Vidim dosta nas je hrabro ovako kad pričamo. I ja sam ali kad doživite neke situacije shvatite da ipak niste. Gledao sam bolesne na izdisaju i one koji su znali da neće dugo. Kod svih sam vidio strah. Vidim šta rade ljudi ne bi li produžili život makar i na tren. Kako otići bez tog straha, onako uspravno. Kao Sokrat, Katon... Tako je ispravno valjda. Kako to naučiti?
Kako da se ispije čaša otrova, a da ni glas ni ruka ne zadrhte? Kako otići bez žala i bez suza? Sa tim "darom" da umremo se rodismo svi. Ipak ništa prirodnije od toga, a sve što je prirodno lijepo je kažu. I smokva kad pane sa drveta se ne žali neko reče. Svi gledamo tu neku svoju smrt daleko u budućnosti ali nasmješnije je što se ona nalazi na svakom koraku. Valjda tako treba. Gdje je život tu je i smrt. I taj strah od smrti je vezan za sve ono što ne pripada nama. Sve što nam pripada nosimo sa sobom. Možda kad prestanemo da želimo nešto što nam ne pripada onda neće i biti ni takvog vezivanja za ovaj svijet. Do tada ostaje strah.
I kakva smrt onda? U brzini, krevetu, kadi, vodi...Svaka je dobra i za čovjeka. I da me sahrane po običajima. Ne zbog mene, no da ne talasam, da druge ispoštujem.
Evo nešto iz 1972 sa Ljubom Tadićem. Prije neki mjesec na RTS nalećeh na ovo. Odbrana i smrt Sokratova. Neprevaziđeno.
Bookmarks