do objedinjavanja pravoslavnih vjerskih zajednica. Do tada je na ovim prostorima postojalo šest posebnih crkvenih oblasti: Mitropolija Srbije, Crnogorska i Karlovačka mitropolija koje su bile autokefalne, Srpska crkva u Bosni i Hercegovini, Dalmatinska crkvena oblast i crkvena oblast u staroj Srbiji i Makedoniji koje su bile pod vlašću Carigradske patrijaršije. Stvaranjem nove države – Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca sve su ove crkvene oblasti ujedinjene u Srpsku pravoslavnu crkvu. Konačnu unifikaciju SPC sprovela je 1931.godine kada je donijet i njen Ustav po kojemu je najveća crkvena vlast pripala Svetom arhijerejskom saboru, dok je upravnu vlast vršio patrijarh i Sveti arhijerejski sinod. Tako je to ostalo sve do raspada SFRJ. Ali, SPC nastoji svim silama da zadrži stečenu privilegiju i ospori pravo na samostalnost pravoslavnim crkvama u novostvorenim državama poslije raspada bivše Jugoslavije, jer to nije u skladu sa njenim interesima. Zato ne priznaje postojanje ni Makedonske pravoslavne crkve, iako je Makedonija nezavisna država sa pravom njenih pravoslavnih vjernika da imaju svoju crkvu. Pretenzije SPC da zadrži crkvenu vlast, materijalne i druge privilegije i na prostorima van Srbije u skladu je sa aspiracijama velikosrpstva.

Da bi se shvatio ovakav stav SPC treba imati u vidu da u pravoslavnom svijetu ne postoji jedinstveni vjerski centar kao kod katolika koji imaju jednog zajedničkog poglavara za sve katoličke vjernike na svijetu. Djelovanje jedne crkve u pravoslavlju ograničeno je na prostore dotične države. Zato i postoje samostalne, autokefalne – Ruska pravoslavna crkva, Grčka pravoslavna crkva, Bugarska pravoslavna crkva itd. Negiranje prava obnove autokefalne CPC u suštini znači negiranje prava na postojanje crnogorske nacije, države, jezika, samobitnosti, zadržavanje matreijalnih i drugih dobara.

Pitanje autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve argumentovano je obrazložio naš poznati istoričar dr Živko Andrijašević u knjizi istorijskih eseja iz kojih prenosimo odlomke:

[Zvek_Zivi]

Pitanjem autokefalnosti pravoslavne crkve u Crnoj Gori, ponajviše se u posljednjoj deceniji 20. vijeka bavio dr Aleksandar Stamatović, koji je svoje kritičko tretiranje ove problematike sintetizovao u knjizi “Pitanje autokefalnosti crkve u Crnoj Gori” (Podgorica, 2001). Čitava Stamatovićeva knjiga, u suštini, predstavlja pokušaj da se ospore svi izvori koji potvrđuju postojanje autokefalnosti, tj. da se dokaže da izvori koji potvrđuju autokefalnost ništa ne znače, ili znače ono što on misli da bi trebalo da znače. Ovakvim kritičkim diskursom, dr Stamatović je faktički potvrdio da protivnici stava da je pravoslavna crkva u Crnoj Gori bila autokefalna i nemaju neki konkretan izvor da ona nije bila autokefalna, već da svoje tvrdnje temelje na osporavanju onih izvora koji tu autokefalnost dokazuju. Oni, dakle, ne koriste izvore da bi određeni stav dokazali, već svoje stavove dokazuju tako što osporavaju relevantne izvore. To je i razumljivo ukoliko se zna da za trajanja nezavisne crnogorske države nema nijednog dokumenta u kojemu se decidno kaže - pravoslavna crkva u Crnoj Gori nije autokefalna, a ima na desetine u kojima se izričito tvrdi da jeste bila autokefalna. I kada imamo takvu situaciju, onda je prirodno da osporavatelji autokefalije moraju dokazivati da episkop Milaš, u stvari, misli suprotno od onoga što piše, da Carigradska patrijaršija nije nikada priznala crnogorsku autokefalnost, iako sekretar Mitropolije (F. Radičević) u zvaničnom crnogorskom časopisu 1889. tvrdi suprotno, a i Carigradska sintama to potvrđuje, te da Ralis i Potlis, u stvari, ne znaju šta pišu, iako pišu to što pišu. I tako redom.

Upravo slijedeći ovakvu metodologiju, dr Stamatović, recimo, tvrdi da su članovi crnogorskog Ustava iz 1905. Ustava Sv. Sinoda i Ustava Konsistorija, kojima se reguliše položaj pravoslavne crkve, tj. utvrđuje njena autokefalnost, “u koliziji sa kanonima” (nav. djelo, 39), te da “Crkva u Crnoj Gori nije ispunjavala kanonske uslove da bude autokefalna” (isto, 40). To se, kaže dr Stamatović, “vidi iz direktno citiranih kanona, a i iz komentara Nikodima Milaša”. Dakle, tvorac ustava za pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori negira sebe samoga. A kakva li je tek onda moralna i duhovnička problematičnost crnogorskog mitropolita Mitrofana Bana, kada je pristao da bude na čelu nekanonske i političkim nasiljem ustrojene “avtokefalne crkve” (Ustav Knjaževine Crne Gore, čl. 40)? Jer, Stamatović tvrdi da su ova ustavna rješenja proizvod apsolutizma knjaza Nikole, a Mitrofan Ban se protiv njih, koliko je poznato, nije baš ni malo bunio. Naprotiv, bio je poslušan, zahvalan i ponizan, sve dok je kralj bio kralj.

Nadalje dr Stamatović tvrdi da Ruski Sinod nije dao autokefalnost Crnogorskoj mitropoliji, a da jeste - “do sada, za blizu dvije stotine godina, bio bi od nekoga pronađen i objavljen (taj dokument), a naročito od samih autokefalaca.” (nav. djelo, 56) Dakle, nema dokumenta - nema ni autokefalnosti. Ko hoće da dokaže suprotno, neka “kopa” po ruskoj crkvenoj arhivi. Neobično da dr Stamatoviću ne smeta stav Lj. Durkovića-Jakšića o ovom pitanju: “Rusi su prvi, koliko je poznato, ubrojili Crnogorsku mitropoliju u red autokefalnih crkava.” (Istorijski zapisi, 1, 1953, 86.) I kome sada vjerovati - Stamatoviću ili Durković-Jakšiću? Da bi dokazao da Ruski Sinod nikada nije priznao crnogorsku autokefalnost, dr Stamatović navodi da je izvor svih nedoumica “neka ruska Sintagma iz 1851.” (nav. djelo, 57), kao da Sintagme u Rusiji objavljuje ko mu drago. Pravo je čudo kako dr Stamatoviću nije dovoljno znakovito zašto Ruska crkva nije tada reagovala na ove “proizvoljnosti” autora Sintagme. I to Ruska crkva koja je zbog pet rečenica ekskomunicirala Lava Tolstoja! Zar je moguće da oštrom kaluđerskom oku promakne čitava jedna “nekanonska” autokefalna crkva? Nije, naravno. Znao je to i mitropolit Amfilohije, a zna i dr Stamatović. I šta onda biva? Mitropolit Amfilohije 1992. godine traži od Patrijarha Moskovskog da mu službeno potvrdi da li je Ruska crkva ikada priznala autokefalnost mitropolije na čijem je čelu. Moskovski Patrijarh i Sveti Sinod 13. novembra 1992. odgovaraju mitropolitu Amfilohiju da tako što oni nikada nijesu učinili. Ovo “bratsko pismo” objavljuje i dr Stamatović, a za Rusku Sintagmu iz 1851. godine kaže da je “do sada nepronađena” (nav. djelo, 58). Nevjerovatno kako su te ruske Sintagme zagubljive!

Ništa bolje stvari ne stoje ni sa Carigradskom sintagmom iz 1855. godine, u kojoj su pravnici Ralis i Potlis naveli pod rednim brojem devet Crnogorsku mitropoliju kao autokefalnu. Dr Stamatović, istina, ne navodi da li je i ova Sintagma negdje zagubljena, ali objašnjava da su njeni tvorci samo preuzeli podatke iz Ruske sintagme, što je tačno, i tako dodatno zakomplikovali stvar. A onda su ostali crkveni istoričari, smatra Stamatović, preuzeli njihove podatke “zdravo za gotovo, ne pozabavivši se njegovom suštinom, i ne osvrnuvši se kritički na izvore” (nav. djelo, 57) Eto, u tome je čitava “zabuna” oko crnogorske autokefalije, objašnjava dr Stamatović. Ove Sintagme su, prema Stamatovićevom mišljenju, uspjele “zbuniti” i najvećeg srpskog kanonistu dr Nikodima Milaša: “Vrlo je interesantan i Milašev izraz, da se Mitropolija Cetinjska ‘smatrala' nezavisnom. I tu je tumačenje statusa njenog vrlo klimavo, pa izgleda da ni sam Milaš nije bio sasvim siguran u njega.” (nav. djelo, 66) Da je episkop Milaš Stamatovićev savremenik, stav da ni sam Milaš nije bio “sasvim siguran” u svoju konstataciju, mogao bi značiti da se Milaš požalio Stamatoviću i priznao mu da nije “sasvim siguran” u ono što je napisao. Episkop Milaš je umro 1915. godine, pa je neobjašnjivo kako je dr Stamatović mogao znati kakve su sumnje morile ovog episkopa. Međutim, ono što u vezi sa Sintagmama Stamatović priznaje, i što dovodi u pitanje njegovu ranije izrečenu sumnju u valjanost Sintagmi, jeste da su one samo uvažile status quo (nav. djelo, 85)! Dakle, Crnogorska mitropolija je bila faktički autokefalna, pa su autori Sintagmi samo konstatovali postojeće stanje. S ovakvim Stamatovićevim stavom se apsolutno slažemo, ne sporeći da se o ostalim aspektima crnogorske autokefalije može, i treba, raspravljati.

Iz navedenog osvrta nesporno je da Stamatovićevo tumačenje ove problematike, kao uostalom i Durković-Jakšićevo, predstavlja jedan obrazac neutemeljenog istoriografskog mišljenja. Takvo neutemeljeno istoriografsko mišljenje dovodi onoga koji ga zastupa najprije u logički, pa onda neminovno i u naučni bezizlaz. Kada se dokazivanje teze, koja je inače neodrživa, unaprijed postavi kao cilj istoriografskog posla, onda je neminovno da istoričar dođe u sukob s izvorima, a time i s istorijskim kontekstom koji ti izvori pouzdano odražavaju. Ne može se, recimo, tvrditi da crnogorsku autokefalnost Carigradska patrijaršija nikada nije priznala, kada je Crnogorska mitropolija u katalogu Carigradske patrijaršije, izdatom u aprilu 1855, upisana kao autokefalna (Milaš, 132). Istina je da istoričari ne raspolažu dokumentom kojim je Crnogorska mitropolija tu autokefalnost tražila, ali ovaj katalog potvrđuje da je ona tu autokefalnost dobila (imala). Da li onda nepostojanje dokumenta da je autokefalnost tražena, mora značiti da ta autokefalnost nikada nije dobijena ili da nije postojala? Da li je moguće da je podatak u katalogu Carigradske patrijaršije netačan, samo zato što nije pronađen dokument o traženju statusa koji je u ovom katalogu jasno utvrđen? Neobičan je i Stamatovićev odnos prema značenju Carigradske ili Ruske sintagme (za koju on kaže “neka), kao da su u pitanju privatna izdanja, a ne publikacije koje su sinodalno, dakle, zvanično odobrene i koje su kao takve obavezne za pravoslavne pomjesne crkve (Milaš, 79-80). Ne može se odbacivati jedan nesporni i zvanični izvor, i tako proglasiti nevažećim, samo zato što nam njegov sadržaj ne odgovara. Stamatović upravo to i radi: degradira izvore, da bi njihovo značenje učinio bezvrijednim. Ovaj je metod u raspravi o crnogorskoj autokefalnosti prvi počeo primjenjivati Lj. Durković-Jakšić, budući da je jedino tako mogao dokazati svoju tezu.

[Zvek_Zivi]

Postoji u istoriji Crne Gore jedno zanimljivo pitanje: doprinos “necrnogoraca” (stranaca ili “izvanjaca”) razvoju i afirmaciji Crne Gore 19. i 20. vijeka. Ma koliko naši istoričari bili zaokupljeni “velikim temama”, nemoguće je zaobići činjenicu da su “necrnogorci” imali ogromnog udjela u društvenom preobražaju Crne Gore: oni su pisali naše najvažnije zakone, naše prve državne institucije nastale su pod njihovim znatnim uticajem, mnoge naše vladare učili su političkom pragmatizmu, stranim jezicima i dvorskoj etikeciji; “izvanjci” su bili prvi učitelji, profesori i novinari, a zatim i predsjednici vlade, ministri i najviši crkveni poglavari... Jedan iz tog kruga “necrnogoraca”, koji su doprinijeli društvenoj emancipaciji Crne Gore, i afirmisanju njenog dobrog glasa na Balkanu, bio je i dr Nikodim Milaš, autor Ustava Svetog Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori i Ustava pravoslavnih konzistorija u Knjaževini Crnoj Gori. Ko je, u stvari, dr Nikodim Milaš ?

Dr Nikodim Milaš (1845-1915), dalmatinski episkop, jedan je od značajnijih teologa pravoslavne crkve, naučnik čiji je autoritet posljednjih decenija 19. i prvih decenija 20. vijeka daleko prevazilazio granice sopstvenog jezičkog i narodnosnog kruga. Jedan poznati istoričar Srpske pravoslavne crkve (R.Grujić) napisaće za Milaša, godine 1921, da je on “crkveni književnik svetskog glasa ... koji se istakao osobito na polju kanonskoga prava i nacionalne crkvene istorije svoga kraja”.

Jedno od najznačajnijih Milaševih djela, svakako je i “Pravoslavno crkveno pravo”, prvi put objavljeno u Zadru 1890. godine. Pored naučnog i, da kažemo, uskostručnog značaja, ova knjiga za nas ima i izuzetnu istoriografsku upotrebljivost. Ona ulazi u korpus izvora na osnovu kojih se može definisati položaj pravoslavne crkve u Crnoj Gori za vrijeme njene državne samostalnosti, i kojima se dokazuje tadašnja autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve. Citirajući službeni dokument Carigradske patrijaršije, Milaš decidno konstatuje da je pravoslavna crkva u Crnoj Gori autokefalna (str. 132) i da je tu samostalnost ova Patrijaršija i zvanično priznala (str. 298).

Dakle, naučnik i nacionalni djelatnik, kojemu Srpska pravoslavna crkva ne osporava naučni autoritet, a srpska istoriografija visoku nacionalnu svjesnost, tvrdi da je Crnogorska crkva bila autokefalna. Zato svi oni koji tu autokefalnost negiraju, najprije moraju osporiti sud “najvećeg kanoniste našeg veka”, kako je Milaša okarakterisao aktuelni episkop šumadijski Sava . Ako Milaš kao “najveći kanonista” ne zna, ko onda zna? Pored dr Nikodima Milaša, negatori crnogorske autokefalije moraće da se spore i sa čitavim nizom velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve, i sa njenim najpoznatijim istoričarima. Evo šta o položaju pravoslavne crkve u Crnoj Gori kaže patrijarh srpski Varnava: “Zetska mitropolija bila je i ostala uvek sastavni deo Pećke Patrijaršije, sve dok ova nije prisajedinjena Carigradskoj Patrijaršiji. Posle toga, a pod upravom mitropolita Petra I, Crkva u Crnoj Gori postala je samostalna i prećutno je priznata kao takva od sviju pravoslavnih oblasnih crkava.” (Patrijarh Varnava, Srpska pravoslavna crkva u prošlosti i sadašnjosti, Sremski Karlovci, 1935, 32-33)

Kako neki velikodostojnici SPC u Crnoj Gori, kao i njihovi “službeni mislioci”, sve one koji ne spore nekadašnju autokefalnost crnogorske pravoslavne crkve nazivaju “bezbožnicima”, “titogorcima” i “autokefalcima”, postavlja se pitanje gdje bi valjalo svrstati patrijarha Varnavu ? Isti se problem javlja i kada je riječ o patrijarhu Josifu Rajačiću, koji se žali knjazu Danilu što srpski patrijarh nema nikakvog uticaja na crkvu u Crnoj Gori, dodajući da se radi o razdvojenim crkvama. No, pored dva patrijarha i zadarskog episkopa, ni jedan kralj, i to crnogorski, ne zna da mu crkva nije autokefalna, pa u blaženom neznanju kaže: “Može li biti ljepšega dana za našu pravoslavnu autokefalnu crkvu od ovoga, u koji sa našega Cetinja opremamo danas u Peć visokopreosveštenog gospodina mitropolita dr Gavrila Dožića, vrijednog sina ove zemlje..” (“Glas Crnogorca”, br. 55 iz 1913). Evo, dakle, sasvim slučajno, i trećeg patrijarha SPC koji “nije znao” za autokefalnost pravoslavne crkve u Crnoj Gori !

Ovom nizu ličnosti koje bi današnja prorežimska crkva u Crnoj Gori trebala da proglasi “autokefalcima”, pridodajmo i Filipa Radičevića, sekretara Cetinjske mitropolije, koji u zvaničnom organu Ministarstva prosvjete Knjaževine Crne Gore, godine 1889, kaže: “Pravoslavna naša crkva kao avtokefalna nezavisna je. Ona se kao takva svagda odnosi prema ruskome Sinodu, Carigradskoj i drugim patrijaršijama, kao i ostalim avtokefalnim crkvama. Sve avtokefalne pravoslavne crkve priznajući nezavisnost crnogorske crkve svagda joj dostavljaju događaje koji se u pojedinim crkvama zbivaju...” (“Prosvjeta”, X, 1889, 327)

Autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve nije bila sporna sve do pedesetih godina našega vijeka. Činjenicu da je ona autokefalna prvi je saopštio, koliko je nama poznato, ruski oficir Tarasov, koji je 1766. godine kao carski izaslanik boravio u Crnoj Gori. Za one koji iz “patriotskih” razloga danas osporavaju ovu autokefalnost, zanimljivo je navesti da je početkom 20. vijeka u beogradskim časopisima “Hrišćanski vesnik”, “Glasnik pravoslavne crkve u Kraljevini Srbiji” i u “Vesniku srpske crkve” objavljen čitav niz članaka u kojima se o pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori govori kao o autokefalnoj. Da je crkva u Crnoj Gori bila autokefalna tvrdi i poznati crkveni istoričar Radoslav Grujić, čija je knjiga “Pravoslavna srpska crkva” objavljena u Beogradu 1921. godine. Isti stav iznosi i dr Radovan Kazimirović u dopunama za treće izdanje Milaševog “Pravoslavnog crkvenog prava”. Treće izdanje je, da podsjetimo, objavljeno u Beogradu 1926. godine.

No, sve ovo nije predstavljalo nikakvu prepreku za dr Ljubomira Durkovića-Jakšića da sa svojim sljedbenicima započne akciju dokazivanja da Crnogorska crkva, odnosno mitropolija, nikada nije bila autokefalna. On sam navodi da su ga na to nagnali politički razlozi, odnosno nagovještaji da bi moglo doći do ponovnog uspostavljanja Crnogorske autokefalne crkve. Upravo u vrijeme kada se o ovome počelo govoriti, Durković-Jakšić, 1953. godine, objavljuje članak “Određivanje međucrkvenog položaja crnogorskoj mitropoliji”. U ovom radu on tvrdi da crnogorska mitropolija nikada nije bila autokefalna, ali zanimljivo, ne konsultuje ni jedan izvor koji bi tu njegovu tezu mogao osporiti. Za Durkovića, recimo, ne postoji Ustav Knjaževine Crne Gore, niti “najveći kanonista našeg veka” dr Nikodim Milaš. On ne navodi Milašev stav o autokefalnosti crkve u Crnoj Gori, iz prostog razloga što bi na taj način srušio svoju osnovnu tezu. Ni on, ni određeni krugovi Srpske pravoslavne crkve koji su stajali iza njega, nijesu se mogli konfrontirati sa naučnim autoritetom kakav je dr Nikodim Milaš. U 132 napomene (fusnote) koliko ih ovaj rad ima, uzalud ćete tražiti bilo kakvu informaciju o Milaševoj tvrdnji. Istina, Durković citira Milaševo “Pravoslavno crkveno pravo”, ali kada uzgred objašnjava autokefalnost Karlovačke mitropolije!

Sve ovo, samo je dio neobične metodološke kreativnosti kojom se pojedini autori služe da bi dokazali da Crnogorska crkva nikada nije bila autokefalna. Ovakav njihov metod svjedoči da nije samo riječ o neuvažavanju decidnih izvora i činjenica, već i o nepostojanju logičkog mišljenja. Evo nekoliko primjera koji ukazuju na to: kada kralj Nikola kaže da su Crnogorci dio srpskog naroda, za ove istoričare to je pouzdan dokaz da su Crnogorci Srbi. Ali, kada kralj Nikola kaže da je crnogorska crkva autokefalna, onda to za njih nije nikakav dokaz o njenoj autokefaliji. Ili, ako se u jednom “osporavanom” članu Danilovog zakonika navodi da u Crnoj Gori ne živi niko drugi do Srbi, onda za neke naše istoričare ne treba drugog dokaza da je Crna Gora “srpska zemlja”. Ali, kada se u jednom “neosporavanom” članu Ustava Svetog Sinoda kaže da je Cetinjska mitropolija autokefalna, onda to za njih ne znači apsolutno ništa. Ili, ako se u članu 1 Ustava Knjaževine Crne Gore navodi da je Crna Gora knjaževina, onda bi bilo neozbiljno tvrditi da nije knjaževina. Ali kada se u članu 40 konstatuje da je Crkva u Crnoj Gori autokefalna, onda bi isto tako trebalo biti neozbiljno tvrditi da nije autokefalna. Ima istoričara koji tvrde i to da nije bila autokefalna zato što ta autokefalnost nije bila i formalno priznata. No, ovi “ljubitelji” forme neće nikada osporiti da je npr. 1875. godine Crna Gora nezavisna knjaževina, iako je više nego jasno da ta nezavisnost tada nije bila i formalno priznata. Dakle, u jednom slučaju ne priznajemo određeno stanje zato što nije formalizovano, a u drugom priznajemo bez obzira na formalni tretman.

[Zvek_Zivi]

Sve ovo svjedoči da je spor oko položaja pravoslavne crkve u Crnoj Gori aktuelan zbog razloga koji nemaju veze s naukom, pa će vjerovatno na isti način taj spor i prestati. Zato onima koji tu autokefalnost osporavaju nema potrebe bilo šta dokazivati. Činjenicu da je Crnogorska crkva autokefalna oni će prihvatiti - ne kada im se dokaže, već kada im se kaže. Onaj koji treba da im kaže nije po struci istoričar, i ne stanuje u Crnoj Gori.

Uvjerenja smo da je osporavanje autokefalnosti pravoslavne crkve u Crnoj Gori dio političke strategije koja ima za cilj državnu integraciju jednog državno nejedinstvenog prostora. Zato je potrebno dokazati da je država Crna Gora samo istorijski dio jedne druge države, da su Crnogorci samo dio jednog većeg etničkog korpusa, da je njihova istorija samo segment jedne nacionalne istorije, i napokon, da je pravoslavna Crkva u Crnoj Gori samo dio jednistvene nacionalne crkve, a crkva je, kao što je poznato, i reprezent duhovnog i nacionalnog jedinstva. U dokazivanju da li jeste ili nije, da li jesu ili nijesu, ogleda se suština svih naših sporova. U toku ovog vijeka, koji su uočljivo obilježili sukobi na ovoj osnovi, pobjedu ipak nije odnijela ni jedna ni druga strana, ali su legitimitet, po našem mišljenju, stekli i jedni i drugi. Usuđujemo se reći, da su za one koji koji preferiraju crnogorstvo kao opciju ili polazište, značajnije bile posljednjih devet godina ovog vijeka, nego čitavih devedeset koje su im prethodile. Naravno, teško se oteti utisku da crnogorstvo danas ima obilježja modnog trenda koliko i političke strategije. Ne iznenadi zato, ponekad, neukusno i nekorisno takmičenje u crnogorstvu, ono kičerajsko ili najobičnije - interesno crnogorstvo, koje ne služi ničemu - osim onima koji ga upražnjavaju. Da nije tako, ova bi “tužna” država odavno štampala “Pravoslavno crkveno pravo” dr Nikodima Milaša.

[Ćipur]

23. januara 1726.

Arsenije Četvrti Jovanović sa brojnom pratnjom krenuo je ka Cetinju, da pokuša da uspostavi prekinute veze Pećke patrijaršije i Crnogorske mitropolije. Vladika Danilo ga nije prihvatio, jer kako je istakao "mala i siromašna Crna Gora ne može da obezbijedi izdržavanje tako velike svite".

[anarhista]

Novi sajt CPC, ima novih stvari i linkova:

http://www.cpc.org.me/

[Ćipur]

Iz prve ruke

„MAĆEHA CRKVA“ ILI AUTOKEFALIJA (VELJECRKOVLJE ILI AUTOKEFALIJA)



Konačno je Povjereništvo Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori (ob)javilo „novi originalni argument“ protiv ukazivanja na opravdanu potrebu punoga i restitucionoga obnavljanja Crnogorske pravoslavne crkve (sa obnovom crnogorske državne nezavisnosti) da je to moguće, kao i sve ostalo, uz Božju pomoć, tek pod uslovom prijethodno vaskrsnute Kraljevine Crne Gore i da to isključivo učini (dobrovoljno) sama (srpska) crkva. Ovo je, u stvari, ono, do cinizma ironično, „malo morgen“, što će reći da je to nemoguće, posebno u ovdašnjem vremenu.
Ovakva izjava ukazuje na dobro zna(ve)nu suštinu karaktera Srpske pravoslavne crkve. Jedino „zrnce istine“ u ovoj izjavi, koje joj se, napokon, iznudilo, jeste to da je konačno, prvi put od 1918, decidno priznala da je Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna u doba Kraljevine Crne Gore, „zaboravljajući“, bez ičesovoga „oprosta“, da je radi te iste tvrdnje, zajedno sa pristašama političkoga (sve)srpstva, satanisala sve autokefaliste od 1918, a navlaštito od 1993, od pojave crnogorskoga autokefalnog pokreta najpogrdnijim, klevetničkim, pa i genocidnim, anatemama, klasičnim ekskomunikacijama, a najagresivnije baš od strane „naših, domaćih Srba“ i crnogorskijeh crkovnjaka. Ovo podśeća na oni školski primjer inkvizitorskoga kastiganja Njutna za svoju „bezbožničku“ naučnu tvrdnju „Zemlja se okreće“ i onu poslovičnu „Ipak se kreće“, da bi ne zadugo ona postala opšteprihvaćena i od same crkve.
Nadati se da će tako biti i sa ostalijem poricanim i prećutanim istinama o CPC. Na primjer, da je ona već bila autokefalna i u doba Nikoline Knjaževine, koja mu je i metnula kraljevsku krunu; da je ona bila posve samostalna i prije knjaza-kralja Nikole, od Danilovoga odvajanja crkve i države, kada ona nije imala „Maćehu Crkvu“ izvan crnogorske države, niti je vladiku postavljala srpska crkva, kao što je i Njegoševa crkva, kao autokefalna, sama kanonizovala za sveca Petra I Svetoga, što su kanonski priznale ostale crkve. Ili(ti), da je u dugoj povijesnici crnogorski nasljedni Vladikat na Opštecrnogorskom i Glavarskom zboru sam birao, postavljao, potvrđivao i smjenjivao svoje vladike-gospodare, što je ne samo dokaz i potvrda njegove autokefalnosti, n(eg)o i izuzetni „slučaj“ u svijetu, posebno u pravoslavlju. Sam crkveni čin hirotonije vladika-gospodar je sam birao po volji i potrebama, sve do Rusije. Ili(ti), ona međunarodna crkovna priznanja crnogorske autokefalije, koje srbo-crnogorski Mitropolit-monarhist suminuje: autokefalnu CPC su sve do 1918. zvanično priznavale sve ostale pravoslavne i katoličke crkve, uključujući i „posestrimsku srpsku crkvu“, što je konstatovano i u Sintagmi (ustavu, protokolu) Vaseljenske Carigradske patrijaršije objavljena u Atini 1855 (CPC 8-ma po redu, a SPC 14-ta) i u Katalogu (diptih) Ruske crkve iz 1850, za koji su predstojatelji SPC tražili od Aleksija II da ga krivotvori i izbači iz njega CPC. I na vrhu, da će poništiti svoju zvaničnu sakralizovanu političku dogmu da ne postoji crnogorski narod ni nacija, jer su „Crnogorci bili, jesu i biće Srbi za vijek i vjekov, amin“, te zato i ne mogu imati svoju nacionalnu crkvu.
Srpska Kraljevina-Carevina je (p)odavno minula, a ovdašnja SPC i njezina Patrijaršija (koju su Turci i obnovili i ukinuli) su iz njegovoga (zlo)vakta koja se, sve do danas, konzervirala kao njegov srednjovjekovno-feudalni organizacioni sakralizovani relikt nekadašnjega (carskog) veljecrkovlja (bez cara) koje je reminiscentna kontura (sve)srpstva. Takva, „carska“ SPC i njezina (po drugi put nasilno stvorena i prokleta) Pećka patrijaršija u „novom Carstvu Južnijeh Slovena (Srboslaviji) 1918. je legalni uzor srpskoga veljedržavlja. Pod srpskijem nacionalnim imenom i dalje (h)oće da priteže jurisdikciju i prorektorat nad nekada podvlašćim narodima, njihovim crkvama i državama (su) prot(iv)no starom istočnjačkom pravu, kanonu i pravi: „slobodan narod - samostalna država - autokefalna crkva“. Po tom kanonu, pravu i veljedržavnoj sili srpska crkva gubi stvarnu i formalnu autokefalnost u „turskoj Srbiji“ i postaje (pro)turska pravoslavna crkva u vilaetu Srbiji, pod jurisdikcijom Istambulske patrijaršije, koja im neposredno postavlja patrijarhe i svještenstvo, pa i onda kada je obnavljana i ukinuta. I to je jedan od tušte primjera da je državni upravni sistem stvarao i ukidao crkve i postavljao patrijarh i vladike, kao i oni prijethodni za zlovakta 9-godišnjega Dušanovoga carstva. Predstojatelji SPC nikada ne (iz)rekoše da li u (četoko rišena fraza) „800-godišnju tradiciju SPC u CG“ uključuju i dugo razdoblje dok je Srbija bila pod turskom vlašću, sve do, isto tako državnom prinudom, obnavljanja Pećke patrijaršije, odnosno SPC 1918-20.


Sreten Zeković

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...6-23&id=187327

[NSX]

23. januara 1726.

Arsenije Četvrti Jovanović sa brojnom pratnjom krenuo je ka Cetinju, da pokuša da uspostavi prekinute veze Pećke patrijaršije i Crnogorske mitropolije. Vladika Danilo ga nije prihvatio, jer kako je istakao "mala i siromašna Crna Gora ne može da obezbijedi izdržavanje tako velike svite".

To su bili vladari a ne ovi danasnji odmah bi poslali 10 audija po njih